Tri godine, tri finala – krvarimo burazeru za Srbiju, sve!

Ako pogledamo tri godine unazad i igre košarkaša Srbije na velikim turnirima, vidimo zašto su Srbi velika 'zlopamtila'.

Izvor: MLJ

Subota, 16.09.2017.

07:45

Tri godine, tri finala – krvarimo burazeru za Srbiju, sve!
fiba.com

Srbija je od petka uveče učesnik finala Evrobasketa posle osam godina i bori se za zlato posle tačno šesnaest. Poražena je Rusija, a protivnik u finalu je Slovenija.

Do subote ujutru, tu informaciju gotovo da svi koji prate sport znaju. I gotovo svi su se u poslednje tri godine već navikli na finala velikih takmičenja.

Posle te 2001. i dominantno osvojene titule u Istanbulu tada Jugoslavija, Srbija i Crna Gora, pa potom i Srbija su se baš u narednih osam godina izgubile sa košarkaške mape Evrope.

Posle debakla i šestog mesta 2003. u Švedskoj gde smo bili šesti, u Beogradu smo 2005. prošli još neslavnije, da bi do potpunog potopa i tri poraza u grupi od Grčke, Izraela i Rusije došlo u Španiji 2007. godine.

Tog momenta niko ne bi verovao da je to ista nacionalna selekcija koja je samo pet godina ranije pokazala karakter, identitet i snagu na Mundobasketu u Indijanapolisu, a šest godina ranije samo rekla svima "momci, sklonite se" do finala u kome je komotno pobedila Turke na EP u njihovoj kući.
fiba.com
Jedan od aduta je u tim godinama bio provereni kadar Dušan Ivković. Ivković je prihvatio posao selektora i na ruku mu je išlo nekoliko stvari.

Pre tačno deset godina generacija sa Mačvanom, Teodosićem, Raduljicom i ostalim momcima je stasavala i pobeđivala u mlađim kategorijama. Ti igrači su i danas okosnica reprezentacije. Nije se dugo čekalo do prvog velikog uspeha – 2009. godina "divljanje" 22-godišnjeg Teodosića u polufinalu protiv Slovenaca i njegova 32 poena nagovestila su bolje godine.

Na tom Evrobasketu će se u finalu protiv Španije potvrditi staro nepisano pravilo da se isti protivnik retko pobeđuje dva puta na istom turniru. Pobedila nas je Španija i uzeli smo srebro.

Posle četvrtog mesta na Mundobasketu 2010. godine i polufinala bremenitog kontroverzama, usledila su dva sušna Evropska prvenstva i promene na čelu stručnog štaba.
Foto: fiba.com
Novembra 2013. godine došao je Aleksandar Đorđević i javnost je bila podeljena. Relativno skroman trenerski 'život' do tog trenutka, ali nemerljiv u reprezentativnom dresu.

I od tog trenutka se vraća rapsodija u košarkaški tim Srbije. Tiho su "Orlovi" ispraćeni u Španiju na novo Svetsko prvenstvo koje je bilo prvi veliki ispit za "Orlove". 'Šarena' ekipa, novi selektor i prvi veliki ispit.

Tada su Srbi počeli da pokazuju da su zlopamtila.

Posle poraza od Francuske i Brazila u grupnoj fazi, Srbija je počela da pokazuje osobine tima koji ima unutrašnju i pre svega mentalnu snagu. Verovatno mnogi pamte jedan od tajm auta tokom grupne faze na kom je glavnu reč vodio Miloš Teodosić u pokušaju da temperamentnom reakcijom uzdrma ekipu.

Rezultat? Pregažen Brazil u četvrtfinalu 84:56 i čuvena "The trojka" Bogdanovića, pa potom i Francuska u polufinalu 90:85 u kome je Srbija odigrala doktorsko prvo poluvreme. Finale sa Amerikancima je do vođstva 15:7 ulivalo nadu, ali su Džejms Harden i Kajri Irving počeli da pogađaju sve.

Srbiji potpuno neočekivano srebro, svi zadovoljni.
fiba.com
Dve godine kasnije Rio i Olimpijske igre. "Ok, možda je Španija bila malo i sreća, ipak smo gubili u grupi...", pre početka Olimpijskih igara bilo je takvih sumnji u tim koji je treću godinu sa klupe u tom trenutku predvodio sadašnji selektor.

Uporno je ponavljano da je bitno da dođu najspremniji i najvoljniji, da ne moraju nužno da budu najbolji. Mnogo se "prašine" podiglo i oko izostanka Bobana Marjanovića koji je u tom trenutku prelazio iz San Antonio Sparsa u Detroit Pistonse.

Govorilo se kako NBA diktira ko će igrati za nacionalni tim, a ko ne, ko će se odazvati, a ko neće doći. Uz sve to bilo je i povreda, standardno.

Sve to je davalo dodatnog povoda za sumnju. Mnogima, ali ne Đorđeviću i ekipi koju vodi.

Grupna faza u Riju, poraz od Australije 95:80 i provokacije Metjua Delavedove. Ne brinite ništa, mi smo zlopamtila, prolazimo dalje uprkos porazu od Amerikanaca u kome smo igrali na jednu loptu.

Prošli smo, a u polufinalu je naša reprezentacija naletela na Australiju i vreme je bilo za vraćanje duga iz grupe. I to kakvo vraćanje duga! Sa kamatom, 87:61.

Finale sa Amerikancima, nerealni Durent. Nije se moglo do zlata, ali je drugo finale bilo tu i drugo srebro.
fiba.com
Pred početak ovogodišnjeg Evrobasketa goruća tema je posle izvanrednih igara u Riju bio NBA plejmejker u telu centra, Nikola Jokić.

Kada je selektor Đorđević pre objavljivanja konačnog spiska rekao da se pitanje hoće li Jokić igrati ne postavlja njemu jer on nije Jokić, bilo je već jasnije ono što će uslediti nešto kasnije. Jokić je otkazao. Bjelica takođe. Raduljica, Simonović, Kalinić, od reprezentacije se oprostio Marković, a Nemanja Nedović i Miloš Teodosić su čekani do poslednjeg trenutka.

Povrede su ih sprečile, a Srbija je otišla na prvenstvo znatno oslabljena. Istini za volju, oslabljene su došle i druge selekcije favorita za medalju, ali je utisak da je Srbija oslabljena više od ostalih.

Da li je to dalo povoda za sumnje u rezultat? Sudeći po komentarima na portalima jeste. Da li je ta sumnja bila neutemeljena? Đorđevićev takozvani "C tim" je od početka pokazao da jeste.

Svi su zaboravili kakve su partije pružali Lučić i Milosavljević u Partizanu, ali i kasnije, a teško je zamisliti kakve bi partije pružali da nije bilo povreda. Marjanović se odazvao pozivu, Štimac je uvek tu, Kuzmić je došao, Micić, Jović, Bogdanović, Mačvan je umesto Teodosića postao kapiten, Birčević, Lazić, Gudurić.

Kapiten selekcije koja će na prvenstvu biti ispred braće Gasol, Huana Karlosa Navara, ima li šta slađe za sve one u Srbiji koji su godinama strepeli od "Furije" pred svaku utakmicu? Posle onakvog poraza u četvrtfinalu Evrobasketa 2013. godine od 90:60, malo šta može više da u košarci razveseli ljubitelje igre pod obručima u Srbiji.
fiba.com
Od početka šampionata se priča da je važan tim, a ne pojedinci, da ćemo u odsustvu napadačkih kapaciteta napadati odbranom i to se kao mantra provlači od početka šampionata.

To je bio logičan izbor, što potvrđuju i reči selektora koji je ponovio da napad rešava utakmicu, ali odbrana osvaja turnir.

Bogdan Bogdanović je igrao na EP 2013. godine. Još uvek se kalio, a sada je on nosilac igre u napadu Srbije. I ide mu odlično. Dovoljno da mu najbolji igrač Rusije i jedan od najboljih na šampionatu Aleksej Šved kaže da je "lud". A Bogdanović samo radi ono što rade i svi ostali u crvenim ili belim dresovima – bori se 'do koske'.

I eto ih opet u finalu sa Slovencima, iako će mnogi u šali reći da finale igraju Srbi protiv Srba.

Čak i od početka šampionata nas pehovi nisu zaobišli. Povredio se Branko Lazić, a kada je Stefan Jović uz pomoć izašao sa terena protiv Rusije, svi koji su gledali utakmicu sa Rusima su se 'sledili'. Srbija je i bez Jovića uspela da vrati dug Rusima iz grupe i sa 87:79 ode dalje.

Jović je u svlačionici posle pobede raspoložen i pevajući rekao saigračima "Krvarimo burazeru za Srbiju sve!" i to je ono što ti momci zaista rade.

Da li povreda Stefana Jovića ostavlja prostor za sumnju u ishod finala? Možda. Da li je vreme za zlato? Svakako jeste!

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

34 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: