Ekvador: Zemlja koja voli život

„Ne može to da se uporedi sa Balkanom. Ne kažem da je bolje, niti da je lošije. Samo da ne može nikako da se uporedi. Tamo treba otići i sve to videti.“

Izvor: Piše: Mladen Savkoviæ, B92

Sreda, 19.09.2012.

20:15

Default images

Kolevka Darvinove teorije evolucije, prva zemlja čijim je ustavom i priroda dobila svoja prava, zemlja u kojoj večito vladaju proleće i muzika – sve je to Ekvador, južnoamerička država koja se od Amazonije preko Anda prevlači sve do Tihog okeana i čuvenih ostrva Galapagos.

Iako je Ekvador poslednjih dana u centru svetske pažnje zbog obećanog azila za osnivača Vikiliksa Džulijana Asanža, počasna konzulka te zemlje u Srbiji, Karmen Vegas de Spalajković, tvrdi da postoji mnogo više razloga zašto bi ljudi trebalo da znaju za Ekvador, i zašto da ga posete.

"Lako je i skupo otići tamo. Lako, jer vam ne treba viza a skupo jer je daleko. Osim toga, ne postoji pravo vreme da odete u Ekvador jer tamo nema leta ni zime, ne postoje drastične promene temperature. Tamo je stalno proleće", priča ona dodajući da je najvažniji razlog zbog kojeg treba posetiti Ekvador njegova šarenolikost.

"Postoje četiri regije koje su važne za Ekvador jer su one svojim prirodnim okolnostima oblikovale i ljude koji tamo žive. Na krajnjem istoku imamo magičnu, netaknutu prirodu Amazonije, malo zapadnije prostiru se visoki Andi, sve dok se ne dođe do dugačke obale i izlaska na okean. Na kraju ponovo dođete u netaknutu prirodu, na Galapagos, priču za sebe", objašnjava Vegas de Spalajković koja poslednjih nekoliko decenija živi u Srbiji, zemlji svog pokojnog supruga.
Amazonija (marek.krzystkiewicz/Flickr)
Otuda i ne čudi to da se poslednjih godina nacionalni turistički plan zemlje reklamira pod sloganom „Ekvador voli život“. To se pre svega odnosi na ljubav prema prirodi, jer je Ekvador prva zemlja koja je ustavom priznala prava prirode, što je sasvim „prirodno“ ukoliko se zna da se u granicama te zemlje nalazi deset posto svih biljnih vrsta sveta i petnaest posto vrsta ptica.

Ova prirodna raznolikost Ekvadora vidljiva je na svakom koraku, može se čuti kroz različitu muziku, osetiti kroz drugačije vrste jela. Opipljiva je čak i u karakteru ljudi.

"Ljudi sa Anda su mirniji, setni, emotivniji, povučeniji u sebi. Njihova odeća je od kože lame ili ovce, prešarana mnogim bojama kako bi unela što više vedrine u njihov teži planinski način života. Prihvatiće vas posle nekoliko minuta kao porodicu. S druge strane, ljudi na obali su mnogo opušteniji, veseliji, njihova odeća je laganija, a muzika lepršavija. Devojke vole da nose duge haljine a momci umesto ponča nose košulje", navodi konzulka.

Glavni grad Ekvadora je Kito, koji se sedamdesetih našao među prvim gradovima zaštićenim od strane Uneska, zbog svog očuvanog istorijskog jezgra grada. Osim njega, Unesko štiti i Kuenku, manji grad prepun tradicije, u kojem je svaka crkva muzej za sebe.
Crkva Santo Domingo, Kito (Waldopics/Flickr)
"Kito je poznat po čuvenoj umetničkoj školi. U njemu se nalazi i Zlatni muzej Narodne banke koji čuva uspomene na naše pretke Inke, kao i na period posle njih. Za ljubitelje savremene umetnosti preporučujem Muzej Gvajasamina, našeg čuvenog modernog slikara".

Pokretač ekonomije ove zemlje je Gvajakil, lučki grad na jugu, poznat i kao "Biser Pacifika". Tu je pre nekoliko godina nastupao čuveni srpski hor "Collegium Musicum". Videvši ga i oduševivši se talentovanim devojkama i neobičnom muzikom, Anheles Tereros Kufo odlučila je da dođe u Srbiju i baš u Beogradu izučava dirigovanje. Ovde ju je dočekala zima na kakvu nije navikla, i sneg koji je videla prvi put u životu.

Pričajući o svom gradu i zemlji, kaže da ne postoji mnogo sličnosti sa Srbijom, a sa njom je saglasna i konzulka koja dodaje: "Ne može to da se uporedi sa Balkanom. Ne kažem da je bolje, niti da je lošije. Samo da ne može nikako da se uporedi. Tamo treba otići i sve to videti."

Međutim, kada je Anheles počela da priča o legendama koje pamti iz detinjstva, priseća se mnogih u kojima su ljudi nadmudrivali đavola, a koje su veoma slične našima.

U jednoj od njih Indijanac Katunja prodao je svoju dušu đavolu ne bi li na vreme završio građevinu na kojoj radi i dobio ogromne količine novca. Kada je video da se đavo ne šali i da će građevinu završiti u predviđenom roku, mudri Katunjo se minut pre ponoći ušunjao u crkvu i ukrao jedan kamen iz zida, kako bi tačno na ponoć građevina ostala nedovršena, a njegova duša bezbedna.
Gvajakil (Belen Rios/Wikimedia Commons)
Anheles ne jede mnogo slatkiše, delom zbog istorije dijabetesa u svojoj porodici, a delom zbog istorije svoje zemlje. Naime, Ekvador gaji kult voća, a mnoge voćne vrste koje tu postoje Evropi su sasvim nepoznate. Stoga se tamo ne jednu deserti kao što su naše torte i kolači već isključivo voće. Svakako bi trebalo probati brojne voćne kompote, "miel kon kesiljo" crni sirup od šećerne trske koji se služi sa mladim sirom ili slatkiš "bunjuelos", nalik našim tulumbama koji se prži i preliva sirupom, rendanim limunom... Nezaobilazni su i brojni voćni sokovi, limunade, narandžade, papajade...

Svakodnevno se jedu kukuruz, zelene banane ili neobično korenje "juka", a konzulka priča da kada neko pita šta ćemo da jedemo, to najčešće znači - šta ćemo da jedemo uz pirinač.

"Kada su dolazili prijatelji kod mene za Božić, čudili su se zašto ja pravim ćurku u sirupu od smokve, ili sa pireom od jabuka, prženim ananasom ili smokvama i breskvama. Ali takva je kuhinja Ekvadora, mešavina slanog, slatkog i ljutog. Takav je i ceo Ekvador", zaključuje Vegas de Spalajković.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: