Izvor: B92

Piše: Maja Gajinov, autorka bloga Ptica na žici

Moje prvo daleko putovanje, prvi rođendan na plaži, prvo leto u januaru, prvi dolazak na Kubu. A prvi put se dugo pamti. Ovi prvi su se svi desili odjednom i zbog toga je utisak snažniji, pamtljiviji, emotivniji.

Slaganje kockica je trajalo dugo, i to u nepovoljnim uslovima za planiranje putovanja. Ipak, u nekim optimalnijim se ne bi ni složile ovako dobro. Tada sam započela svoje putovanje do mesta do kog možeš stići jedino sam.

foto: Maja Gajinov

Negde sam već pomenula onu parolu „Ako ti se negde ide, a nemaš sa kim, ti svakako kreni i usput ćeš sresti ljude slične sebi“. Ovde sam dobila priliku da je testiram i pokazala se potpuno tačnom. Zaista sam usput srela ljude slične sebi. Sjajnu ekipu. Margarita, Julio, Goranka, Neda, Jelena, Mijo, Sabrina, Taki, Jovana, Miljana, Žaklina. Do momenta kada smo sleteli u Havanu imali smo čitav dan da se upoznamo. Tamo nas je dočekala Nevena i zaljubljivanje u Kubu je moglo da počne.

Havana-na-na

foto: Maja Gajinov

Moj radar je na prvi pogled zaključio: Havana je prelep grad. Gusto su nanizane stambene višespratnice sa istrošenim, ali raskošnim fasadama. Sve izgledaju kao da su građene sa namenom da u njima budu smeštena sedišta svetskih banaka na primer, a zapravo ih nastanjuju siromašnije porodice. Kako smo i mi bili smešteni u jednoj takvoj zgradi u starom jezgru grada, odnosno u HH (home hospitality), imala sam priliku da zavirim u organizaciju prosečnog tamošnjeg života.

foto: Maja Gajinov

Ovde je klima dozvolila da se život tokom cele godine odvija uglavnom napolju. Zbog toga pristup organizaciji i uređenju stambenog prostora ovde nije kao u klimatski surovim područjima. Prozori najčešće nisu zastakljeni, ali svi imaju drvene šalukatre, i na svima su rešetke radi bezbednosti. Posebno su mi bili interesantni atrijumi. Iako tesni, oko njih na svakom spratu kruže hodnici, potpuno otvoreni kao terase, i povezuju sve sobe u stanu.

foto: Maja Gajinov

Havana je ogroman grad, saobraćajno vrlo dobro organizovan, istorijski bogat, arhitektonski romantičan, turistički bezbedan, higijenski ometen. Čuvene oldtajmere svih boja možete naći svuda. Onako uglačani i sjajni zaista izgledaju moćno. Sedišta su prekrivena ćebadima jer delova za zamenu nema; komandne table uglavnom ne rade jer delova za zamenu nema; prozori se ne mogu otvoriti kao ni vrata sa unutrašnje strane, jer delova za zamenu nema. Ali svaki ima kreativno pričvršćen tablet preko kog vozač pušta muziku i spotove i obavezno će vas pitati koju pesmu želite da slušate, što znači da će vožnja taksijem kroz Havanu svakako biti odličan provod. Naš kubanski hit tada je bio Bailando.

foto: Maja Gajinov

Malekon, poznato šetalište uz more, dugo je 8km i obavezno ga morate obići u Havani. Odatle je dobar pogled na tvrđavu Morro sa prepoznatljivim svetionikom, koja je svojevremeno čuvala ulaz u zaliv. Kada je more mirno, na širokom betonskom bedemu ovog šetališta može se sedeti, posmatrati grad ili pučina, odatle se i peca. Ali kada se pokrenu veliki talasi i udare u ovaj zid, rasprše se i po nekoliko metara uvis, a ponekad pređu preko šetališta i ulice, pa je tada prilaz čitavom Malekonu zabranjen.

foto: Maja Gajinov

Trgova u Havani ima dosta, a poneki se spaja sa parkom. Dečjih igrališta u starom gradu skoro da i nema. Škole su razbacane po ulicama tako što su prizemlja pojedinih zgrada iskorišćena za po par učionica. Prodavnica u konceptu na koji smo mi navikli uopšte nema. U pokojoj pekari nećete naći slana peciva; čak i ona sa šunkom su prelivena nekim medenim prelivom. Teretane, berberaji, suvenirnice, piljarnice, sve vire iz hodnika, garaža, a neke izlaze na ulice. Sigurna sam da mi je pogled na tezge sa kojih se zajedno prodaju banane, nekakve rotkve, sveže meso i mleko u flašicama od vode upitne čistoće, bio zabavan jer smo se hranili isključivo po restoranima. Da sam nekim slučajem hranu morala da spremam sama verovatno bih umrla od gladi.

foto: Maja Gajinov

Kučići na ulicama nose oko vrata „lične karte“ sa svojom fotografijom i na njima piše da su zvanični zaštitnici grada Havane. Gospođe Kubanke u nošnjama, sa tompusima i lepezama, koje sede ili se šetaju po centru grada, takođe imaju isprave gde piše da su ovlašćene da poziraju za fotografisanje sa vama i naplate. Svi školarci nose uniforme i po njihovoj boji se razlikuju uzrasti. Ovdašnje žene veoma vole da oblače mini-suknje i čipkaste čarape (takve još nigde nisam videla). Ovo nema veze ni sa njihovom starosću, niti sa vitkom linijom, pa su kombinacije raznolike.

foto: Maja Gajinov

Za desetak dana, koliko smo ukupno proveli u ovom gradu, rekla bih da je ovo još jedno mesto u kome se može provesti nekoliko najboljih godina života. A to što bih nabavku sveže hrane mogla smestiti u mračnu stranu Havane, kompenzovala bih onim blesavim, čipkastim čarapama (fotografije nema, paparaci tehnika mi ne leži).

foto: Maja Gajinov

"Posle zaljubljivanja u Havanu ovo cvetanje ljubavi se strastveno proširilo po Kubi. Prvo su srca pojurila na zapad do Vinjalesa, u duvanski kraj, zatim odoše na istok u Varadero, pa se sjuriše na jug u raj, Trinidad na Karibima."

Drugi deo Majinog putopisa sa Kube možete pročitati u nedelju, 12. avgusta na 92putovanja.

foto: Maja Gajinov

foto: Maja Gajinov

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.