Burek, ćevapi i dijamanti - fudbal, Bosnian style (3. deo)

Posle dana i po vrzmanja po Sarajevu, došlo je i vreme da se dogodi ono zbog čega sam doputovao - meč protiv Turaka. Konačno će mi se pružiti prilika da pogledam utakmicu na tom čuvenom stadionu, koji su strani fudbaleri psovali na sav glas kad god bi napusitli Zenicu, a domaći navijači i fudbaleri ga hvale na sva zvona, ističući njegove "mistične" i "magijske" osobine. Sve je bilo spremno za ovu fudbalsku predstavu, koja ne bi smela da izneveri svačija očekivanja.

Izvor: B92

Petak, 09.10.2009.

12:26

Default images

Pre nego što smo krenuli puz Zenice, Marjan i ja svratili smo do Radija Stari Grad, gde nam je uručena radio oprema kako bi smo održavali vezu sa stadiona uz povremena uključivanja. Marjan, za neupućene, već neko vreme ne radi na TV Hayat, ali je svoje aktivnosti u međuvremenu preusmerio na FM talase, gde je takođe vrlo brzo postao popularna ličnost. Plan za danas je sledeći : kako puna prava za prenos poseduje samo nacionalni TV/radio servis BiH, RSG će organizovati neku vrstu "sportske večeri" uz redovne izveštaje sa Bilinog Polja. Posle organizacije i kratkog objašnjenja kako se cela ta radijska skalamerija instalira, imam priliku i da prisustvujem radio premijeri Serpicovog hita "Srce na teren", o kojem sam pisao u prvom delu teksta. Reakcije u studiju su uglavnom pozitivne, ali me je lično oduševio jedan od zaposlenih koji je na to odreagovao tako što je izvadio svoj mobilni telefon, trijumfalno izjavio "hajte bolan, da ja vama pustim šta je prava navijačka pjesma", i glasno odvrnuo..."Zvezdu" od Bajage. Samo u Bosni, deo drugi !

U Zenicu smo stigli oko 15 časova, i odmah se posvetili organizaciji. Na Bilino Polje smo uneli celokupnu tehniku u dve velike kese (ljubazni policajac na ulazu nas nije ni pregledao, čim je video Marjana bilo mu je jasno šta je po sredi), i instalirali se u nečemu što bi se, pa, u nekoj varijanti moglo nazvati "press ložom". Radilo se o par redova plastičnih stolica, uz poneki drveni sto ispred, a mi smo uspeli da se infiltriramo među mesta za radio komentatore, koja se razlikuju...vrlo malo, ruku na srce. No, pošto smo podigli celu opremu i snašli se za struju, posvetili smo se razgledanju krajolika. Da odmah spomenem da nas je policija zaustavila barem nekoliko puta - i to svaki put da bi se slikala sa Marjanom.
I raja je krenula da se pali i žari... (B92)
Bilino Polje (kapacitet oko 15 hiljada) je stadion "stare škole", što je valjda najbolji mogući eufemizam koji bih mogao da upotrebim ovde, budući da je cela konstrukcija prilično oronula. Kako je ovo igralište prošlo UEFA standarde nagradno je pitanje, ali ispod sve te depresije krije se ipak izvesna doza šarma. Uopšte, ceo fudbal u Bosni ima neku romantičnu auru oko sebe, koju je Beograd, izgleda, odavno izgubio. Stariji Beograđani se sećaju dana kada su se u našem gradu igrali veliki mečevi - na dan derbija napolju ne bi bilo nikog živog, a jedini zvuk koji bi čuli na ulici bio je nečiji preglasni tranzistor i glas Marka Markovića, kome je svaki prelazak centra "ulazak u šesnaesterac". Taj neki "vakuum" je ovde još uvek prisutan, i vidi se na lokalnoj populaciji. Kako je do početka utakmice ostalo još mnogo, ubijam vreme posmatrajući kolone navijača ispred stadiona, kao i razgovorom sa osobljem. Izdvajam dijalog sa jednim momkom, koji je na pitanje "šta kažeš, jel' dobijate večeras" odgovorio sa lakonskim "dobijamo svakako, a dal' po guz'ci ili nešto drugo, znaćemo kasnije".

Ipak, sa popunjavanjem tribina, i stari stadion dobija na sjaju. Dva sata pred početak meča svi navijači su uredno zauzeli svoja mesta, i zanimaju se pevajući uz hitove Bijelog Dugmeta i Merlina (mislim da sam "A i ti me iznevjeri" čuo jedno 6 puta to popodne). Uporedo se popunjavaju i novinarska mesta, i upoznajemo i naše prve komšije za ovo veče. Levo od mene sedeo je dvojac sa BH nacionalnog radija, a desno su bazu uzeli momci iz BH telekoma, kojima se još jednom zahvaljujem na izuzetnom trudu da svi novinari u "loži" imaju brz i stabilan internet. Ako je Bilino Polje po svim ostalim kriterijumima možda ispodprosečno, internet koji smo tamo imali na raspolaganju je daleko ispred bilo čega serviranog po srpskim stadionima. Na sat vremena pred prvi prvi zvižduk, počinjem da shvatam zašto bosanski fudbaleri uporno preferiraju Zenicu ispred Sarajeva i njegovog olimpijskog stadiona Koševo (tj. "Asim Ferhatović") - paklena atmosfera osećala se i gore među novinarima, a mogu zamisliti kako je samo bilo na samom terenu.

A onda, konačno, na pozornicu su istrčali i glavni glumci. Turci su ispraćeni zvižducima i larmom, a prezime svakog bosanskog reprezentativca biva gromoglasno uzviknuto na naznaku stadionskog spikera. Posebne ovacije zadržane su za trojicu igrača - najviše se skandira Džeku tj. Džeki, zatim Zvjezdanu Misimoviću, i naposletku i Nemanji Supiću. Na red za "javljanje" dolazi i Ćiro Blažević lično, koji evidentno uživa u pažnji sa kojom ga zenička publika obasipa. Do našeg stola ubrzo stiže i zvanični protokol, pa saznajemo da se "trener svih trenera" ipak odlučio za nešto ofanzivniju varijantu sa Džekom i Vedadom Ibiševićem u špicu napada. Igrači se postrojavaju, himne se intoniraju, sudija daje znak...i spektakl počinje !
Ne razumiješ ti to, druže sudija... (B92)
Ali ne onako kako su domaći navijači očekivali. Već u prvim minutima Spahić i Nadarević pokazuju nesigurnost, i samo Supićeva pravovremena reakcija spašava "zmajeve". Hladan tuš se ipak desio u 4. minutu, kada se domaći centarhalfovi nisu snašli posle jednog niskog centaršuta, a Emre neometano ugurao loptu u mrežu - 1-0 za Turke, i privremeni muk na tribinama. Sada valja i pojasniti situaciju u kojoj se timovi nalaze u grupi 5 - pored Španije, koja je već overila vizu za Južnu Afriku, iz ove grupe će u baraž ući ili BiH ili Turska. Stanje na tabeli je pred početak meča favorizovalo Bosance, koji su imali 4 boda više u odnosu na rivale iz Male Azije, ali bi pobeda Turaka u svakom slučaju ovde mnogo toga zakuvala. Gol nekadašnjeg Interiste Emrea Belozoglua došao je, dakle, u najgori mogući momenat, i Ćirovi puleni su se našli oči u oči sa potencijalnom katastrofom.

Sve je ovo, izgleda, samo dodatno motivisalo fudbalere domaće ekipe, koji su se brzo trgli i krenuli sa svojim napadima. Već par minuta kasnije svedoci smo nekoliko konkretnih šansi, a glavna uloga pripada kome drugome do Misimoviću, prvom asistentu Bundeslige. Presing Bosne ubrzo ograničava tursko delovanje na njihovu polovinu, i gol polako počinje da visi u vazduhu. U 25. minutu, jedan bosanski fudbaler biva fauliran na oko 25 metara od gola Demirela, i svi staju na noge. Pozicija je idealna za šut na gol, i oči nacije su uprte u Misimovića i Seada Salihovića, koji su u prošlosti pokazali da mogu itekako ugroziti golmane iz ovakvih prilika. Lopti ipak prilazi "Rembrant iz Hoffenheima", uzima zalet, i lopta posle kraćeg leta odseda u desne rašlje gola gostiju.

Usledio je opšti pandemonium. Odjednom je 15 hiljada ljudi zagrmelo kao 150, pokušaj da čujem rođene misli u glavi nije urodio plodom, a Marjan samo što nije pao preko tribine u svom post-gol ludilu. Marjanovu "akrobatiku" su zapazili i ostali ljudi na našem delu tribine, pa bi se do kraja stadiona, odmah posle neke šanse za bilo Bosance ili Turke, okretali prema novinarima da vide kako je "Zmaj od Bosne" odreagovao. Postignuti gol je itekako osokolio domaćina, koji je krenuo u još žešće napade. Malo pred odlazak na odmor, Misimović izbija sam pred golmana, ali umesto da plasira loptu u nebranjeni ugao on nepotrebno pokušava da predribla Demirela i propada kolosalna prilika za 2-1. Neverica među publikom, ali biće bolje, nadaju se svi. Marjan je već posle prvih 45 minuta u polu-komi, i u životu ga održavaju samo kafein i šećer iz Coca-Cole koja kruži među novinarima. Često puta sam se pitao kako ovaj čovek u stvari izgleda dok mi sa druge strane ekrana slušamo njegove oratorijume o anonimusima iz druge Bundeslige, a sada mi je taj doživljaj i upriličen.

U drugom poluvremenu usledila je golema turska kontraofanziva. Prvih dvadesetak minuta viđena je egal igra bez mnogo zanimljivih prilika - u stvari, jedini vidno zadovoljan čovek na stadionu u tom momentu bio sam ja, budući da je Milijaš pogodio iz penala za 1-0 u Beogradu. A onda, počela je opsada Supićevog gola, ali je "panter iz Gacka" sa nekoliko bravuroznih intervencija spasao bod i tako, zajedno uz jednu stativu koju je Arda Turan pogodio pred kraj, Bosni još malo otškrinuo vrata baraža i možda i Južne Afrike. Posle zaustavnog vremena od par minuta sudija je odsvirao svoje, i delovalo je kao da je svako prisutan bio itekako zadovoljan podelom bodova. Sem Turaka, kojima ovo nije nikako išlo u korist, i mene, budući da je Francuska izjednačila u međuvremenu. Al', šta je, tu je. Pakujemo opremu i odlazimo do obližnjeg hotela koji se, krajnje inventivno, zove "Zenica", gde koristim priliku da pogledam kraj meča sa Francuzima, i tako malo dodatno pogubim nerve (eh, Lazoviću...). Za divno čudo, nisam bio usamljeni navijač - puno ljudi je sa dosta zainteresovanosti posmatralo ovaj duel, i primećivale su se grimase svaki put kada bi Srbi napravili neku glupost, ili promašili šansu.
Videæemo se mi još. (B92)
Negde oko 23 časa krećemo nazad za Sarajevo, gde ću imati tačno par sati da odspavam pre nego što me alarm podseti da imam let u pola sedam ujutru koji će me vratiti u rodni grad. U tradicionalno neudobnom sedištu JATovog ATR-a, pokušao sam da složim sve utiske iz prethodna tri dana, ali je jedan poznati pesnik, koji nažalost nije više među nama, bio toliko ljubazan da mi pritekne u pomoć...

Pusti oči da vide, još ovaj put...
Pusti uši da čuju, još ovaj put...
Sarajevo...Sarajevo...


Prošao je tačno jedan mesec od moje bosanske odiseje, tri nezaboravna dana tokom kojih sam upoznao puno novih i zanimljivih ljudi, bio na nekim različitim i zabavnim mestima, i generalno, vrlo lepo se proveo. Ovom prilikom, za kraj, pozdravio bih još jednom svakoga ko mi je u to vreme izašao u susret i učinio moj boravak još prijatnijim (da ne spominjem baš imena, znaju oni ko su), kao i sve čitaoce ovog mini-dnevnika koji sam priredio za vaše, nadam se, zadovoljstvo.

U subotu, tj. sutra, Srbija igra sa Rumunijom na "Marakani", i ako pobedi (a ja verujem da hoće), eto nas na svetskom prvenstvu još jednom, samo ovaj put nadam se bez deset primljenih golova u tri meča. Bosna, pak, ima svoj meč sudbine u Talinu, gde ih tri boda odvode pravo u bubanj za baraž. Puno sreće i jednima i drugima - pa da se sretnemo u nekom Johanesburgu, a tada, neka bolji pobedi.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

34 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

19 h

Politika

Mediji: Ultimatum za Srbiju

Višegodišnja dilema "Kosovo ili Evropska unija", koja je lebdela nad Srbijom, dobiće svoj praktični izraz sledeće nedelje, pišu mediji.

13:01

17.4.2024.

1 d

Podeli: