Obradović: "Kriv sam, jer sam im verovao"

Svi smo imali isti cilj – takmičenje se igralo u našoj zemlji, prvi put posle 30 godina, i nesumnjivo je da smo svi želeli zlatnu medalju.

Izvor: B92

Petak, 23.09.2005.

21:29

Default images

Pripreme na Kopaoniku su odrađene fantastično. Nikada nisam govorio da je problem bio tamo. Maksimalno sam tolerisao izostanak Marka Jarića, Vlade Radmanovića i Željka Rebrače, koji su morali da potpišu ugovor.

Prvog dana kada je došao Jarić, i kada smo konačno bili kompletni, skupio sam igrače – zato što smo se okupili i zato što sam znao za stare probleme između Jarića i Rakočevića. Tada sam im se zahvalio zato što dobro rade i zato što su stvorili dobru atmosferu, jer atmosferu stvaraju uvek smatraju igrači.

Cilj mi je bio da svi to shvate, a i pre toga individualno sam razgovarao sa svakim. Nikakve probleme nismo imali na Kopaoniku, nastali su kad su počele prijateljske utakmice. Nisam reagovao samo zato, što sam mislio da je osvajanje EP pred svojom publikom, nastup u Beogradskoj areni pred 20 hiljada ljudi, dovoljan motiv.

Situacija sa Jarićem i prošlogodišnja sa Stojakovićem nije ista. Stojaković kaže da nema problema sa mnom, ja kažem da nemam sa njim. On mi je tada rekao da odlučim, jer bi se priključio timu sedam dana pred početak OI. Jarić je sada kasnio sedam dana, pa su iskrsli neki problemi. Ja sam ga zvao da hitno dođe, a on mi je rekao da je upravo završio pregovore i da dolazi sledećeg dana. Bilo je svedoka tog razgovora. Nije svejedno da li dolaze Radmanović i Rebrača posle tri, ili Jarić posle sedam dana, ili Stojaković, koji bi kasnio 45 dana na pripreme. Šta bi rekli ostali igrači? Kako bi ga prihvatili? Da su oni rekli da on treba da igra pod tim uslovima, ja bih rekao da je OK. Ali, to je sad stara priča.

Atmosfera je tokom 90-ih bila znatno drugačija. Ja sam od 1992. bio pomoćnik Ivkoviću, i bio sam prisutan kada je saopšteno da nećemo moći da igramo u Barseloni. Igrači su plakali, većina njih. Preskočili smo dva takmičenja, a u sledeće dve godine svi su se odazivali i niko nije hteo da propusti takmičenje.

Problemi su počeli 1997. godine, i od tada ih ima uvek. Pogledajte ko je preskočio koje takmičenje u tom periodu. Ali, to je dobrovoljno, i nikad nisam rekao ništa o onima koji ne dođu. Ko dođe na pripreme, ponaša se kako trebada se ponaša reprezentativac. Problemi su postojali i tada, ali su ljudi tada bili drugačiji. Poštovali su saigrače, i umeli su da se izvine kada recimo zakasne na doručak ili nešto slično.

Meni je najveća čast da nosim majicu na kojoj piše ime moje zemlje. Pre dve godine rekli su mi da nema drugog rešenja, zvali me da pomognem, i ja sam došao. I uvek će biti tako.

Prvi problem je nastao posle turnira u Podgorici. Posle utakmice na kojoj je bio najbolji na terenu, Igor Rakočević dođe i kaže mi: ’Željko, ne mogu više ovako, mene Jarić preskače. Isto misle i drugi igrači’. Ja mu predložim da napravimo sastanak. Oni su ranije imali problem međusobno, i od početka se videlo da tu može svašta da se desi.

U Istanbulu su nastali novi problemi. Ja ih okupim, oni održe međusobni sastanak, i opet je atmosfera dobra. Mi govorimo o najboljim igračima, nemamo bolje. Ne mogu da kažem da recimo Popović, koji je izvanredan momak i izvanredno je radio na pripremama, može da odigra kao Jarić ili Rakočević. Nema kvalitet, koji nam je potreban.

Očigledno je da nisam uspeo da ih uklopim. Verovao sam im, mislio sam da ne može da se desi da su dva poena važnija od uspeha tima. Nije sporno da neću više raditi ovaj posao, to nije sporno. Želim da neko ko sledeći dođe nema te probleme. Ja ću biti uz tim, jer sam uz njega već 20 godina.

Peđa Drobnjak je rekao da ne želi da igra. On nikad nije bio jedan od bitnijih, bio je tu samo da odradi neki deo posla. Ove godine uz, Rebraču, Miličića, Tomaševića, Krstića, Milojevića, pitanje je da li bi se izborio za mesto u 12. Ne znam, utakmice bi odlučile.

Posle utakmice sa Španijom, za koju smo se do detalja pripremali, skupio sam ih da pogledamo snimak. Hteo sam da im pokažem da li je istina da su Španci igrali izvanredno. Onda smo na snimku uočili da ništa od dogovorenog pred meč nije ispunjeno. Shvatili smo da je problem u nama.

Protiv Izraela publika nas je ponela, dobili smo ubedljivo. Protiv Izraela na +15, posvađaju se Rakočević i Radmanović, zato što je Radmanović u kontranapadu dodao loptu Krstiću. Ja im kažem da moraju da porazgovaraju, jer je dva dana kasnije ključni meč sa Francuskom.

A onda, na toj utakmici, poluvreme, plus 9 za nas, a jedan igrač gura drugog i psuje ga, uz reči: ’Ja kad ti kažem da mi dodaš, ima da mi dodaš loptu’. Vidim Vladu Šćepanovića, koji je izvanredan karakter, ponaša se neprepoznatljivo – neće da se vrati. Ja ga pitam zašto, a on kaže da ga ne zanima, jer mu niko ne dodaje loptu. Pa je li to ponašanje reprezentativca u odlučujućoj utakmici?

Kriv sam, jer sam im sve vreme verovao, verovao sam u ideju. U takvo stanje su me doveli. Nikad to nisam doživeo, da igrači imaju takvu aroganciju, da im je lično uvek važnije od ekipnog.

Ja sam pristao na razgovor, uvek mogu da izađem i pogledam pravo u oči i nemam problem sa tim. Za razliku od nekih ljudi. Posle OI 2000. godine ja sam rekao da je bolje da odem, i ispalo je odlično. Napravljena je nova atmosfera i osvojene su titule. Nisam ni pomislio da ću ponovo biti selektor.  Ali, tri godine kasnije zvali su me i rekli da nema nikog drugog, da bi se svi odazvali, jer mene cene.

Besmisleno je da neko komentariše da neće da igra za Željka, Duleta, Janka ili Marka. Ne igraju oni tamo za mene, nego za reprezentaciju. Treba da se ponašaju kako dolikuje reprezentativcu. Ne može prioritet biti njegov lični interes.

Mi smo u Atini izgubili protiv kasnijeg šampiona Argentine u prvoj utakmici za pola koša. Dobili smo Italijane, koji su bili finalisti. Igrali smo izuzetno slabo u nekim mečevima, kao protiv Kine, to nije sporno. Rekao sam ljudima iz Saveza da postoje dve opcije – ili sam ja kriv i odlazim, ili ostajem dve godine, koliko sam se dogovorio. Izabrali su ovo.

Nemam ja sujetu, kada vidim ljude na ulici i kažu mi da nisam kriv, meni to ništa ne znači. Trideset godina se u zemlji čekalo na ovo prvenstvo, generacije su ulagale, svi su želeli da se dođe do zlata. Svi smo doveli do toga, ali ponavljam da ovakvu sujetu nisam nikad video. Verovao sam da cilj može da ih ujedini. Nije.

Ja sam od kada je napad skraćen na 24 sekunde bio prvak Evrope i osvojio 9 trofeja sa Panatinaikosom. Dao bih sve na svetu da sam uspeo da osvojim zlato sa reprezentacijom. Ipak, sve bih ovo rekao i da smo bili prvaci. Možda bih nešto čak i dodao. Ne bih ništa ostavio u sebi, nije moglo da se izdrži.. Nije to zbog ostavke, jer se znalo i pre prvenstva da ću otići.

Ja sam više vrmena provodio sa igračima nego sa ćerkom ikad u životu. Zbog čega? Da ubijam njihov ego? Pričao sam sa Radmanovićem u Atini, rekao mu da igra slabo, žalio zato što ne mogu da dobijem od njega ono što znam da može da mi dâ. Ali kako da mu pomognem, kad on ujutro dođe na trening, i ne može da se seti nije kretnje u napadu 5 na nula. I onda kaže da nema problem. Pri tome, on nije jedini.

U autobusu iz Atine za Beograd ja saznam da su ostali u diskoteci do pet sati. Ja im kažem da znam šta se dogodilo, kažem im da treba da se koncentrišemo, još sedam dana do prvenstva. Posle tri dana samo jedan igrač je došao da mi to kaže – Vlada Šćepanović. On, koji igra u mom klubu, Panatinaikosu, i to radi pred meč sa Grčkom u Atini! Ali neverovatno je da je samo on došao kod mene za tri dana. Zbog čega?

Darko Miličić je od prvog dana imao tretman kao da mi je sin. Znam, kako mu je, dve godine ne igra u NBA, a on je budućnost naše reprezentacije. U meču protiv Italije u Atini sudija mu sudi korake, ispravno, i faul u napadu, opet ispravno. I onda Darko dođe kod mene i kaže: ’Idi reci onom indijancu, šta mi svira’. Najbolji sudija u Evropi indijanac? I ja tim stvarima treba da se bavim? On zna šta ja mislim, znam kakav je – ako mu se ne bude posvetila pažnja tokom celog dana, on će biti problem.

Ne stidim se zbog svog nastupa na konferenciji posle utakmice. Ono što sam rekao novinarima, rekao sam  i igračima na sastanku, koji je trajao 40 minuta. Pričali smo samo Kapiten Bodiroga i ja, a oglasili su se i Tomašević i Radmanović. Ostali su ćutali. Gledao sam ih u oči, nikad ranije nisam pričao protiv igrača, ali sam im rekao da ne mogu više. Narod je zaslužio, branio sam ih protiv Španije, kada su skandirali moje ime, ja sam pokazivao na igrače.

Rekao sam im na kraju da mogu da mi kažu sve, neću im više biti trener. Nisu rekli ništa. Svi sada govore da meni ništa ne zameraju. Rekao sam im da se pogledaju u ogledalo i vide da li su pošteni prema sebi. Najvažnije je da budemo ljudi. Ovo je sport, o ovome će se pričati još deset dana, setiće se toga sledeće godine pred Svetsko prvenstvo...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

64 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: