Još 120 minuta do kraja martovskog ludila

Posle 60 utakmica, mnogo uzbudjenja i manje iznenadjenja nego što je očekivano ( ili uobičajeno ), 4 ekipe će ovoga vikenda odlučivati o tituli najboljeg u NCAA. Turnir će biti održan u Atlanti. Kao i svake godine sve su ulaznice odavno rasprodate, sve što je direktno ili manje direktno ( ponekad i krajnje nelogično ) povezano sa učesnicima Final Foura je medijski pokriveno u nezamislivim razmerama, značaj se daje svemu i svačemu, mišljenje i očekivanja se traže i dobijaju od svakoga i svih.

Izvor: B92

Petak, 30.03.2007.

22:09

Default images

Verujem da se sećate prošlogodišnjeg finala, u kome je Florida počistila UCLA, a program koji je značio nešto više samo u američkom fudbalu je definitivno našao svoje mesto na mapi college košarke. Posle trijumfa, usledila je odluka doneta uz popriličan stepen zanemarivanja rizika koji postoje u karijeri jednog sportiste.

I pored dobrih prognoza vezanih za njihove buduće NBA "živote", nosioci igre šampionskog tima, Corey Brewer, Al Horford i Joakim Noah su odlučili da svoj boravak na školi produže za još jednu godinu i da pokušaju ono što nikome nije uspelo još od 1992. i uzastopnih titula Dukea.

S jedne strane, to je bila odlična vest za navijače, s druge strane je rizik da se o njihovoj igri vise "sazna", tj da duže vreme provedeno "pod prismotrom" NBA skauta otkrije i nove slabosti i eventualno produbi sumnje u sumu njihovih kvaliteta. Bili Donovan je reagovao na svoj način. Odluku o produzenju ugovora je "odložio" za kraj ove sezone (da ne bio bio loš primer svojim igracima), a zlobnici bi rekli da je računao na još jednu uspešnu godinu i na veće sume od onih koje su bile ponudjene (trenutni ugovor mu donosi 1,7 miliona dolara godišnje).

Na kraju je tako i ispalo. Odlazak Tubby Smitha sa Kentuckyja je doveo do toga da se najatraktivniji posao u NCAA ponudi upravo Donovanu i to u najgore moguće vreme, odnosno tokom ovogodišnjeg turnira. Neočekivana glavobolja, nema šta. Koje su šanse da se ponovi prošlogodišnji uspeh? Prognoze su uvek nezahvalne, ali evo nekoliko činjenica koje treba uzeti u obzir pre konačnog odgovora.

California dreamin`

Bili Donovan ne vazi za "kralja taktike i strategije", nije "veliki majstor X i O", ali je definitivno veoma, veoma dobar rekruter, što je u današnjoj college košarci svakako BAREM od iste važnosti ( ako ne i od veće ) kao i znanje samog "zanata". Njegov tim poseduje iskustvo, imaju pobednički mentalitet pomešan sa dobrom dozom sportskog bezobrazluka i uobraženosti, imaju atletski odlično selektiranu grupu igrača i popunjenu formaciju. U odnosu na prošlu sezonu, veći učinak imaju i igrači sa klupe, pre svih Walter Hodge i Chris Richard.

Florida ima odličan centarski par, veoma mobilne igrače, izgradjenih i definisanih trkačkih sposobnosti i to predstavlja njihovu prednost u odnosu na sve ostale učesnike završnog turnira. Istovremeno, i Harford i Noah mogu da poentiraju i ledjima ka košu, imaju sposobnosti da nateraju odbranu na skupljanje i na taj način otvaranje prostora za šut Greena ( 40% za 3 poena ) i Humphreya (45%).

Uz to, iako zna i za bolje šuterske dane, Corey Brewer predstavlja opasnost za protivničke odbrane. On je taj koji velike utakmice igra vrlo dobro,on je taj koji baš na tim utakmicama šutira sa visokim procentom, on je taj koji donosi ispravne odluke. Florida je u poslednjih 7 utakmica pobedjivala sa prosečnom razlikom od skoro 18 poena, protivnici su postizali 63 poena u proseku, uz šut od 38 %. Na sve to, na svakoj od tih utakmica su ostvarivali prednost u skoku (na poslednjoj, protiv Oregona, bili su u plusu od čak 14 skokova), što ih je "štitilo" od lošeg šuta u pojedinim delovima tih utakmica, i što im je otvaralo mogućnosti da u kontranapadu postižu lake poene. Dakle, Gatorsi imaju veličinu, iskustvo, šut, i želju da ponove prošlogodišnji uspeh.

Ono sto je Donovanov imperativ je da svoje momke u potpunosti ubedi da će protiv sebe, u polufinalu, imati sve samo ne isti tim UCLA od prošle godine. Ako izgube, to neće dovesti do rezultata 1:1 (u partijama), to će dovesti do kraja njihove sezone.
A UCLA je potpuno drugačiji tim ove sezone. Jeste, prošlogodišnje finale je veliki uspeh za Ben Howlanda i njegov tim, ali je posle tog finala i načina na koji je izgubljen taj meč, ostao neki čudan osećaj razočarenja.

Sve ono što jesu, u toj utakmici jednostavno nisu bili. Howlandov trademark je odbrana, i kao što sam već ranije pisao, ako hoćeš da igraš za Bruinse, moraš da igraš odbranu, moraš da ispunis, pre svega, te uslove. Njegov tim je verovatno jedini bez realne pretnje u reketu. Njegovi visoki igrači ne mogu da sebi naprave poene u blizini koša, ali zato neke druge "poslove" obavljaju vrlo dobro.

Pre svega su pokretljivi i atletski sposobni da protivnika nateraju na kretanje, odlična su podrška agresivnoj igri bekova u odbrani, i u otvorenoj utakmici, mogu da budu efikasni. Igra u napadu se u dobroj meri zasniva na njihovom disciplinovanom postavljanju blokada za spoljne igrače, praćenju njihovih prodora i napadanju koša u "potrazi" za skokom.

Oni ne mogu da ostvare dubinu u napadu, ali i te kako mogu da kazne lenjost i dekoncentraciju odbrane u zagradjivanju koša. U odnosu na prošlu godinu, tim je dosta promenjen, i do ovogodišnjeg je finalnog turnira došao bez prošlogodišnjih seniora , Bozemana i Hollinsa, kao i Farmara, koji je ranije napustio program, zarad NBA karijere. Njihova mesta su zauzeli studenti druge godine, Darren Collison i Josh Shipp, i to se ispostavilo kao odlično. Ono što je Collison pokazao ove godine dovodi do pomisli da je prošlogodišnja  Farmarova "carte blanche" bila samo gubljenje vremena, i u neku ruku, sputavanja ovog mladica.
Jednostavno, sve što im je njegov prethodnik donosio, Collison isporučuje u još boljoj formi, i sa puno konstantnosti. Bez seniora u sastavu, Afflalo je lider tima, njihov All American, i prva opcija u napadu. Iako je igrač sa najvećom minutažom i najtežim zadacima u napadu, nije oslobodjen obaveza u defanzivi. Njegovih 16,9 poena prosečno po utakmici nadmašuju mnogi, ali je njegovih 20 poena za UCLA od većeg značaja nego 30 poena drugih igrača za njihove škole.

Josh Shipp je prvi strelac tima, ima i veći broj skokova od Afflala, ali je istovremeno i podrška i opcija svome starijem saigraču. Ono što može biti problem za UCLA je loše izvodjenje penala, naročito njihovih visokih igrača(primera radi, starter Matta je na jadnih 37%, dok je Mbah Moute na 57% ).

Do Atlante , Bruinsi su došli "preko" Weber Statea, Indiane, Pittsburgha i Kansasa, i nijedna od te 4 ekipe nije postigla više od 55 poena. Najdalje je "dobacio" Kansas sa 55 poena, ali 21 izgubljenom loptom (uz šut od 41%…a to je najbolji procenat njihovih protivnika). Jednostavno, vrlo je teško igrati ono što si planirao i zamislio, kada igraš protiv UCLA. Pritisak na lopti je konstantan, pritisak na liniji dodavanja je uvek prisutan.

Svaka nepažnja se kažnjava i pretvara u kontranapad, a poseban kvalitet ove ekipe je prelazak u pozicioni napad (ukoliko se ne prepozna i ne iskoristi prednost u prvom "naletu") i uspostavljanje ofanzivnog sistema, koji se bazira na igri bekova, puno blokada i pokušajima prodora koji će otvoriti šut za nekog drugog. Ja očekujem drugaciju utakmicu od prošlogodišnjeg finala, kada je Florida dominirala, i ne bih bio previše iznenadjen ako ekipa iz Kalifornije ostvari svoje snove.

Kolosi i ostali

U kolektivnim sportovima uspeh se tesko postiže ukoliko određena ekipa nije provela dovoljno vremena zajedno, po mogućstvu pod vođstvom istog trenera (ili strucnog štaba). Uopšteno gledano, iskustvo, a naročito iskustvo zajedničkog igranja je preduslov za vrhunske rezultate. Naravno, što su talentovaniji igrači koji su na okupu, veća je šansa da se USPEH postigne, a istovremeno se povećavaju i šanse da se uspeh postigne što pre, odnosno ranije od planiranog.

Mišljenja sam da talenat ne podrazumeva iskustvo, baš kao što i iskustvo ne podrazumeva kvalitet. Pobednička kombinacija je talenat kome je dato dovoljno vremena da se razvije u kvalitet i stekne potrebna iskustva.

NCAA je već godinama bez rešenja problema vezanih za ranije odlaske igrača u NBA, baš kao što je bez rešenja za direktan odlazak najboljih srednjoškolaca među profesionalce (NBA je donela odluku starosnog limita). Jedna od posledica (ako se tako može nazvati) te situacije je i činjenica da svake godine, postoje ekipe sa manje talenta, ali više iskustva i zajedničkog igranja koje pobeđuju i nadigravaju škole i programe koji urade mnogo bolji posao regrutovanja.

Međutim, nema dileme da je za sâm vrh potreban i talenat. Kakav god da je sistem, koliko god kvalitetan i efikasan bio, “izvršioci radova” su igrači. Nije bitno šta, već kako radiš… I dodao bih, ko radi.

Da poznaje put do uspeha, pokazao je Thad Matta. Uspostavio je uspešan program na Xavieru, ali je shvatio da sa njima moće samo do određenog nivoa. Za postizanje većih uspeha bili su mu potrebni bolji, talentovaniji igrači. I u potrazi za njima završio je na Ohio Stateu. Preuzeo je košarkaški tim škole koja ima najveći sportski budžet u SAD i to u potpunosti iskoristio. Ove sezone (treća godina na OS) radi sa nekim od najtalentovanijih mladih igrača na svetu i nekadašnje muke – kako doći do igrača – je zamenio nešto drugačijim – kako zadržati igrače na okupu?

Da nema pomenutog NBA pravila o starosti igrača koji dolaze u ligu, Matta sigurno ne bi mogao da računa na Grega Odena, koji bi i kao srednjoškolac sigurno bio visoko draftovan.

Isto važi i za Daquena Cooka, još jedno “dete” kome se prognozira uspešna NBA karijera.

Međutim, spisak freshmena se ne završava sa pomenutom dvojicom. Na njemu su i David Lighty, i Mike Conley Jr. Sve u svemu, njih četvorica su okosnica Buckeyesa, ali je ipak lider neko stariji i iskusniji, a to je Ron Lewis, koji igra odlično na ovom turniru, i veoma je zaslužan što je njegov tim tu gde je sada. A vrlo lako je moglo da bude drugačije, jer su u čak 3 meča (od 4) bili u dvocifrenom minusu tokom drugog poluvremena. Baš tada je Lewis funkcionisao gotovo bez greške, i uz playmakera Conleya bio najbolji igrač.
Greg Oden je po mnogo čemu neobičan, ne odvaja ga od drugih samo njegova visina. Tokom sezone često osporavan, stalno pod pritiskom, u velikim problemima zbog povrede desne (šuterske) ruke, ali opet prvi strelac i skakač tima koji je na Final Fouru. Kada se njegove brojke uporede sa nekim drugim centrima, koji su menjali istoriju košarke, Oden je tu u prednosti – za 29 minuta po utakmici, postiže 15,4 poena i hvata 9,5 lopti (21% svih timskih poena i 27% svih timskih skokova).

U prethodnim textovima o ovogodišnjem NCAA, već sam pisao o njegovim problemima da se, zbog povrede, potpuno uklopi u ekipu, koja praktično sa njim i bez njega na terenu igra na dva različita nacina, a naročito u fazi odbrane. Oden je “neprijatna” prepreka na putu ka obruču, i brojka od 3,3 blokade po utakmici je mnogo puta manja od one koja bi određivala broj “promenjenih” šuteva tj. šuteva koje je napad morao da prilagodi činjenici da je u reketu (ili negde okolo, u blizini) čovek od 213cm i 125kg.

Ceo show vodi Conley Jr., koji igra kao “mator”. Neverovatno je sa koliko sigurnosti donosi odluke, preuzima odgovornost na sebe, predvodi tim u naizgled bezizlaznim situacijama. Već sada poseduje kvalitete koji su preduslov za vrhunsko igranje na njegovoj poziciji. On razume ritam igre koji najviše odgovara njegovom timu, kadar je da napravi poene i za sebe i za druge, zna da donese ispravne odluke u pravo vreme. Matta ga stavlja u dosta pick'n'roll situacija, što nije “najlakši” posao za mladog igrača, ali on uspeva da kreira situacije koje odbranu teraju na prilagođavanje, što je u stanju da iščita i kazni, lično ili kroz svoje saigrače.

Pre sezone njegovo ime nije bilo na vrhu liste najboljih playmakera u njegovoj generaciji. Lawson, Collins, Augustin su bili ispred njega, ali ce , na njihovu žalost, događaje u Atlanti pratiti u direktnom prenosu, bez direktnog učešća.

Ohio State je posle 4 pobede u dosadašnjem delu march madnessa dosao do brojke od 21 uzastopne pobede, no sada se nalaze u drugacijoj situaciji. Biti broj 1 posle regularnog dela sezone ne znači ništa, ako se ne plasiraju u veliko finale. To bi definitivno bio uspeh, ako se uzmu u obzir njihove godine. Ne priželjkujem im sudbinu nekih prethodnih čuvenih “freshmen” timova (svi pamtimo čuveni Fab Five Michigan…ili ove godine, North Carolineu), ali im je na putu ka finalu protivnik koji je malo ko ocekivao u ovom delu sezone. Ali tu su gde su, i niko im ništa poklonio nije…

Tata, I ja bi ovo radio…

Ili nešto slično je govorio mali John Thompson III, odrastajući uz oca koji je američku košarku promenio na različite nacine, i košarkaški i kulturno. Čovek je tokom 27 godina provedenih na Georgetownu uspostavio veoma cenjen i uspešan program, i ostavio “ozbiljan“ domaći zadatak svim svojim naslednicima. I par godina, pošto se zvanično povukao, John Thompson je na mestu svojih trijumfa dočekao nikog drugog do svog sina.

JT III je započeo svoju trenersku karijeru na školi na kojoj je ostavio dubok trag, igrajući na Princetonu za legendarnog Pete Carilla. Posle 5 godina rada kao asistent, preuzeo je vođenje programa i više nego opravdao ukazano poverenje. Tri titule prvaka Ivy lige su bile dovoljna preporuka da mu se ponudi posao, koji je njegov otac davno pre njega započeo.

Važi za jednog od onih trenera koji shvataju prednosti sporijeg , ali konstantnog napretka. Baš kao i uvek, i “njegov” Georgetown ima dominantnog centra (imena Ewinga, Mourninga, Mutomba, Harringtona su svima poznata), studenta treće godine Roya Hibberta, momka koji ima solidne šanse da nastavi pomenutu centarsku tradiciju. Izuzetne visine (218cm) i pokretljiviji nego što bi se to na prvi pogled reklo, Hibbert se ove godine uspostavio kao nosilac igre ovog tima, on je pravi primer kakav rezultat daju ispravan rad i strpljenje.

Thompson je sa sobom “doneo” i Princeton napad, sistem kreiran da “zaštiti” manje talentovanije i atletski limitiranije, sistem koji zahteva košarkašku inteligenciju, strpljenje i solidne fundamente. Igrači koje ima itekako ispunjavaju ove preduslove, pa zbog toga te organizovane kretnje u njihovom izvodjenju izgledaju jos ubedljivije, jer je nivo talenta viši od “potrebnog”.

Početak turnira, Hoyasi su dočekali u punoj formi. Prvom kolu i pobedi nad Belmontom, prethodilo je osvajanje Big East šampionata (jedne od najboljih konferencija u NCAA) i to je nagovestilo da bi Georgetown mogao nešto više da uradi već ove sezone. Sledeće 3 utakmice su dobili teško, ali su ih dobili, što je najvažnije. Boston college i mučenje protiv zonske odbrane, onda utakmica koja je već na listi klasika – Vanderbilt i pobeda košem Greena u poslednjoj sekundi (i problematično izveden šut, koji je izazvao dosta polemika – da li je šutu prethodila greška u koracima ili ne).
Već sledeci meč i veliko iznenađenje – pobeda nad favorizovanom Severnom Karolinom, posle produžetaka i partija koja je definitivno potvrdila da mogu da igraju i protiv timova kojima je brza igra opredeljenje.

Ono što je zajedničko za sva 4 “koraka” do F4, je odlična, čvrsta odbrana Hoyasa (Belmont – 36% šuta iz igre, Boston college 38%, Vanderbilt 41, UNC 35%) i prednost ostvarivana u skoku (jedino su Tar Heelsi bili u egalu).

Igru svoje ekipe Thompson zasniva na momcima koje je sâm regrutovao i doveo na “školovanje”. Vodeći trio su juniori (studenti treće godine) Jeff Green (prvi strelac tima, krilni igrač koji je veoma spretan u realizaciji, naročito na manjim distancama, ali ima sposobnost i igre licem prema košu – 38% šuta za 3 poena), Roy Hibbert, i Jonathan Wallace, “šef parade” , najbolji trojkaš tima (fenomenalnih 49%) i igrač koga ne želite da faulirate ako ste u bonusu.

Ostatak tima je mlađi, izuzev Patricka Ewinga Jr, juniora koji je došao sa Indiane i našao sebe na školi kojoj je njegov otac doneo titulu 1984. godine, igrajući za oca njegovog sadašnjeg trenera. Ewing mlađi nije fizički predisponiran kao njegov otac, ali je igrač koji ima puno energije, ne “stidi” se da je troši i svaki njegov ulazak sa klupe donosi boljitak u igri.

U odnosu na ostale učesnike Finalnog turnira, Hoyasi imaju najmanje da izgube, jer su sa najmanje očekivanja započeli ovu sezonu. A dodatni pritisak je nešto što svaki trener zeli da izbegne, međutim… Florida želi odbranu titule, UCLA zeli osvetu za prošlogodišnji poraz, Ohio State mora da opravda poll-poziciju na kojoj su zavrsili regularni deo sezone… Georgetown je samim plasmanom među 4 najbolja tima već postigao uspeh.

Rasplet

FLORIDA – UCLA

Napad Gatorsa protiv odbrane Bruinsa?

Teško pitanje… Mislim da konačni ishod u dobroj meri zavisi od toga koja od ove dve ekipe uspe da nametne svoj ritam igre. Ako Florida ne uspe da “istrči” i poentira u kontranapadu, ako se zavuče u “mulj” pozicione igre, onda Bruinsi, iako manje talentovani, povećavaju svoje šanse za pobedu.

Problem za UCLA može biti odbrana igre leđima ka košu, gde očekujem da im najviše muke zadaju Horford i Brewer. Ali da ponovim, protiv ovog tima je veoma teško igrati onako kako želiš.

Da bi dobila, UCLA mora da uspori igru, mora da natera “trkače” Floride da igraju na oba kraja terena, moraju da ih nateraju da ih brane. Za tako nešto im je potrebna disciplina i pariranje u skoku.

Duel koji želim da vidim – Brewer vs. Afflalo.

OHIO STATE – GEORGETOWN

Oden protiv Hibberta? Odavno nismo imali prilike da gledamo takav duel, cistih “petica”, i u napadu i u odbrani. Hibbert često igra i dalje od koša, ume da svojim dodavanjima dovede saigrače u povoljne pozicije za poentiranje, dok Oden napušta pozicije bliže košu samo u slučaju da postavlja blokade na lopti.

Ono što će biti vrlo zanimljivo je na koji način ce timovi igrati tokom minuta kada njihovi najviši igrači budu van igre.

Treba očekivati da Ohio State dobar deo napada bazira na pick'n'rollu Conleya, što će otvoriti šuteve za Lewisa i Cooka. S druge strane, Goergetown ce se sigurno odlučiti za kontrolisaniju igru u napadu, i čekanje greške protivnika. Uz to, Buckeysi ce morati da donesu odluku da li će za čuvanje Greena biti dovoljan jedan igrač. Ukoliko na taj način skupe odbranu, Hoyasi imaju dovoljno šutera da ih kazne za takvu odluku.

Duel koji želim da vidim – zaista me najviše zanima kako će se nositi Oden i Hibbert. Pa makar to trajalo tek nekoliko minuta.

Veliko finale je u ponedeljak…

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: