Nova vest
Košarka

Nedelja, 25.09.2005.

13:19

Kriv je…

Izvor: B92

Autor:B92

Default images

Piše Milan Pavlica

Ovih dana slučaj «košarkaška reprezentacija SCG» postaje javan i sve više detalja postaje dostupno. Za sada uglavnom govori selektor, koji pomaže da se mit o «bezgrešnim sportistima» istisne iz narodne svesti. Gospodin Obradović krivi i sebe, a i druge. Sebe uglavnom za popustljivost, a druge za manjak zajedništva i altruizma.

Ljudima je uvek lakše suditi na osnovu očiglednog. Kada vidite nekog da kopa nos, pomislite da je nepristojan. Ne ulazite u njegove razloge. Mnogi su tako, na osnovu očiglednog, igre našeg tima, kao jednog od glavnih krivaca označili upravo Obradovića.

Zaista, kriv je zbog oslanjanja na iskusne igrače koji su prošli igrački zenit. Kriv je zbog nedavanja šanse mladima u ključnim utakmicama, na primer Miličiću protiv Francuza. Kriv je zbog loše pedagogije, po default-u, odnosno po samom osnovnom opisu njegovog posla, iako psihologija možda spada u periferiju njegove delatnosti. Kriv je za loše vođenje utakmice sa Francuzima, bar u drugom delu meča. Kriv je što je Radmanovića slao na klupu, kriv je što je obraćao pažnju na igračke svađe, itd.

Međutim, posle dugih intervjua i neposrednog razgovora sa Željkom, mogu se shvatiti njegovi razlozi: da je svakom dao šansu, da je vladala nedisciplina, sujeta...

Često je osećanje krivice lakše umanjiti priznanjem. Da li je to selektor učinio pojavljivanjima na televiziji ovih dana? Nije ni bitno, odnosno njemu je lično bitno, ali za ovaj slučaj apsolutno zanemarljivo. Ono što mi međutim izgleda važno je da po prvi put u javnost izlaze neki detalji, kockice, bitovi, delići, bar mrvice priče koja se odvijala u toj grupi ljudi, koja je pokušavala da opravda nadanja jedne nacije. Da li se to može nazvati  samo pranjem prljavog veša?

U zemlji u kojoj su i važnije stvari u magli, teško je verovati da će se i ovaj «slučaj» na kraju jasno rešiti...

Posle snimka polufinalnog meča, Nemačka-Španija, RTS je pustio dokumentarac o prvoj ratnoj godini, Drugog svetskog rata u Srbiji. Ne znam da li je bilo namere, ali po prvi put te noći zapitao sam se da li sam dobro učinio što sam se radovao košu Dirka Novickog. U dokumentarcu su opisivani ratni zločini nemačkih trupa, a potom se prešlo na izbijanje građanskog rata među četnicima i partizanima. Na kraju, opet ništa nije bilo jasno.

Pa kako onda možemo da očekujemo da će naš mali slučaj «reprezentacija SCG u košarci» biti rešen kada ni zločini i ubistva iz bliske prošlosti nisu rešeni. A da ne govorimo o najnovijim ratovima.

Željko Obradović, da li zbog svoje savesti, ili zbog opšteg interesa, rešio je da do kraja kaže svoju verziju događaja. Ostali svedoci koji su do sada pričali su Igor Rakočević, Marko Jarić, Milan Gurović, Nenad Krstić i Vlado Šćepanović. Svi ipak mnogo uvijenije od selektora. Pa da li je moguće da u Srbiji nije izvodljivo do kraja imenovati krivca. Mislim, moguće je, ali vrlo nezgodno. Ako je verovati gore pomenutom dokumentarcu, partizani i četnici su pitanje krivaca rešavali selektivnim klanjem pod okriljem noći. Nešto slično se i sada dešava, samo u medijima. Priznanje se teško iznudi, za sada uglavnom čujemo optužbe, pošto u ovom «slučaju» niko ne želi da bude žrtveni jarac.

Kolektivna svest, kao i individualna, jednostavno zahteva imenovanje krivca, iako on možda ne postoji u jednini. Neko mora da padne da bi se smirio huk. Deo krivice je za sada preuzeo selektor dajući ostavku, kao i ceo stručni savet, dok je vođstvo Saveza takođe ponudilo ostavku. Da li će to biti dovoljno? Mediji traže imena. Imena odgovornih. Za sada svi govore o tome da sami treba da se jave. Malo morgen.

Sukob Jarić-Rakočević sada je postao javna stvar. Niko od pomenutih ga nije eksplicitno priznao. A da li je taj sukob bio toliko bitan. Možda i jeste, jer lična netrpeljivost može da bude kancer za ekipu. Loše emocije znaju da budu zarazne. Ali to ne moraju da budu, ako ne padnu na plodno tlo.

Loše seme je očigledno imalo gde da padne, i sve je otišlo do đavola. Ne kažem da su pomenuta dvojica za išta posebno odgovorna, niti da su baš oni zasejali to seme. Marko Jarić je često igrao za reprezentaciju sa povredama, a Igor Rakočević je bio glavni igrač ovog tima, i na prošloj Olimpijadi, i na ovom EP. Obojica su dali mnogo reprezentaciji. Uostalom, nisam bio sa njima na pripremama u sali i sobama, pa mogu da sudim samo na osnovu izjava i priča.

Humanum erare est, odnosno ljudski je grešiti, kaže poslovica. Možda je vreme da shvatimo da je nekad dobro priznati grešku...priznati je radi bolje budućnosti. Locirati problem i pokušati ga rešiti. Baš to lociranje često je najteže. Ako se ne locira, lutanje je dugo.

Treba ujedno i shvatiti sve te momke u reprezentaciji. Njihov posao apsolutno je javan. Njihovu osnovnu delatnost prate brojne kamere na terenu. Tu nema skrivanja. Kamera ne prašta. Zato je put od heroja do gubitnika vrlo kratak. Zamislite da od ponedeljka imate po 5 kamera u svojoj kancelariji, ili bilo gde na mestu gde radite. Pa da na kraju dana ne samo sa šefom, već sa celim gradom pregledavate smiljenu traku. Verovatno bi bilo neugodnih situacija.

Zato, treba imenovati odgovorne, ali im ne suditi previše oštro. Treba ukazati na graške i ispravljati ih. Svi su pokušali najbolje što su mogli, a i sami znaju da im se neke greške ne smeju ponoviti.

Dok god to ne shvatimo bićemo gubitnici u svakom pogledu. Nije sramota izgubiti, sramota je ne pokušati.

Zapitajmo se i kome ti momci duguju lojalnost. Da li ovoj Srbiji u kojoj ne žive i ne rade, ili klubovima u kojim igraju i zarađuju za život. Jer to je realnost. Možemo suditi svakom od njih, ali nećemo se mi pojaviti na prozivci u klubovima u Španiji, Americi, gde god da oni igraju.

Igračka odgovornost bila bi sigurno veća da svi dolaze iz naše lige. Da im su im obezbeđene pripreme tokom godine, da se bolje poznaju, da imaju isti sistem takmičenja...

Naši igrači moraju da se nose sa duplim pritiskom, uprave klubova u kojim igraju i naše javnosti. Možda je to teško shvatiti, ali to jeste realnost. Pa ko nam je kriv što nemamo novca da platimo na primer jednu od petorki koja je recimo mogla ove godine da igra u Partizanu: Avdalović, Milojević, Bodiroga, Šćepanović, Rebrača.

I opet taj novac. Možda je vreme da počnemo racionalnije da razmišljamo i krenemo da stvaramo nešto ovde. Da stvaramo bazu za neke nove generacije. Na jednom od lokalnih TV kanala pušta se sledeći slogan...parafraziram...»Gledajmo naš sport. Iako nije najbolji, naš je...». Šta to znači? Time ne smemo da se zadovoljimo. Treba reći: «Gledajmo naš sport, možda nije najbolji, ali trudićemo se da bude, da mu se bar da šansa da bude». Uđimo u arenu, ne samo sportsku, već i u svaku drugu. Lakše je gubiti ako se ima cilj ka boljitku. Ako se gubi bez nade, onda to nikuda ne vodi.

Novac naravno nije sve. Mnoge druge stvari su bitnije. Ali, nekada može da bude merilo ozbiljnosti. Kada nekoga platite, imate pravo da ga pozivate na odgovornost. Koliko znam, retki među reprezentativcima ekonomski zavise od Srbije. Jeste, ovde su se rodili i treba da duguju zahvalnost i osećaju patriotizam. Ali, oni sada žive negde drugde. Pa zamislite samo da se sada takmičimo u pravljenju automobila. Da postoji evropsko prvenstvo. Koga bismo zvali? Verovatno bi se našao srpski All Star tim iz Mercedesovih fabrika u Nemačkoj i General Motorsovih u Americi. Radili bi oni za domovinu, ali na kraju bi se ipak vratili na svoja radna mesta. Zato, hajde da napravimo dobru firmu ovde, pa neće morati da idu napolje.

Nisu košarkaši tu da bi nam ublažili svakodnevne patnje povremenim pobedama na velikim takmičenjima. Pobedimo i mi u nečemu pa će i njima biti lakše.

I na kraju opet pitanje: Pa ko je kriv?

Otvorite novine sutra, ali ne samo sportsku stranu i videćete da se to pitanje može više puta postaviti, a bez pravog odgovora.

Idemo dalje...do pobede! A onda do poraza...i tako dalje....

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

9 Komentari

Podeli:

Košarka

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve