U Veneciji, o Pragu i Rilkeu

Ni Prag mi te zime nije bio po volji. Zbog Rilkea, kome ovaj, inače čaroban grad, nije bio suviše naklonjen. Barem u detinjstvu. Premda je Rajner jednom prilikom rekao kako su mu Bohemija i Rusija dve destinacije koje zove svojim domom.

Izvor: Izvor: danas.rs, Autor: Zoran Slaviæ

Subota, 25.08.2012.

08:45

Default images

Ljubeći, ipak, najviše Pariz. Rusija je međutim bila nešto drugo. Najviše zbog Lou Andreas Salome, s kojom je upoznao Tolstoja i porodicu Pasternak. I svet psihoanalize. U senci Frojda.

Onda odem iz Praga sa svešću da je Rilke otišao iz njega, u egzil, da bi mogao da piše. Kao što je to učinio i Džojs. Sa Dablinom. I zbog njega. Srećem Rilkea, onda i sasvim očekivano, jer on mi se u životu javlja skoro svaki put kad pohodim mesta koja imaju u sebi neki „Alef’’, u Veneciji. U kojoj je, on, alef, veličanstven. O čemu svedoči i Vladimir Pištalo.

Dok letnji pljusak unutrašnjem moru dodaje još vode, s malo nelagode procenjujem da li će gradska tečnost do večeri liznuti i trotoare. Tek je podne. Kraj će veka, a ja pod utiskom lektire razmatam mogućnost da li su se Kafka i Džojs negde 1912. možda sreli negde na putu između Trsta i Venecije. Irac bi mu pričao o „Kamernoj muzici’’, a stidljivi Pražanin bi oćutao svoje ljubavne jade sa Felice Bauer. Bilo bi to impresivno ćutanje nad kojim bi lebdela upitanost Rilkeova: „Postoji li zbilja vreme koje razara? Njegove ‘’Devinske elegije’’, nastale ovde, u Severnoj Italiji, između Trsta i Venecije, kao da su ključ za razumevanje grada kroz čije vene protiče zamućena voda kanala koji imaju svoje gondole i mostove s kojih i danas gledaju oči inkvizitora, duždeva, kurtizana i moreplovaca.

U Veneciji, dakle, opet razmišljam o Pragu. I o Rilkeu, koji je osim neprestane ljubavne žudnje koju je samo melanholija prekidala osećao kako se u njemu raspinju nemačka i češka kultura. I jezik. Te je i zbog toga pisao najčešće - na francuskom. U Veneciji, dok sa Rialta iščekujem plimu, vidim kako ispod Karlovog mosta Vltava dopunjuje istoriju. Dok Rilke, ipak, grli daljine. Meni preostaje da razmišljam o aluzivnosti romana Umberta Eka „Il cimitero di Praga“. Rilke, Kafka, Sajfert, Hrabal...

Foto: freedigitalphotos.net

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: