Nova vest
Košarka

Ponedeljak, 21.09.2015.

12:05

Četvrto mesto – uspeh ili ne?

Odmah da se razumemo, biti među četiri najbolja u Evropi u bilo čemu rezultat je dostojan poštovanja.

Izvor: Saša Ozmo

Autor:Saša Ozmo

Default images
Starsport

Međutim, s obzirom na kontekst koji sačinjavaju igre Srbije u grupnoj fazi, najavljeni ciljevi pre početka Evrobasketa i objektivna šansa koja se ukazala, realno je zaključiti da smo dan posle kraja takmičenja svi razočarani. Najviše igrači i stručni štab, a onda i navijači.

Za razliku od prošlogodišnjeg Svetskog kupa, Srbiji je forma opadala kako je turnir odmicao. Nismo smeli da se kockamo u prvoj fazi, grupa je bila prejaka da bismo formu tempirali za kasnije, ali tada je dostignut vrhunac – po prelasku u Lil izgubljena je tečnost u napadu, malo i agresivnosti u odbrani, a pritisak favorita učinio je igru stegnutom i ne toliko timskom kao što smo navikli.

Izvrsnim igrama u grupi ’Orlovi’ su zaslužili lakši put do finala – bez namere da se iko potceni, put Finska-Češka-Litvanija bio je kao da smo ga sami crtali, na drugoj strani ostali su Španija, Francuska i Grčka.

Međutim, u jednoj utakmici može sve da se desi, letos smo od toga profitirali, a sada nam je upravo to došlo glave. Može da se kaže da su u polufinalu odlučivale nijanse, ali ovaj tim Srbije kvalitetniji je od Litvanije bar za desetak poena, tako da do tih nijansi nije smelo ni da dođe.

Ipak, došlo je do toga da odlučuje neizvesna završnica, ali meč je zapravo izgubljen mnogo ranije. Ko je pogledao dovoljan broj utakmica, zna kada je tim zaslužio da poslednja lopta uđe ili da faul bude sviran. Ovako, nadali smo se čudu, ali tok meča, propusti u igri i nesrećni slučajevi na pojedinim detaljima ukazivali su na to da petak nije naš dan.

I nije bio, zaustavljena je Srbija na korak do sna, a pobedu u meču za treće mesto sa domaćinom Francuskom malo ko je i očekivao.

1. Bez daha u završnici. Miloš Teodosić i Nemanja Bjelica vodili su naš tim kroz ceo Šampionat – bili su naši najbolji igrači u prvoj fazi i vukli su konce i u prva dva susreta eliminacione faze. Međutim, u poslednja dva meča usledio je pad.

Teodosić u meču sa Litvanijom nije mogao da se iskobelja iz agresivne odbrane protivnika i da pronađe svoja lucidna rešenja – Kazlauskas, trener koji je sa njime radio u CSKA, odlično ga je skautirao i u potpunosti zaustavio.

U polufinalu sa Litvanijom Teodosić je čak bio i neprimetan u određenim intervalima meča, što za njega nije uopšte karakteristično – on obično ili mnogo doprinosti ili brlja, ali vrlo retko je neprimetan. I u tome se video učinak litvanske odbrane – dao je Teo 16 poena, ali njegov uticaj na igru Srbije bio je ograničen, što za naš tim nikako ne valja. Postao je potom indisponiran i u odbrani, pa su ga rivalski bekovi lako probijali. Za razliku od Svetskog kupa, Teodosića šut za tri nije služio tokom celog Šampionata – ubacio je samo 22% pokušaja (12-54).

Bjelica je poznat kao pouzdan igrač koji je obično koristan ekipi i kada nije u najboljem izdanju. Međutim, tragove nesigurnosti videli smo još u meču sa Češkom – problemi sa kontrolom lopte i nekarakteristični propusti na skoku i u odbrani. To se nastavilo i u meču sa Litvanijom, gde je gubio duele sa Kuzminskasom i uhvatio samo tri lopte. Ipak, problemi sa skokom i nedostatak korekcije u odbrani u poslednje dve utakmice ne mogu se svaliti samo na Bjeličina leđa, druga je stvar što smo navikli da je on najaktivniji na tom polju. Kada se sve sabere i oduzme, Bjelica je bio naš najbolji igrač na Evrobasketu.

2. Prošlo leto kao merilo. Vodećem tandemu našeg tima očigledno je bila potrebna pomoć u teškim trenucima. Ili čak i ranije kako bi oni maksimalno sveži dočekali odlučujuće bitke. Bogdan Bogdanović i Nikola Kalinić, za razliku od Svetskog kupa, nisu tu pomoć pružili u dovoljnoj meri.

Bogdanović se mučio sa povredom leđa, što je bilo očigledno od starta jer nije sa uobičajenom odlučnošću kretao na prodor. Trudio se da doprinese na druge načine, imao je po nekoliko asistencija i, uprkos ne baš sjajnom procentu, pogađao je šuteve kada su oni bili potrebni, npr. u mečevima sa Španijom i Finskom. Ipak, tokom celog EP Bogdan je za tri poena šutirao 13-48 (27%), uključujući i 1-7 u polufinalnom meču sa Litvanijom. Niko razuman ne može ga kriviti za poslednji napad u meču sa Litvanijom – kao što smo rekli, taj duel izgubljen je ranije. Ipak, u tom pokušaju krije se rečita simbolika, Bogdanović je u odsudnom trenutku pokušao da poentira na način koji mu nije išao tokom celog turnira – prodorom. To je i paradigma celog našeg polufinala.

Iako je bljesnuo još kod Dude Ivkovića, Kalinić je tek prošlog leta bio istinsko otkrovenje, donosio je našem timu preko potrebnu injekciju adrenalina – zakucavanjima, rampama, ofanzivnim skokovima. U ovom timu kao da nije imao definisanu ulogu i nismo videli mnogo od tog Kalinića iz Španije. U proseku je na EP igrao za nijansu manje nego na Svetskom kupu, ali mu je minutaža bila ispresecana i utisak je kao da je igrao još manje. Zablistao je u duelu sa Turskom, ali u poslednja dva meča odigrao je samo po sedam minuta – da li je uzrok povreda (nosio je zavoj oko ručnog zgloba) ili nešto drugo, tek posle blistave klupske sezone očekivao se Kalinićev veći uticaj na igru.

3. Bez dubine u reketu. Upravo se tu videla najveća razlika u odnosu na prošlo leto – Krstić se povukao i izgubili smo relativno sigurnu opciju na postu i čoveka koji je imao autoritet kod sudija, a nismo mogli da računamo ni na Bobana Marjanovića. Ono što je našem timu nedostajalo jeste zaštita obruča – Miroslav Raduljica odigrao je dobro u napadu, ali nikada nije bio sila u odbrani.

Na početku Evrobasketa delovalo je kao da bi Ognjen Kuzmić mogao da bude otkrovenje, ali nije prevazišao početni strah. On ima 25 godina, ali pravu košarku igrao je jedino u NBDL, što znači da mu nedostaje takmičarskog iskustva, verovatno se još nije suočavao sa sličnim pritiskom. Ima duge ruke, brz je za centra i može da bude vrlo dobar u odbrani i skoku, nadamo se da će nam to pokazati narednih godina.

Petorka sa Bjelicom i Ercegom u reketu tokom većeg dela EP delovala je odlično – u napadu smo imali širinu i generalno smo time dobijali mnogo više nego što smo gubili. Tako je bilo sve do polufinala, ali u poslednja dva meča u potpunosti smo nadskakani, 40-29 protiv Litvanije i 43-29 protiv Francuske.

Utisak je da je Nikola Milutinov mogao ranije da dobije šansu, možda u grupi dok se Raduljica još mučio sa formom, pa bi tako novi centar Olimpijakosa bar donekle stekao sigurnost i rutinu u slučaju ulaska u igru u kasnijoj fazi takmičenja. Milutinovu je skok glavno oružje, u dresu Partizana sasvim dobro se nosio i sa Marjanovićem, pa se čini da bi bio koristan kada smo imali problema sa kontrolom skoka, bar na koji minut.

4. Iks faktor. Od Nemanje Nedovića dobili smo nekoliko pravih minijatura, počev od meča sa Španijom na startu takmičenja, ali i dalje mu nedostaje kontinuitet, kao i više racionalnosti u igri. Marko Simonović je u meču sa Češkom zaključao Šilba i bio je neko kome je selektor Đorđević poveravao posebne zadatke, a sličnu ulogu, samo u manjoj meri, imao je i Dragan Milosavljević. Svoj posao obavili su korektno. Zoran Erceg prelomio je meč sa Češkom i bio je vrlo dobar tokom većeg dela Šampionata, ali poslednja dva meča nisu bila krojena za igrača njegovih osobina – previše grube igre i tuče pod košem, a u tome se Erceg ne snalazi. Za 23 minuta u meču sa Litvanijom nije uhvatio nijednu loptu. Stefan Marković jedan je od najkonstantnijih i najiskusnijih u našem timu, a ništa se nije promenilo ni sada, nije ga bez razloga Đorđević nazvao vođom posle poraza od Francuske.

5. Selektor. Kada se doživi poraz, onda se po običaju pojavi mnogo generala koji bi u toj bici pametnije vojevali. Na izbor igrača Đorđeviću se nema šta zameriti, ipak je ova ekipa vezala sedam pobeda, dok je osovina tima slična kao prošle godine. Ipak, Srbija nije bila psihički spremna da se izbori sa pritiskom favorita – imali smo dve opomene, protiv Finske i pogotovo protiv Češke, ali to nije bilo dovoljno da nas rastereti u polufinalu. Đorđević je protiv Litvanije mnogo mešao tražeći pravu petorku, pa je nešto manje od minuta u poslednjoj četvrtini na parketu čak bila postava Marković, Nedović, Milosavljević, Kalinić, Erceg, koja se do tada nije našla zajedno u igri. Ni ta vanredna mera nije uspela, a Sale Nacionale na tajm autima nije uspeo da trgne ekipu iz letargije i delovao je nesigurno prvi put otkad je preuzeo kormilo Srbije. Ipak, u Đorđeviću smo na duže staze dobili selektora kojem igrači veruju, a i on će kao trener rasti s ovom ekipom, kao i sa Panatinaikosom u klupskoj sezoni.

6. Zemlja košarke. Francuzi su se brže oporavili od polufinalnog poraza, ali mi smo takvi kakvi smo, i takav mentalitet donosi i mnogo pozitivnih stvari. Takođe, to što smo ostali bez medalje ne znači da živimo za košarku išta manje nego prošle godine. Polufinalni poraz teško je pao i igračima i stručnom štabu – zato treba da budemo uz njih i da im se još jednom zahvalimo što su ponovo žrtvovali svoje leto ne bi li obradovali naciju. A treba da im se zahvalimo i na tome što uopšte raspravljamo o tome da li je četvrto mesto uspeh ili ne, to znači da su srpskoj košarci ponovo postavili visoke standarde. Glavu gore i vidimo se u Riju.

Saša Ozmo (ozmo_sasa)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

295 Komentari

Podeli:

Košarka

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve
Tenis

Miracolo

Za sve one koji nisu pratili protekle noći okršaj Novaka Đokovića i Luke Nardija u Kalifornijskoj pustinji desilo se – čudo!

Zoran Kecman

12:35

6 d