Izvor: B92

Dve nedelje ranije, u danima kada se vetar svesrdno trudio da raščisti svo zagađenje na koje smo osuđeni, mahom tokom zimskih meseci, otisnula sam se put Banata, kako bi oči upile delić lepote kojom su grofica i grof Bisingen bili počašćeni krajem XIX veka…

Piše Jelena Mitreski.

Barem sam tako mislila dok sam čvrsto držala volan odupirući naletima jakog vetra, zbog koga su vetrenjače pokraj puta neumoljivo okretale svoja limena krila. Iako je gospodin turista taj vikend opredelio za usoljavanje mesa koje treba pripremiti za dimljenje i sušenje, kao i pravljenje smese za kobasice, pa i mešanje čvaraka, nisam se dala omesti, nego odlučih da sama pođem u Vlajkovac.

Pored dvorca u Vlajkovcu, koji je na svom imanju podigao grof Đerđ Močonji 1859. godine i ostavio ga u miraz svojoj kćerki Georgini 1888. godine, prolazila sam bezbroj puta, ne zaustavljajući se na putu za Vršac ili Rumuniju. Zamak je prelako dostupan, jer se nalazi na glavnom međunarodnom putu u „centralnom delu“ sela. U dvorac se ulazi suprotno od ulice, pa je to razlog što ranije nisam primetila čar građevine i njenu stvarnu lepotu.

Posmatrajući dvorac sa puta nikada ne bih rekla da gledam u spomenik kulture od velikog značaja, posebno što je jedan deo krovne konstrukcije urušen, prozorska stakla su polupana, a žuta fasada se iz dana u dan sve više i više krnji i otpada.

Prilazim dvorcu iz vrta. Izgleda moćno, a istovremeno i tužno. Na glavnoj kupoli vide se ostaci ornamenata i poneka fasadna skulptura. Ulazim unutra. Tišinu i zvuk šuta pod nogama prekida fijukanje vetra kroz polomljena okna prozora. U neke prostorije nije moguće ući, ali kroz šupljine drvenih vrata, vidim da se u njima nalazi velika količina smeća, stari načeti dušeci i prljava garderoba beskućnika.

Najstarija železnica u južnom Banatu

Foto: Putovanja iz mog pera

Penjem se na sprat prašnjavim stepeništem. Ograda od kovanog gvožđa u glavnom holu, a i ona na balkonima, iako oronula, izgleda impozantno. Čudim se da i to nije odneto. Na spratu u par prostorija nailazim na kaljeve peći. Jedna peć je skoro cela polupana, gotovo uništena. Ne razumem. I nikada ni neću.

Izlazim na terasu. Zamišljam kako je izgledalo jutro grofice Georgine i grofa Rudolfa dok su sa balkona posmatrali svoj velelepni vrt. Iz razmišljanja me je prenuo jak udar vratima. Verovatno vetar, govorim sebi, ali ipak par trenutaka kasnije, brzim korakom izlazim iz dvorca, sa nekom jezom u kostima. Nije mi bilo prijatno.

Krenula sam ka Vršcu. „Draga drugarica“ po imenu navigacija sa kojom često i nisam u prijateljskim odnosima je pokušala da me kroz groblje provede na put ka Plandištu. Razumno sam je po ko zna koji put zamolila da to ne čini. Traći moje vreme i iskušava strpljenje. Skrećem na T raskrsnici levo i pogledom motrim na ulicu kojom bih se vratila na početno mesto. Prešla sam železničke šine i prelaz koji više nije u funkciji. Ugledala sam stari oronuo objekat nalik vodotornju i odlučih da se zemljanim putem uputim tamo.

Stižem na nekadašnju železničku stanicu. Zarđali vagoni, magacin sazidan od crvene opeke, česma sa zvezdom petokrakom, vodotoranj za punjenje parnih lokomotiva i plavi šinobus na vratima nekadašnje ložionice. Pa ja se upravo nalazim na delu pruge koja je 1858. godine povezala Vršac sa najstarijom prugom izgrađenoj u Srbiji. Sjajno!

Foto: Putovanja iz mog pera

Prva pruga u Srbiji izgrađena je i puštena u pogon 1854. godine, a trasa joj je kretala iz Oravice u Rumuniji, preko Jasenova i Bele Crkve i završavala je ponovo u Rumuniji u Bazjašu. Izgrađena je prevashodno za prevoz rude, ali je dve godine kasnije pušten i putnički saobraćaj.
20. jula 1858. godine povezana je sa Vršcem.

Danas više nije u funkciji. Postojala je ideja da se pruga osposobi za turističku vožnju šinobusom do belocrkvanskih jezera, međutim ista nije zaživela. U vršačkoj ložionici se nalaze i dve ruske pastelno zelene volge koje umesto guma imaju železničke točkove. Njima su se nekada vozili šefovi za inspekcijski nadzor pruge. Zamišljam kakav bi bio osećaj sesti u ovo čudo i prokrstariti prvom železnicom južnog Banata.
Ideja ovog kratkog izleta bila je obilazak znanih banatskih dvoraca, a na pauzi uletelo je ovo (doslovce) iznenađenje, totalno nenadano i oduševilo me.
Stižem u Hajdučicu.

Kroz krošnje drveća fijuče vetar, preteći da me oduva. Na ulazu u vrt dvorca Damaskin stoji tabla sa upozorenjem koja kaže da u vreme pojačanog vetra ne treba ulaziti u park. U redu. Poštujem. Međutim, kad već stigoh dovde, nosim se mišlju da je ovaj današnji vetar (budući da mu umesto pojačani više pristaje prefiks olujni) već otkinuo šta se otkinuti dalo i da ću, nadam se, sačuvati živu glavu. Nakon par koraka, uočavam staro visoko drvo, polu iščupanog korena, koje se nakosilo i preti da poljubi zemlju. Okej, sada i slikovito shvatam… upravo o tome je govorilo upozorenje.

Foto: Putovanja iz mog pera

Ako izuzmemo nelagodu zvanu vetar, vrt, čak i u ovom periodu godine, izgleda delimično uređeno. Vidi se da je održavan. Međutim, dvorac Damaskin koji je početkom XX veka podigao Lazar Dunđerski i ostavio u miraz svojoj kćerki Olgi, danas je ponovo predmet restauracije i gotovo ceo pozadinski deo zamka je okupiran skelama i građevinskim materijalom. Samim tim, celokupan utisak je bio polovičan.
Iza dvorca, prostire se jezero naziva Ribnjak, do koga iz razumljivih „vetrovitih“ razloga ipak nisam odšetala. Gledala sam da što pre izađem iz parka i uputim se ka dvorcu Kapetanovo.

Vozim uskim puteljkom ka dvorcu Kapetanovo. Asocira me na put koji vodi i do dvorca Fantast. Na kraju puta rampa. Gasim motor i istrčavam iz automobila. „Nemoj još zaći“, molim Sunce. Samo da napravim par fotografija. Dižem pogled ka beloj građevini i „padam na zadnjicu“. Stado ovaca na ulazu u dvorac mirno pase sa smirajem dana. Niti sam se nadala, niti zamišljala, niti sanjala ovakve statiste uz ove boje. Kakva scenografija…!!!

Čuvar stada Džeki, ugledavši me zaleće se ka mojoj nozi. Pozdravljam pastira uljudno uz pitanje kakve su Džekijeve namere. Uverava me da je druželjubiv. Ne sumnjam da je tako. Džeki se propinje na zadnje noge pokušavajući da me uvede u svoju igru: Dok mrdam repom i blatnjavim nogicama te zaskakujem, ti me tapšeš po vratu uz reči „dobar pas“. Rekoh mu: „Džeki, možeš li sačekati momenat, samo da obiđem dvorac i eto me…“?
Džeki očito navikao da njegova bude poslednja, molećivo me pogleda crnim okicama i u najgorem momentu za moj „umetnički odraz“ izusti glasno piskavo av, av, av… kao po komandi ovce počeše jedna po jedna brzinski u stroju da se kreću ka toru, udaljavajući se od dvorca… Neeee, ne Džeki, ne sad, mahnito sam počela da šapućem, gledajući kako moja scenografija iz snova nestaje… Odlučnim glasom zamolih ovce… nemojte ići… samo jedna fotografija, gospodo… moliću… nije se Džeki vama obratio…

Foto: Putovanja iz mog pera

Dok su me one bledo gledale, odlazeći uz zvuk zvončića između beeeee, ja sam bez ideje, pripreme i idealne pozicije uspela da uhvatim kadar dvorca Kapetanovo…

Obišla sam dvorac Kapetanovo od početne do krajnje tačke. Nisam ga ovako zamišljala. Mislila sam da se nalazi okružen kućama, da nije usamljen na polju. Uživo mi je, moram priznati, izgledao mnogo bolje nego na fotografijama. Jedna lepa, uređena, bela, očuvana građevina koja ne nosi baš tako srećnu priču o njenim vlasnicima i žiteljima. Podigao ga je župan Botka Bela 1904. godine, a 34 godine kasnije isti je izgubio na kocki, pa odmah potom i svoju nesrećnu suprugu Emu. Naziv Kapetanovo nosi ime po poslednjem vlasniku Milanu Kapetanovu, koji je dvorac dobio ženidbom ćerke Franca Maja. Koliko sam mogla saznati, danas je dvorac moguće obići samo organizovano sa agencijom.

Foto: Putovanja iz mog pera

Decembar je, dani su kratki, posebno kada na put krenete u podne. Bližilo se 16 časova. Mrak je gotovo u potpunosti pao. Mogu reći da je obilazak banatskih dvoraca protekao u trci sa vremenom.

Brzinski sam se odvezla u susedno selo Konak. U njemu se nalazi dvorac koji je izgradio baron Ladislav Daniel 1898. godine. Sada se u njemu nalazi osnovna škola. Oko dvorca se širio vrlo neprijatan miris paljevine, koji me je naterao da se vratim do auta i stavim masku na lice, kako bih bar delimično smanjila udisanje tog pre zagađenog vazduha.

Kopkalo me je kako dvorac izgleda sa zadnje strane, pa sam brzim korakom prišla stražnjoj strani, napravila par fotografija građevine, odakle se videla lepa šara crepa na krovnoj konstrukciji.

Foto: Putovanja iz mog pera

Uslovi nisu bili da se više razgleda, te sam se uputila svojoj kući, putujući ravnim vojvođanskim putem ka Alibunaru, naglo kočeći spazivši dva zeca na drumu, spasivši ih time da nekome postanu večera.

Za više fotografija zapratite moj profil na Instagramu.

Piše: Jelena Mitreski

Blog: Putovanja iz mog pera

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.