Izvor: B92

Ako se nađete u Barseloni i popričate sa lokalcima koji su u gradu preko 20 godina, možete da im spomenete ime Can Tunis. Onda primetite njihovu reakciju. Kao da ste im probudili posebna sećanja.

Radi se o naselju koje je po odluci grada srušeno 2004. godine jer se pretvorilo u stecište zavisnika droge i mesto različitih vrsta kriminalnih aktivnosti. Ali, nije uvek bilo tako.

Kada bacite pogled sa brda Monžuik ka luci videćete ogromnu industrijsku zonu koja doseže do aerodroma. Za nekog ko nije upoznat sa ovim gradom, nezamislivo je da se tu ikada nalazilo nešto drugo do skladišta i dizalica. Međutim, krajem prošlog veka ovaj kraj Barselone bio je dom svega i svačega, a možda i najstrašnije jezgro droge u ovom delu Evrope.

Oblast koja se kasnije nazivala Can Tunis naseljena je još početkom 18. veka sa dolaskom porodice Atunjez koja joj je dala ime Marina de Sants. Močvare su isušene i porodica Atunjez je izgradila hostel za putnike i radnike – Casa Atunjez. Od tada su izgrađene i mnoge fabrike koje su rezultirale stvaranjem radničke zajednice i trasnformacija u naselje Can Tunis, katalonsku verziju Case Atnjez.

Međutim, u gradu nije bilo samo radnika. U septembru 1883. godine lokalci su napravili turističko-sportski centar za visoke krugove stanovnika Barselone. Hipodrom je korišćen i za druge događaje, kao što su fudbalske utakmice i pilotiranje. Upravo odavde je poleteo prvi avion iz Španije 12. februara 1910. godine.

Vek kasnije, sve se promenilo - Can Tunis je postao dom za mnoge izgubljene duše radničke klase koji su životom u ovom naselju osećale pripadnost. Objekti za stanovanje su bili prilično nesigurni, pa su tako većinu naselja činile drvene kućice, a stanovnici su bili jako siromašni. Međutim, osećaj zajedništva i potomaka koji su živeli svi u jednoj velikoj zajednici i dan danas izaziva osećaj nostalgije kod mnogih.

Kako je nastavljena industrijalizacija, sve veći broj fabrika doveo je do neminovne migracije, a društveni sloj koji se potom naselio bio je potpuno drugačiji. Poljoprivrednike i radnike luka zamenili su radnici fabrika, a mnogi španski Romi prebačeni su u naselje. Tokom španskog građanskog rata, gradska luka je bombardovana i Can Tunis je pretrpeo ozbiljne gubite. Do sredine sedamdesetih naselje je postalo veoma nesigurno za život, pa je tako lokalni savet razmatrao izgradnju novih domova za stanovnike Can Tunisa.

Can Tunis devedesetih

Projekat “Avillar Chavoros“ što na špansko-romskom dijalektu znači “Društvo, dođite“ imao je za cilj da preseli skoro 50 porodica iz Can Tunisa. Projekat je predviđao i izgradnju novih zgrada blizu Montžuika, tako da se oblast oko luke morala reformisati. Ipak, tranzicija nije išla tako glatko jer su se mnogi stanovnici opirali ovoj odluci dok su drugi uveliko razvili organizovani kriminal. Uskoro u naselju cveta prodaja i korišćenje droga, ali i bolesti – a najgori scenario postao je stvarnost.

Kraj jedne ere

Tokom osamdesetih stanovnici su imali posebno „zakonodavstvo“: bezbroj narkomana koji šetaju Can Tunisom. Statistike pokazuju da je naselje u svom najgorem trenutku koristilo za drogu čak 70 odsto špriceva koje su delile humanitarne organizacije, što znači da se drogiralo preko 2.500 ljudi dnevno.

U to vreme dilovanje droge je cvetalo, a policija se nije mešala. Deca nisu ni išla u školu, pa je društvo sa margine već uveliko hodalo po ivici. Lokalni savet je 1994. godine konačno rešio da sruši naselje Can Tunis. Dokumentarac Paka Toleda i Hose Gonzalesa Morandija, pod imenom Can Tunis, svedoči poslednjim mesecima zajednice osuđene na propast.

Bilo je porodica koje su odbijale da odu, uprkos ponudi stambene i finansijske pomoći. Za one koji su se rodili, odrasli i živeli u Can tunisu život napolju je bio jedan potpuno nov i nepoznat svet. Do 2004. godine porodice su se konačno preselile i počele su prve faze projekta rekonstrukcije i proširenja luke u vrednosti od 6 miliona evra.

Malo današnjih turista uopšte zna za Can Tunis, a kako odrastaju neke nove generacije sećanje na njihov istorijski komšiluk je osuđeno na zaborav. Jedina nada ostaje da će ljudima u sećanju ostati naselje koje je činila vredna radnička klasa, a ne leglo narkomanije poslednjih godina.

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.