Nova vest
Fudbal

Ponedeljak, 10.07.2006.

21:03

Nebo nad Berlinom - poslednji deo

Možete da budete ravnodušni prema fudbalu, može da vas ne zanima svetsko prvenstvo, možete da budete oslobođeni od fizičkog, ali kada dođe dan finala, onde će epidemija, verujte, stići i do vas. Zanimaće vas neki detalji, koje fudbalski fanatici u svom ludilu ne mogu da uoče. Kada dođe finale, zaraženi su svi. Uostalom, sada i vi to znate.

Izvor: B92

Autor:B92

Default images

Prenzlauer Berg je mirno spavao, kada sam izašao na ulicu. Nisam mogao da spavam, razmišljao sam o besmislenim stvarima: o čemu razmišlja Zidan pred poslednju utakmicu, može li Lipi da pokaže igračima, koliko mu nije svejedno, šta sanjaju Toti i Anri... Gomila gluposti koja mi je opsedala mozak naterala me je da za trenutak pobegnem iz stvarnosti. Učinilo mi se da je idealno mesto za bekstvo jedna od berlinskih buvljih pijaca. Pomislio sam kako ću tamo naći puno ploča, kako će mi pažnja biti usmerena ka vinilima koje nisam uspeo da pronađem poslednjih decenija....

„Buvljak“ se nalazi samo jednu stanicu udaljen od Kastanian Alea, kičme alternativnog i kreativnog Berlina. Obukao sam dres Italije. Ne smatram sebe velikim fanom njihovog fudbala, na pitanje zašto sam izabrao da baš za njih navijam u finalu, nisam imao jasan odgovor. Ali nekako taj dres iz 2000. mi je posebno drag. Kupio sam ga u Amsterdamu dan uoči polufinala evropskog prvenstva, nosio sam ga pred 5. oktobar, čini mi se da nijedan dres nikada neće izgledati kao taj. Možda baš zbog njega, Italija...

Oko podneva na „buvljaku“ je bilo par stotina ljudi, nije bilo hlada, ljudi su iznosili svakakve stvari, nameštaj, kućne elemente, posuđe, svašta... Sedi muškarac sa repom prodavao je gramofon „Toska“, pored njega bucmasta žena iznela je plakate. Primećujem one sa svetskih šampionata u Brazilu i Švedskoj, ponovo mislim o fudbalu. Na stotine ploča, prodavao je bivši roker od 50-tak godina. Uronio sam među vinile. Black Flag, pa Einsturzende Neubauten, pažnja popušta kada stižem do Džeksonovog „Trilera“, koji prethodi Falkovom „Amadeusu“. Butleg Ramonsa 18 evra, neki koncert iz 1976. godine. Odlazim do druge tezge, sa starim singlovima. Nenini „Luftbaloni“, pa malo Brotherhood of Men, čista egzotika, počinjem da se zabavljam. Odjednom, neki dečiji povici mi skrenuše pažnju. Klinac u nemačkom dresu, radovao se golu na obližnjem terenu. Fudbal, ponovo...

Simboli DDR-a, Trabanta, Sinalka, Lufthanze, majice sa Lolekom i Bolekom, prodavali su se na obodu pijace. Stare „vijetnamke“ i „tankerice“, nošeni opasači, simboli „hladnog rata“... Nailazim na najveću muzičku tezgu na buvljaku. Čini mi se na hiljade ploča su prodavala dvojica sredovečnih muškaraca. Nisam imao strpljenja sve da gledam, Posle samo nekoliko sekundi skeniranja, uočio sam LP nemačkog orkestra izvesnog Gintera Norisa sa pesmama zemalja učesnica Svetskog prvenstva u Nemačkoj, ali 1974. godine. Da li možete da pretpostavite, da ploču otvara „Marš na Drinu“, kao „sfrjugosloveska“ pesma ? Nisam razmišljao ni frejm. Bio sam spreman da dam i više od pet evra, koliko je koštao ovaj raritet.

Italijani su zastupljeni sa „O Sole Mio“, Urugvaj sa „La Bambom“, Škoti sa „Amazing Grace“, Australija sa „Waltzing Matilda“... Imao sam utisak kao da sam tek sada kompletirao onaj klinački projekat zvani „Minhen 1974“. Majica sa maskotama „Tipom i Tapom“, potpis Franca Bekenbauera ispod svoje sličice u tom albumu i „Marš na Drinu“ kao početak ovog nesvakidašnjeg fudbalskog „saundtreka“ zaokružili su priču o Mundijalu koga se prvog sećam. Ponovo sam razmišljao samo o finalu, presvukao sam se, obukao nešto „neutralno“ i krenuo na stadion. U metrou, kao i pre dve godine u Lisabonu, ulični svirači, ali ovaj put „Dunavski valovi“. Razmenjivao sam utiske sa prvenstva sa engleskim novinarima. Najvećim razočarenjem Mundijala, pored Srbije smatraju i Togo. Oduvek sam voleo tu vrstu cinizma. Eriksonovu taktiku i igru na penale protiv Portugala, poredim sa strategijom generala Melčeta iz „Crne Guje“, kada napada Nemce 17 puta na isti način, očekujući da će ih konačno iznenaditi. Primetio sam da ih je to dosta zabavilo.

Uzbuđen sam stigao na stadion. Moje prvo finale Mundijala. Atmosfera ? Znao sam i za bolje. Toni Brekston, Zidan, pa Materaci, Plasido Domingo, Materaci, pa Zidan. I za kraj Trezege i Groso. Pehar je u Rimu. Nisam nezadovoljan. Napuštam stadion, iza mene Rože Lemer, šampion iz ’98, deluje smireno. Sa razglasa Toto Kutunjo i njegov „Italijan“, možda idealan za kraj ovog berlinskog „saundtreka“. Sirene i slavlje, sirene i tuga, fudbal je ponovo nekoga usrećio, a nekoga nije. Ipak, svi su na ulicama. Njihove misli i emocije, znaju samo oni sami, ali i dvojica anđela iz „Neba nad Berlinom“.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

0 Komentari

Podeli:

Fudbal

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve