Finale: Francuska – Italija (20h)

Izvor: Vladimir Novakoviæ

Nedelja, 09.07.2006.

07:59

Default images

Stigli smo i do cilja. Berlin, objekat koji je Albert Šper sagradio za svog Vođu i međunarodni olimpijski pokret. Les Bleus i Azzurri. Neće im biti prvi put u finalu – koliko pre šest godina evropskog prvaka odlučili su produžeci, koje je obezbedio Silven Viltor, a okončao David Trezege. Obojica će večeras sedeti na klupi, nekoliko metara od Rejmona Domeneka, čoveka sa misijom.

Čoveku koji je lionski Olimpik postavio na vrh francuskog fudbala i doveo do prve u nizu titula cela zemlja se smejala tokom kvalifikacija. I ne samo to, vlada Pete republike uključila se u akciju „Spasimo kolevku demokratije bruke“, u okviru koje su pojedine zvezde zamoljene da se iz penzije vrate na teren. Srećnom pobedom u Dablinu Francuzi su stigli na Mundijal.

Kada su stigli u Nemačku Francuzi su nastavili u istom ritmu. Nerešeno sa Švajcarskom, nerešeno sa Korejom. Tek ih je pobeda protiv najslabijeg od 31 učesnika prvenstva (da zanemarimo poslednji čin tima Državne zajednice) uvela u drugu fazu, a tek tada je počeo ozbiljan fudbal.

Najpre su igrali najozbiljniji meč osmine finala sa Španijom, i u njemu dali tri gola, potvrdivši psihičku stabilnost u finišu. Ako je ostalo bilo kakve sumnje oko ozbiljnosti ekipe koja predstavlja Francusku, ona je raspršena prošle subote, u briljantnoj pobedi nad Brazilom. Usledio je lagani trijumf nad Portugalom – možda rezultatski nije tako izgledalo, ali Portugalci jednostavno nisu ugrozili gol sve do nadoknade vremena.
Sve je to postignuto uprkos opštem protivljenju nacije defanzivno orijentisanoj taktici sa jednim napadačem. Domeneku je kao dokaz da ne treba da Anriju pridruži Trezegea ležao u njegovoj neefikasnosti u duelu sa Togoom. Čak je i način na koji je dokazivao svoju tezu podsećao na Petkovićevo objašnjenje da je argentinska šestica posledica otvorene igre naše reprezentacije.

Posle duela sa Brazilom niko nema pravo na prigovor. Makelele i Vijera igrali su kako je trebalo da igraju 2002, godine kao da su im izbrisane. Galas je čistio svaku eventualnu grešku pomenutog tandema. Abidal odličan, Riberi senzacionalan. Zizu van svakog referentnog sistema. Čovek je na kraju karijere odigrao utakmicu života, objasnivši arogantnim rivalima van forme kako Joga bonito izgleda van reklama. U nedelju, sat vremena pre ponoći, on će biti fudbalski penzioner.

Tim koji će u finalu igrati u belim dresovima imaće i dalje jasnu 4-2-3-1 formaciju, sa Riberijem koji utrčava u Zidanov prostor i Maludom ili Viltorom, koji po levoj strani igraju bliže aut-liniji.

Nasuprot njima stajaće Italijani, čija osnovna formacija je u teoriji takođe 4-5-1, ali je u praksi daleko fleksibilnija. Toti teoretski može poslužiti i kao povučeni napadač, Pirlo nije samo defanzivni vezni igrač, a Zambrota može da igra na najmanje deset pozicija sa priličnim uspehom. Povrh svega, italijanski bekovi postigli su prvi gol u prethodne dve runde.
U grupi Italija je posao obavila gotovo perfektno. Najpre su bez znoja pobedili Ganu, zahvaljujući galaktičkoj razlici u taktičkoj obuci i sposobnosti da iskoriste greške protivnika. Onda su sa Amerikancima odigrali nerešeno, sasvim dovoljno da uđu u poslednje kolo kao lideri grupe i zadrže kontrolu nad situacijom. Protiv desetkovanih Čeha lako su materijalizovali povoljniji startni položaj, pokazujući šemu davanja golova, koju će držati do kraja prvenstva – prekidi i kontranapadi.

Vreme za kontroverzu stiglo je u osmini finala, kada je onaj penal pet sekundi pre kraja izbacio Australiju. Raspored im je doneo najlakšeg rivala u četvrtfinalu – Ukrajina je u crnomorsku stepu ispraćena sa tri gola u mreži, pre apsolutnog klasika u Dortmundu. U meču koji je dokazao da Italijani umeju i da napadaju produžen je niz pobeda nad Nemcima, a Lipijeve izmene u produžecima donele su Azurima naklonost ogromnog broja neutralnih posmatrača.

Tako su oba učesnika finala stekla globalnu popularnost fantastičnim partijama protiv dve najuspešnije nacije u istoriji FIFA Svetskog kupa, vladajućeg šampiona i domaćina.

Kontroverze postoje na obe strane. Više od polovine italijanskih reprezentativaca (doduše i trojica Francuza) igraju za klubove koji bi koliko sutra mogli biti osuđeni za nameštaljke i prebačeni u niži rang. U dosadašnjem toku turnira taj oblak je više koristio nego štetio Azurima, koji su pod pritiskom delovali ujedinjenije nego ikad.
Kada pričate o Domenekovoj ili bilo kojoj francuskoj selekciji u poslednje tri decenije, postavlja se jasno pitanje identiteta. Integracija imigranata u francusko društvo mnogo je uspešnija u reprezentaciji nego u realnosti, što su jesenas požari u predgrađima jasno pokazali celoj planeti. Još je zanimljiviji podatak da su šestorica od 23 člana selekcije rođena na drugim kontinentima – trojica u Africi (Makelele, Vijera, Bumsong), a trojica na obalama Karipskog mora (Tiram, Maluda, Čimbonda). Gijana i Gvadelup nisu članovi FIFA, ali igraju na turnirima Konkakafa, dok su DR Kongo, Kamerun i Senegal igrali na Svetskim prvenstvima.

Oba tima mogu se okrenuti ka istoriji u potrazi za optimističkim znacima pred finale. Dve selekcije sastale su se do sada 32 puta u zvaničnim mečevima, a dominacija Italije totalna – deset pobeda i 31 dati gol više od rivala iz Transalpinske Galije. Štaviše, od Olimpijskih igara u Antverpenu 1920. do prijateljskog meča u Parizu 1982. godine Francuska nije pobedila ni u jednom od 19 mečeva!

Sedamnaesti trijumf nad Francuzima Italijani su zabeležili u Mar del Plati, na Svetskom šampionatu 1978. godine. Tada počinje Francuska serija, koja još uvek traje. U poslednjih šest mečeva jedan je završen nerešeno, a pet puta su se radovali Francuzi, po jednom posle produžetaka i penala. Na putu ka jedinoj tituli šampiona sveta francuska selekcija je u četvrtfinalu penalima izbacila Italijane, a dosadašnji skor na Mundijalima je 2-2.
Francuska nije osvojila mnogo trofeja, ali do sada nije izgubila nijedno veliko finale – jedno svetsko, dva evropska prvenstva i Olimpijske igre završeni su pobedama Francuza, a jedini gol primili su upravo od Italije u pomenutom evropskom finalu 2000. godine.

Italijani su dobili tri, a izgubili dva mundijalska finala, ali su neporaženi i na našem kontinentu i od evropskih protivnika. Ako uključimo i evropske šampionate, njihov jedini poraz u finalima bilo je, ponovo, finale poslednje godine drugog milenijuma.

Dodatni začin pred veliki meč predstavljaju bliski odnosi brojnih saigrača. Tri francuska reprezentativca u ovom trenutku nose dres Juventusa, za koji su ranije nastupala još dva člana Domenekove startne postave. U istom klubu igraju petorica Italijana, još trojica su nekada bili njihovi članovi, a Marčelo Lipi je sedeo na klupi Torineza.

Kuriozitet svoje vrste oličen je u imenu Orasija Elisonda. Argentinac je na startu turnira izveo na teren Alianc Arene Nemačku i Kostariku, a zatim mu je FIFA poklonila čast da turniri i zatvori. Kome će njegov poslednji zvižduk doneti neopisivu radost i četiri godine života na krovu sveta, videće večeras sedamdesetak hiljada gledalaca na Olimpijskom stadionu i preko tri milijarde ispred TV ekrana.

Zabava počinje malo pre osam, svi ste pozvani.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

16 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: