Trener svih trenera

Ovo je bio njegov put

Blažević je rođen 10. februara 1935. u Travniku u Bosni i Hercegovini.

Fudbalsku karijeru započeo je 1954. godine u travničkom klubu Bratstvo, a godinu dana kasnije odlazi u Dinamo.

Iste godine prelazi u Lokomotivu, a zatim seli u Sarajevo, gde igra do 1958. godine.

Sledeća stanica je bila Rijeka, gde se zadržao do 1961. godine. Potom je igrao za švajcarski Sion.

Kako je, prema vlastitom priznanju, bio prosečan igrač, nakon povrede se okrenuo trenerskom poslu, koji je započeo u niželigašu Veveiju iz kojeg je preselio na klupu Siona.

Potom je vodio Lozenu te nakratko i švajcarsku reprezentaciju.

Plavo proleće

"A kad tata stavi bijeli šal...".

Miroslav Æiro Blaževiæ, stadion Maksimir, (Dinamo) Zagreb, 1982. pic.twitter.com/IFDkziBKC7

— Ante Krištiæ ⛪ (@Antimon_Zg) March 27, 2022

U Hrvatsku se vratio 1979. preuzevši Rijeku, a u decembru iduće godine je postao trener Dinama.

Ekipu je preuzeo na 14. mestu, a na kraju sezone "Modri" su bili peti.

Naredne sezone je usledila Dinamova eksplozija, a sve je kulminiralo nezaboravnim "plavim prolećem" 1982, kad je Dinamo predvođen Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem i drugima protutnjao do titule šampiona.

Prve posle 24 godine čekanja. Godinu kasnije "Plave" je vodio i do trofeja pobednika Kupa, poslednjeg Dinamovog trofeja u bivšoj SFRJ.

Blažević je u prvom mandatu u Dinamu ostao do 1983. godine, vratio se potom 1986. i ostao do 1988, treći put je "Modre" vodio od 1992. do 1994, a posljednji put u sezoni 2002/2003, kada se oprostio titulom.

Rekorder

Blažević je jedini trener koji je s Dinamom osvojio titulu prvaka i u bivšoj državi i u Hrvatskoj, jedini je trener koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj.

Maksimirsku ekipu je vodio u čak četiri različita mandata u tri različite decenije i osvojio tri titule prvaka, dva Kupa i Superkup.

Iz Dinama je 1983. otišao u Grashoper s kojim je osvojio titulu švajcarskog šampiona, a 1986. preuzima Prištinu spasavši je od ispadanja u drugu ligu.

Zatim se neuspešno vraća u Dinamo, nakon čega odlazi u francuski Nant, koji je vodio od 1988. do 1991. godine, a zatim je šest meseci trenirao grčki PAOK.

Nakon osamostaljenja Hrvatske, Ćiro se vraća u hrvatski fudbal te postaje trener i predsednik NK Kroacije (Dinama) s kojom osvaja prvenstvo (1993) i Kup (1994).

U martu preuzima hrvatsku reprezentaciju koju je vodio do jeseni 2000. godine.

Na klupi Hrvatske je vrhunac doživeo 1998. u Francuskoj predvodeći je do bronze.

Dve godine ranije na EP-u u Engleskoj Hrvatska je ispala u četvrtfinalu.

Reprezentaciju je ukupno vodio 72 puta ostvarivši 33 pobede, 24 remija i 15 poraza.

Odlazak iz Hrvatske i povratak

Nakon što je napustio hrvatsko kormilo, Blažević je prihvatio poziv iz Irana preuzevši tamošnju reprezentaciju.

Pošto se Iran nije uspio kvalifikovati na Svetsko prvenstvo 2002. (ispao je u baražu od Irske), ponovo se vratio u Hrvatsku.

Prvo u Osijek, a potom u Dinamo s kojim 2003. osvaja hrvatsko prvenstvo.

Potom je vodio Muru i Varteks, a u junu 2005. postaje trener Hajduka.

U Splitu je krenuo osvajanjem Superkupa protiv Rijeke. Međutim, usledio je eropski debakl protiv Debrecina (porazi 3:0 u Mađarskoj i 5:0 na Poljudu), a nakon lošeg otvaranja u HNL-u, Ćiro je u septembru napustio Poljud.

Krajem 2005. Blažević preuzima švajcarski Nojšatel Ksamaks, ali ga nije uspeo spasiti od ispadanja.

Po povratku u Hrvatsku preuzeo je Zagreb, a u junu 2008. je postao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Međutim, Ćiro i njegovi "Zmajevi" nisu se uspeeli da se plasiraju na SP u Južnoj Africi.

Ispali su u baražu od Portugala, a Blažević je potom podneo ostavku.

Sledeća stanica bio je kineski Šangaj Šengua s kojim je bio treći u prvenstvu, a u decembru 2010. postao je selektor kineske U-23 reprezentacije.

Nakon što je reprezentacija ostala bez plasmana na Olimpijske igre 2012. u Londonu, podneo je ostavku.

Kratko vreme vodio je i iranskog prvoligaša Mes Kermana te ponovo Zagreb.

Početkom 2014, Ćiro je potpisao ugovor sa Slobodom napravivši još jedan podvig, vrativši tuzlanski klub u prvu ligu.

Od ukupno 15 utakmica, Sloboda je pobedila u 13.

Poslednji posao imao je u Zadru, gde je stigao u septembru 2014. godine, ali je početkom 2015. napustio Stanove.

Igračka karijera:
Bratstvo Travnik, Dinamo, Lokomotiva, Sarajevo, Rijeka, Sion, Mutije

Trenerska karijera:
Vevij, Sion, Švajcarska, Lozana-Sport, Rijeka, Dinamo Zagreb, Grashoper, Priština, Dinamo Zagreb, Nant, PAOK, Kroacija Zagreb, Hrvatska, Iran, Osijek, Dinamo Zagreb, Mura, Varteks, Hajduk, Nojšatel Ksamaks, Zagreb, Bosna i Hercegovina, Šangaj Šenhua, Kina U-23, Mes Kerman, Zagreb, Sloboda Tuzla, Zadar

Trofeji:

Sion
Švajcarski kup - 1974

Dinamo
Prvenstvo Jugoslavije - 1982
Jugoslovenski kup - 1983
Prva HNL: 1993, 2003
Hrvatski kup: 1994
Hrvatski Superkup: 2002

Grashoper
Švajcarsko prvenstvo: 1984

Hajduk
Hrvatski Superkup: 2005

Hrvatska reprezentacija
3. mesto na SP 1998