MAMOGRAF
Naslovna
Uspešna akcija B92
Ženska snaga
Statistika
Kompanije u akciji
Fotogalerija

RAK DOJKE
Vesti
Video
O raku dojke
Konačni obračun s rakom
Rak dojke (Wikipedia)

AVON i B92
Besprekorno zavođenje
Dizanje svesti
Promenimo statistiku
"Svako je podložan"
8. martovska čestitka
Među prvih 20
Prevencija!
1 milion US$ za Haiti

 
B92 Rak dojke Ženska snaga u najtežim trenucima
prethodna strana 1 od 4 sledeca idi na stranu

Ženska snaga u najtežim trenucima

Napisala: Zrinka Ferina
Snimio: Tomislav Čuveljak

"Bila je ljetna žega, kolovoz 2009. godine, i u magazinu Sensa gdje sam tada radila pripremali smo poseban broj za listopad koji je posvećen raku dojke. Odlučili smo da bi bilo dobro obraditi psihološki aspekt te bolesti", prisjeća se Paula Bobanović, danas novinarka 24sata, moja dugogodišnja kolegica i žena koju imam privilegij zvati prijateljicom. Njen se novinarski zadatak ubrzo premetnuo u scenarij za dokumentarni film a potom se život pokazao u svoj svojoj bizarnosti i dodijelio joj jednu od uloga u istom dokumentarcu.

"Istražujući za novinsku temu došla sam do imena psihijatrice Marijane Braš, koja je potpora Udruzi 'Sve za nju' od prvih dana. Ona se oduševila interesom za tu tematiku i predložila da upoznam članice Udruge jer su one doslovno heroine. One ne samo da su osnovale Udrugu nego se i stalno bore i upozoravaju na propuste sustava, rade sve da bi pomogle drugim ženama unatoč vlastitoj bolesti."

Paula Bobanović šiša kosu prije terapije

Paulu su priče žena iz Udruge iznimno dirnule, sve ih je ispisala u svom emotivnom i opširnom članku objavljenom u listopadu 2009. Kako je upravo u to vrijeme bila završila rad na dokumentarnom filmu o fotografkinji Mariji Braut, odmah je dobila želju snimiti dokumentarni film o Udruzi. "Ideju sam rekla redatelju Marku Staniću koji je, pročitavši moj kratki nacrt scenarija, javio da idemo sa snimanjem. U to vrijeme ja naravno nisam znala što me čeka", govori Paula Bobanović koja je prve kadrove filma počela snimati još u rujnu prošle godine. Tada su snimili i derutni prostor u zagrebačkoj Ulici kneza Mislava 10, gdje je 21. svibnja, nakon cjelovite renovacije, otvoren Centar za psihološku pomoć ženama oboljelim od raka, a pratili su i rad Vesne Andrijević-Matovac, predsjednice Udruge "Sve za nju". U jednom su trenutku prestali sa snimanjima zbog pomanjkanja financija, no tada ih je pod svoje okrilje uzela producentska kuća "Spiritus movens" Zdenke Gold. "Ona je bila motor i ganjala nas da apliciramo na natječaje. Još nismo dobili nikakav budžet. Dobili smo donaciju Zagrebačke banke i na tome im zahvaljujem. Oni su prvi prihvatili ideju i dali nam neka inicijalna sredstva koja će nam omogućiti da otputujemo u Barcelonu poznatom onkologu Joséu Baselgi i u Frankfurt i napravimo razgovor s našim uglednim znanstvenikom Ivanom Đikićem koji nesebično pomaže raznim udrugama oboljelih od karcinoma u Hrvatskoj. U međuvremenu sam u studenome prošle godine saznala da i ja spadam među pacijente", govori Paula Bobanović koja je u mjesecima koji su uslijedili na vlastitoj koži osjetila važnost Udruge. Napipavši kvržicu na dojci, otišla je na mamografiju kojom je utvrđeno da ima rak dojke.

"Kad se sjetim prvog šoka kad sam saznala svoju dijagnozu, oni su mi bili od neizmjerne pomoći. Sigurnost mi je ulijevala upravo Vesna, predsjednica Udruge. Ja bih rekla da je ona doktor među laicima. Ona se junački nosi sa svojom bolešću, zna značaj svake pretrage, ona mi je odmah objasnila što me čeka, koje pretrage ću proći. Prije nego od bilo kojeg doktora od nje sam saznala da me čeka kemoterapija po AC protokolu i nakon nje sigurno 30 zračenja. Prva mi je rekla da ću kemoterapiju proći bez problema jer sam vesele naravi. I stvarno, prošla sam je bez većih tegoba kod dr. Paole Podolsky, točno onako kako su mi rekle. Vesna Andrijevac i Almenka Balenović, potpredsjednica Udruge, koja je po struci doktorica a i sama je bila oboljela od raka dojke, njih dvije su mi pružale ogromnu sigurnost. Te dvije žene su osim svojih stalnih poslova do otvaranja ovog centra na telefonu dnevno imale po 20-30 žena koje su ih zvale za pomoć i savjet. Žene ponekad ne znaju banalne stvari, primjerice, gdje nabaviti periku ako odluče nositi je. To im ni jedan liječnik ne zna reći. A da ne govorim o masi drugih stvari koje ne znaju, jer čovjek se lako izgubi u silnim pretragama na koje te šalju, o kojima liječnici jednostavno nemaju vremena objašnjavati pacijentima. Na tisuću pitanja koja žene imaju, one imaju odgovore. Na žalost iz vlastitog iskustva jer sve to prolaze već desetak godina i kompletnu proceduru imaju u malom prstu", kaže Paula Bobanović koja nije ni pomišljala prestati sa snimanjem dokumentarnog filma u trenutku kad je doznala da i sama boluje. Štoviše, u tom je trenutku pristala da kamera zabilježi i njezinu bolest od samog početka.

"Nisam zapravo zamišljala da ću u filmu sudjelovati tako da postanem dio njega, htjela sam ostati iza kamere i možda malo promijeniti scenarij jer sam sad bila insider i, naravno, još emotivnije involvirana u priču. Međutim tad mi je redatelj i moj dragi prijatelj Marko Stanić rekao da nisam fer. I sama sam shvatila da nisam fer. Jer dugo sam godina radila kao novinar i ako sam kao novinar kopala po najdubljim ranama svojih sugovornika i ako su se drugi anonimni ljudi koji nikad prije nisu imali doticaj s medijima znali žrtvovati za slanje poruka javnosti, smatrala sam da doista ne bi bilo fer da od toga odustanem. Tada sam rekla - ok ako je već takva stvar, onda ćemo posnimiti sve, pa tako i trenutak kad počne otpadati kosa, kad se moraš ošišati. Film neće biti patetičan, jer od prvog trenutka sam se trudila činjenicu da imam rak okretati na zafrkanciju. Prije svega stoga što smatram da smijeh i humor pomažu. Željela bih kroz film pokazati da to nije bauk, da je to bolest s kojom ljudi, evo poput Vesne, žive i nose se desetljeće. Da se to sve može ako čovjek iza sebe ima dobar zdravstveni sustav koji mu omogućuje razne faze i razne mogućnosti liječenja, pa čak i u inozemstvu. I bez obzira na to koliko dugo ta bolest trajala, da cijelo to vrijeme čovjek može živjeti koliko-toliko dostojanstveno, da unatoč svemu može imati volje i za život, za zezanciju, a ne da ga strah paralizira u startu. Želim da to bude poruka ovog filma."Dok govori o vlastitom iskustvu borbe s ogromnom količinom optimizma, prvi trenutak saznanja da ima rak bio joj je veliki šok. "Sjećam se samo da mi je doktorica Gordana Ivanek iz tima dr. Ivana Brkljačića rekla: 'Čujte, tu ima nešto suspektno, pozvat ćemo odmah tim s citologije da vam naprave punkcije.' Kad sam čula da dolazi tim s citologije uzimati punkcije, znam da sam duboko udahnula i uhvatila se rukom za čelo. Srećom ležala sam jer su mi noge u sekundi odrvenjele. To je bila moja prva reakcija, međutim kad sam otpuhnula, odmah sam pomislila na Vesnu, Almenku i sve cure koje sam upoznala u Udruzi. Rekla sam - pa gle, one su još žive. Sve se od tog trenutka nadalje odvijalo tako munjevitom brzinom da nisam stigla ni razmišljati. Već drugo jutro sam imala gotove rezultate biopsije, sat vremena kasnije sam bila kod kirurga čije ime mi je vratilo optimizam - čovjek se zove Budi Srećko. Sutradan sam već imala dogovoren termin za operaciju, brzo sam morala obaviti EKG, snimanje pluća. Nisam stigla razmišljati o tome što mi se dogodilo. Samo sam znala da hoću otići na operaciju, da mi oni to što prije izvade i da vidimo što dalje."

Znanstvenik Ivan Đikić, koji istražuje lijekove za rak, s Paulom Bobanović i seficom udruge "Sve za nju" Vesnom Andrijević-Matovac

Paulina je operacija odlično prošla, iza nje je šest kemoterapija, za 15-ak dana kreće na 30 zračenja, nakon čega joj slijedi operacija jajnika koju su joj preventivno preporučili s obzirom na to da je njen tumor visoko hormonski ovisan. "Nakon toga slijede beskrajne kontrole. Neki kažu da se žene osjećaju jako nesigurno kad im doktori prvi put kažu - dođite na iduću kontrolu za godinu dana. Ja jedva čekam taj trenutak kad će mi reći - vidimo se za godinu dana."

Paula Bobanović nije u mnogome promijenila svoj način života otkako se liječi, ali je cijelo vrijeme u intenzivnom kontaktu sa ženama iz Udruge. "Svaku od njih beskrajno cijenim i smatram da su pokretanjem ideje i konačnim otvorenjem Centra koji se ovih dana uhodava napravile veliku stvar za žene iz cijele Hrvatske."

Važnost ove udruge i Centra shvaća i dio političkih struktura, imaju dobru suradnju s Gradom Zagrebom, a ugodno ih je iznenadila reakcija predsjednika države, te potpredsjednice Vlade Đurđe Adlešič koji su došli na svečano otvorenje prostora. U Udruzi ističu i odlične odnose s KBC-om Zagreb s kojim su potpisali ugovor o suradnji, no dodaju kako nikako ne uspijevaju naći zajednički jezik s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi. "U Hrvatskoj dnevno 34 ljudi umre od raka. To je kao da svaki dan na vijestima slušamo da je jedan autobus pun ljudi sletio s litice i da su svi poginuli. I takva vijest odjekne u našim medijima kao ogromna vijest a činjenica da 34 ljudi dnevno umre od raka nikoga ne šokira", kaže Jana Dusper, voditeljica novootvorenog Centra za psihološku pomoć ženama oboljelim od raka. Tamo nude grupnu, individualnu i partnersku psihološku pomoć, edukaciju iz nutricionizma, jogu za oboljele žene, pa čak i hagioterapiju, odnosno liječenje uz vjeru. Odlično surađuju s klinikama izvan zemlje. "Surađujemo s Onkološkim institutom Baselga u Barceloni te s klinikama u Frankfurtu i Münchenu, s doktorom Đikićem s kojim smo i prijateljski povezani i koji je uvijek na rubu novih otkrića. U Centru smo napravili i telekonferencijski sustav te se možemo spajati s liječnicima u inozemstvu koji će održavati konzultacije i edukacije, za liječnike i za korisnice", kaže Jana Dusper, inače psihologinja koja je trenutačno jedina stalno zaposlena osoba u Centru.

Iz Barcelone se nedavno vratila 29-godišnja Vida Borš koja se već više od dvije godine bori s rakom. Osim što je prelijepa mlada djevojka, ona ničim ne odaje dojam bolesne osobe, a još manje osobe koja bi zbog toga tražila sažaljenje. Njeni optimizam i snaga najbolje se ogledaju u blogu "Humor a ne tumor" koji piše od kraja 2009. godine.

"Na Božić 2007. sam napipala kvržicu i doktoru sam otišla prvi ponedjeljak nakon blagdana. Dijagnosticirali su mi rak dojke", kaže ta nasmijana djevojka iza koje je otad cijeli niz operacija i liječenje koje ju je zamalo stajalo života. "U ljeto 2009. mi se bolest vratila. Dotad su mi svi nalazi bili odlični, ali u roku od deset mjeseci mi je istrunuo kralježak i zamalo sam ostala nepokretna. Izvadili su mi taj kralježak, sad imam šipku u leđima. Sve se zakompliciralo, ostala sam tri mjeseca ležati u bolnici, atrofirali su mi svi mišići, morala sam iznova učiti hodati." Zbog niza komplikacija Vida je potražila pomoć u klinici doktora Baselge u Barceloni. Kao najveću pogrešku u njenom liječenju, u Barceloni su naveli činjenicu da je u Hrvatskoj istovremeno bila liječena kemoterapijom i hormonskom terapijom koje se u pravilu nikad ne kombiniraju.

Vida Borš je prije deset dana bila na operaciji vađenja jajnika, na dan otvorenja Centra je vadila konce. "Nisam popila ni jednu tabletu protiv bolova. Cijelo vrijeme sam na kemoterapiji i na terapiji za jačanje kostiju koje su se počele pretvarati u prah pa mi je ta koštana prašina bila došla do mozga i imala sam grozne epileptične napade. To se sve događalo ove zime. Sad čekam da prođu tri mjeseca da vidimo kakvi će biti nalazi. Jako pazim na prehranu, jedem puno voća i povrća, nikakve slatkiše jer rak se hrani šećerom. Koristim prehranu po krvnim grupama, po kiselosti i lužnatosti. A s obzirom na to da je kod raka jako važno da se stanice redovito hrane kisikom, svako jutro 45 minuta pješačim od kuće do predsjedničke vile na Pantovčaku. I naravno, jako je važno stanje uma. Imam najboljeg dečka na svijetu i kaj mi više treba."

Vida Borš je arhitektica, plesna pedagoginja i bivša bubnjarica prve ženske punk grupe u Hrvatskoj, The Schizoid Wiklers. Unatoč brojnim pogreškama u liječenju, Vida ističe da mi imamo dobre liječnike, jedino smatra da je loš sustav.

Vida je za udrugu "Sve za nju" doznala slučajno. "Inače sam osoba koja sve sama rješava i sama sređuje u svojoj glavi te se stoga i nisam u početku htjela povezivati s udrugama. Ali došlo je vrijeme kad sam ja osjetila da mogu pomoći drugima i počela je akcija 'I riječi liječe' za čije plakate sam se pristala slikati." Njen slučaj među ostalim je i pokazatelj da nikad nije prerano otići na mamografiju iako je opće prihvaćeno mišljenje da taj pregled nije potreban ženama mlađim od 40 godina.

Rad Centra će se postupno razvijati, prve grupe će se formirati u skladu s potrebama žena. One ne moraju plaćati nikakvu članarinu ni troškove pomoći. "Segment plaćanja će biti jedino u slučajevima individualne terapije, kada ćemo zamoliti pacijentice da daju polog za slučaj da se ne pojave. Sve ostalo je besplatno. Opremili smo i dvije spavaće sobe za žene koje dolaze na liječenje izvan Zagreba. Jedna od posebnosti Centra je i pružanje pomoći članovima obitelji oboljelih žena. Partner oboljele žene nađe se u sto čuda, on je nerijetko još više zakočen od nje same. On najčešće mora preuzeti više obaveza. Mi nudimo partnersku terapiju za parove, a imat ćemo i grupu 'Sve za njega'. Takva vrsta pomoći je bitna i kad su u pitanju djeca. Kako djeci objasniti da je mama bolesna i da će možda umrijeti? I to djetetu od pet godina jednako kao i onome od deset, 15 ili 20 godina?"

U toj se situaciji prije tri godine, kad joj je od raka dojke umrla majka, našla i uskoro 26-godišnja Kira Slijepčević, glasnogovornica Udruge "Sve za nju". Oca je izgubila sa šest godina a kao kći jedinica sama se morala nositi s majčinom bolešću i smrću. "Kad mi se mama prvi put razboljela, nisam uopće znala za postojanje Udruge niti da postoji psihološka pomoć, to nitko ni u bolnici nije spomenuo. Kad se mama drugi put razboljela, znala sam mnogo više o bolesti i samo nekoliko dana prije nego što je mama umrla došla sam do doktorice Marijane Braš, psihijatrice s Rebra koja je trenutačno na Šalati. Krenula sam k njoj, ali bila sam samo na jednoj terapiji prije nego što je mama umrla. Doktorica Braš mi je već tada predlagala radnu terapiju u Udruzi. Prva radna terapija mi je bila Udrugina presica u Oktogonu, najava akcije s dm-om i Lanom Jurčević", kaže Kira Slijepčević. Govoreći kako ju je promijenio gubitak roditelja, pogotovo smrt majke, Kira kaže: "Danas imam potpuno drukčiji pogled na svijet. Prije si se živcirao jer nema broja cipela koji tražiš, jer nije došao tramvaj ili zbog predugih reklama na televiziji. Sad kad pogledam, to su sve gluposti, ali sreća da takve stvari nekog živciraju. Ljudi mogu biti sretni da ne znaju što su stvarni problemi."

Iako je godinu dana pauzirala zbog mamine bolesti, Kira je u listopadu 2009. diplomirala menadžment za turizam na Zagrebačkoj školi za menadžment i nedavno je dobila posao u zagrebačkoj zračnoj luci gdje je prije smrti radila i njena majka. "Zadnjih godinu i pol sam bila stipendist zagrebačke zračne luke, kasnije su me primili na posao".

Ulogu glasnogovornice Udruge "Sve za nju" preuzela je pola godine nakon što je počela pomagati Udruzi. "Ne mogu reći da mi je to misija jer bi to značilo da mi je zadano, to je više moja želja da sudjelujem. Udruga je moj drugi dom, te cure su mi nezamjenjive." Ta mlada žena koja je nakon gubitka obaju roditelja utjehu i smisao pronašla u pomaganju drugima poručuje članovima obitelji a ponajviše djeci žena oboljelih od raka neka ne čitaju internetske forume, a potom neka obavezno potraže pomoć psihologa. "Da sam bar ja ranije znala kome se obratiti. Ja pred mamom nisam plakala, nju bi to dotuklo, znala sam poslije otići u sobu i isplakati se. U tim situacijama je razgovor sa psihologom od velike pomoći. Ja sam imala i tu sreću da su mi moje najbolje prijateljice Mia i Nina bile velika podrška." Kako sama kaže, nije joj bilo lako podijeliti svoju priču s drugima, no ističe da je kao i ostale članice Udruge u brošuri "Emocije i karcinom" iznijela svoje osjećaje: "Važno je da žene koje se suoče s dijagnozom znaju da nisu same. Da nikad nisu same."

Izvor: Nacional.hr

prethodna strana 1 od 4 sledeca idi na stranu
 
 

Odštampaj stranu Pošalji stranu