Miris grčkih ostrva: Razglednica iz Evije

Posle skoro pune dve decenije letovanja u Grčkoj, sve je veći izazov da se pronađe neki novi kutak i vidi nešto novo. Naravno, pod uslovom da u te kutke ne računamo grčka ostrva kojih ima oko 1400, od kojih je, opet, svega 227 naseljeno.

Izvor: Autor: Slobodan Ogrizoviæ, www.viabalkans.co

Subota, 23.11.2013.

20:44

Default images

To je prilično depresivan podatak po nas, imajući u vidu da smo videli tek nešto više od desetak ostrva… Očigledno, ništa bez jedne jahtice i godinu dana krstarenja!

U nedostatku jahte i sa večito kriznim budžetom – ovogodišnji izbor je pao na Eviju, drugo po veličini grčko ostrvo! Najveće posle Krita. A kad gledate mapu Grčke, teško da biste u Eviji videli ostrvo – jer se potpuno kamufliralo i priljubilo uz kopno – od severa, u visini Lamije, pa sve do juga – u visini Atine. Kod Halkide, ulaznih vrata Evije, nalazi se pokretni most – koji premošćava moreuz, Euripus, koji je ovde širok svega 38 metara. Ali da je širok i samo jedan metar – opet bi to Eviju činilo ostrvom. Pretpostavlja se da je Eviju od kopna odgurao neki davni, jaki zemljotres, kao što to obično biva sa ostrvima koja su blizu kopna.

Istina, prethodnih godina nam je već par puta padalo na pamet da bismo, u povratku sa Peloponeza, mogli da – umesto ponekad dosadne vožnje autoputem od Atine do Larise – „skočimo“ na Eviju i da se tuda provozamo (na mapi to izgleda kao blaga prečica), ali – Beograd je odatle uvek 1000 km daleko pa nam se, ipak, nije silazilo sa autoputa.

Evija je, po starinskim grčkim pričama iz istorije, poznata i kao Eubeja, što valjda, potiče pomalo i iz nepravilnog čitanja (tj. čitanja po Vuku) imena napisanog na grčkom jeziku (Ευβοίας).

Tako smo, kao i prethodnih godina, seli u kola, prošli sve zamorne granice i kućice za plaćanje putarine i posle 11-12 sati vožnje stigli, posle skretanja za Volos i Larisu – do odvajanja za Glifu – odakle se trajektom prelazi u Agiokampos, tj. direktno na Eviju. Naravno, možete nastaviti autoputem do Halkide i time izbeći korišćenje trajekta, ali to ima smisla samo ako letujete na južnom delu Evije. Inače, Evija je vrlo dobro povezana trajektnim linijama sa kopnom i postoji čak 8 različitih linija – iz različitih kopnenih mesta – koja putnike dovoze na ovo ostrvo.

Gregolimano, Kavos

Lutra Edipsos
Lutra Edipsos je, sama po sebi, simpatično mesto, ali je to i dobra baza za „skok“ do drugih delova severne Evije. Tako smo se jednog od 5 banjskih dana zaputili ka Kavosu, najzapadnijem delu Evije. Negde na izlazu iz Lutre (u smeru ka Pefkiju) odvaja se put koji prati obalu sledećih dvadesetak kilometara, a koji je istovremeno i priručni parking. Naime, pošto se plaža proteže celom dužinom ovoga zaliva – svako je u mogućnosti da izabere svojih par metara. Duž obale su nanizane stotine kuća, apartmana i poneka taverna – pa, kad baš nije puna sezona, možete sigurno i ovde naći smeštaj – tako što ćete ići od kuće do kuće, birati najbolje, i cenjkati se do mile volje.

Usput možete naći i nekoliko taverni koje imaju svoje sopstvene plaže – pa uz jedno piće možete imati na raspolaganju ležaljke i suncobran. A kad vam u vreme ručka zamirišu jela sa obližnjih stolova, teško da ćete moći da odolite da se ne pridružite ostalim gostima.

Kada obiđete ceo zaliv naslonjen na Lutru, put se odvaja od mora i zavija u brda – da bi vas proveo kroz simpatično seoce – Gialtru – i zatim se ponovo, krivudajući, spustio do mora. A na moru vas čeka ona druga banja – Lutra Gialtra, malo mesto sa slatkom peščanom plažicom, verovatno i najlepšom na ovom potezu.
Agios Georgios
Sledeće interesantno mesto za zaustavljanje je kod rta Gregolimano, koji strašno podseća na Zlatni rat – u Bolu na Braču, samo što postoji jedan mali problem. Ceo ovaj potez, i sa leve i sa desne strane rta je potpuno ograđen – da bi se zaštitio duševni mir gostiju (pre)skupog odmarališta – poznatog Mediteran kluba – gde sedam dana letovanja (po osobi) košta nekoliko hiljada evra (3500, ako se ne varam). Izgleda da je nama smrtnicima nemoguće doći do ovog predivnog mesta, mada možda i postoji neki način da se stigne do Gregolimana (ali ga mi nismo našli), da se barem slikamo pa hvalimo kako smo proveli par sati među raznim snobovima i bogatašima Mediteran kluba.

Put dalje vodi uz obalu, kroz Agios Georgios (da mi je znati koliko mesta sa istim nazivom postoji u Grčkoj?) – inače najveće mesto na ovom delu obale, ali i dalje sasvim obično mestašce, sa isto tako običnom i malom gradskom plažom. Što, naravno, nije nikakva smetnja, jer smo se, prethodnih godina – letujući po svim mogućim i nemogućim mestima na Peloponezu i po Jonskim ostrvima – nagledali obala i nauživali na svim mogućim, prelepim peščanim plažama. Zato više i ne očekujemo da vidimo nešto takvo, niti je zbog toga manje uživanje okupati se na bilo kojoj, ma koliko maleckoj i neprivlačnoj plaži. More je more.

Još nekoliko kilometara dalje nalazi se Kavos, još jedno mestašce u nizu, sa malo dužom šljunkovitom plažom, gde se, uzgred, mogu i iznajmljivati čamci za odlazak do obližnjeg ostrvca, tj. mini-arhipelaga zvanog Lihades.

Taman za simpatičan, jednodnevni izlet – razgledate Eviju, kupate se, ručate u nekoj taverni, pa se opet kupate, vozite, šetate – sve u onim dozama koje vam najviše prijaju.

Kimi

Iz Eretrije smo napravili još jedan mali skok, do istočne obale Evije, ne bismo li videli još poneku plažu, kao i luku Kimi, odakle se možete trajektom prebaciti do susednog i mnogo manjeg ostrva – Skirosa. Nažalost, zbog rasporeda trajekata, nemoguće je napraviti jednodnevni izlet – već se mora prespavati na Skirosu, tako da je ta ideja ostala samo ideja.

Uglavnom, od Eretrije put vodi duž obale Južnog evijskog zaliva, kroz Amarintos, Aliveri i niz drugih, ne naročito interesantnih mesta. Kod Lepure, put se račva na dva – od kojih jedan vodi do juga Evije, a drugi – tamo kuda smo se mi zaputili. Posle još par kilometara vožnje stiže se do skretanja za mesto Perivolija, a odatle do plaže Korasida. To vam je jedan veliki zaliv, prilično divljeg izgleda, čemu su možda doprineli i malo veći talasi koji su se uredno razbijali po sitnom šljunku na ovoj plaži, usitnjavajući ga tako još više. Ako se vratimo ovamo za par stotina godina, garantujem da će ovo biti divna peščana plaža. Uz put iznad plaže nalazi se nekoliko restorana, uz mogućnost da se iznajmi apartman. Uzgred, okolni pejzaž baš i ne izgleda naročito privlačno, što se može reći i za celu južnu Eviju. Kako su nam domaćini rekli, pre dosta godina je ceo taj deo Evije nastradao u šumskom požaru, pa zato danas sever i jug Evije i izgledaju kao Dr. Džekil i Mr. Hajd. Sva sreća, i na ovom južnom delu se polako pojavljuje zelenilo, makar kao žbunje, trava i pokoja nejaka šumica.
Kalamos
Od Koraside smo se vratili istim putem do Perivolije, a onda opet uhvatili pravac ka moru, da bismo videli i plažu (i mesto) Kalamos. Ako imate neki džipić, ili SUV-ić, možete ići makadamskom prečicom, putem koji prolazi uz strmu obalu, od jedne do druge plaže, tek da znate. Kalamos je mestašce koje se pružilo u malom, zatvorenijem zalivu, tako da ovde nije bilo ni traga od onih velikih talasa sa susedne plaže. Mestašce je bilo živo, sa dosta kupača i sa 4-5 taverni u zaleđu koje su opušteno čekale da se svi mi iskupamo, ne sumnjajući da ćemo kad-tad ogladneti i sesti za njihove stolove. Normalno. Posle uobičajenog odgovora po pitanju grčke musake, slatko smo ručali, i nastavili dalje putem ka Kimiju.

Brzo smo stigli do luke, tj. do Paralije Kimi(s), prilično mirne i puste, verovatno zato što je trajekt za Skiros već otišao, što je jedina i najveća zabava u ovom mestu, kao i u svakoj drugoj maloj trajektnoj luci.

Inače, osim do Skirosa, odavde trajektna linija ide i do Nea Mudanije, poznatog mesta na spoju prvog prsta i šake Halkidikija. Pa ako vas mrzi da vozite od (skoro) Atine do Soluna, možete se ovde ukrcati na brod i to rastojanje preći kao moreplovac.

Dakle lučica je bila potpuno pusta, a more je (čak) i u ovoj luci bilo neizmerno privlačno za kupanje. Grci, verujem, naprosto imaju kult čistoga mora, svesno ili nesvesno shvatajući da je to ono glavno zbog čega turisti i dolaze ovamo? Od ljudi, bili su tu samo blagajnici koji su valjda prodavali karte za sutrašnji brod, a iznad službenih kućica u luci vijorile su se grčka i EU zastava, obe u stanju identičnom kao grčka, pa pomalo i evropska ekonomija poslednjih godina.
Od obale vas vijugavi put od nekoliko kilometara dovodi do „glavnog“ Kimija, koji se nalazi na obroncima obližnje Mavrovuni planine. U centralnoj ulici nalazi se veliki trg, naslonjen na podjednako veliku crkvu posvećenu Svetoj Anastaziji. Na delu trga koji gleda ka moru pruža se lep, ali ne baš veličanstven (iako se to dalo očekivati gledajući malo pre toga Kimi odozdo, iz luke), pogled ka okolini Kimija i Skirosu u daljini. Kimi se nalazi na oko 250 metara nadmorske visine, i zovu ga i „Balkon Egejskog mora“. Sva sreća, okolina je zelena i šumovita, za razliku od onoga što smo gledali celoga prepodneva. Na istom delu trga nalazi se spomenik Jorgosu Papanikolau, rođenom u Kimiju, čuvenog američko-grčkog lekara i patologa, prvog lekara koji je u ginekološku praksu uveo dobropoznati test – nazvan po njemu (Papanikolau). O kakvoj se ljudskoj „gromadi“ radi, vidi se i po tome da je njegov portret krasio svima nama tako drage novčanice od 10.000 grčkih drahmi, a i podatak da je u anketi „Velikani Grčke“ osvojio drugo mesto – odmah iza Aleksandra Makedonskog.

I tako smo, u divnom društvu Svete Anastazije i doktora Jorgosa, proveli neko vreme u poslastičarnici na istom trgu, sve uz džinovske vafle prelivene sladoledom i tako te stvari. Inače Kimi, onako građevinski i urbanistički, nije naročito lepo mesto, mada se kraćom šetnjom na sve strane mogu videti ukusno uređeni detalji po lokalnim zgradama, a naročito divne balkonske ograde od kovanog gvožđa – slične onima, podjednako lepim, u Nafplionu, na Peloponezu. Kimi, između ostalog, krasi i jedna (baš) mini-Džambo prodavnica, pa smo naš boravak u Kimiju morali da produžimo – sve do trenutka popodnevnog otvaranja radnje, da deca provere da slučajno ovde nema nečega što nisu videli u hiljadu puta većem Džambu kod Halkide. Što je sigurno – sigurno je.

U povratku smo još skoknuli do plaže Murteri, koja pripada istom velikom (polu)zalivu u kome se nalazi trajektna luka, ali na potpuno drugom kraju, nekoliko kilometara dalje, uz silazak sa glavnog puta. Murteri je apsolutno džinovska, možda i nekoliko kilometara dugačka šljunkovita plaža, na kojoj bi se verovatno mogli da smeste svi turisti koji su tog trenutka boravili na celoj Eviji. Okolne kućice (i imanja) su razuđeni i razbacani duž (manjeg dela) plaže, te se ovde i nema ničeg naročitog raditi – osim kupati. Pa kući, tj. nazad u apartman. Usput možete ponegde i da zastanete, da malo berete smokve kojima obiluje ceo ovaj kraj.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 7

Pogledaj komentare

7 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: