Autostopom do Kopenhagena

Taman kad su počele vrućine po čitavoj Evropi, od prijatelja sam dobio na korišćenje stan u Kopenhagenu. Bio je to idealan trenutak da se uputim ka prohladnoj Danskoj. Još sam samo čekao keš od jedne NVO za koju tezgarim. Rekli su mi, pare stižu u petak 100%.

Autor: Uroš Veličković
Izvor: B92

Izvor: B92

Sreda, 21.06.2006.

05:39

Default images

Ipak, rešio sam da odmah krenem na put, a da pare pokupim usput. Do tada nisu kasnili sa isplatama honorara, tako da sam, siguran u svoje imovno stanje, strpao nekih 200 eura u džep i seo na voz do Budimpešte.

Da bih preuzeo ključeve od stana, do Kopenhagena sam morao da stignem do određenog datuma, i nisam smeo da kasnim. Računao sam, sutra je taj petak, uzeću u Budimpešti hotel, i sutradan iz bankomata podići pare, pa ću dalje vozom ili avionom.

Od Beograda do Budimpešte svakodnevno ide nekoliko vozova. Najbolji je onaj u šest ujutro - vrata se otvaraju na foto ćeliju, klima obično radi, i nema truckanja.

Ali šest ujutro je nehumano vreme za početak provoda, tako da sam u 1 popodne seo u raspadnuti voz na liniji Beograd-Beč, sa vonjavim kupeima i izanđalim sedištima od zelenog štofa.

Posle više od 6 sati truckanja, stigao sam na budimpeštansku stanicu Keleti Pu, koja se nalazi na desetak minuta hoda od Hostela Central Park, za koji sam čuo da je jeftin, a podnošljiv.
Pogled iz hostela Central Park
I zaista. Dočekala me je dobra atmosfera i prepun bar pripadnika najrazličitijih nacija, koji već u rano predveče ispijaju pivo i četuju o tome gde su sve bili po Budimpešti. Mnogi su u prolazu, obilaze Evropu, neki idu dalje, do Sofije ili Istanbula. Poneki su prošli i kroz Beograd.

Hostel Central Park (23 Ajtósi Dürer sor, tel: +36 1343 1416) nalazi se preko puta parka Városliget (Gradski park), sa njegove južne strane. Smešten je u nekadašnjem komunističkom poslovnom soliteru, sumornoj zgradi okruženoj interesantnim kućama iz 19. veka.

Spavanje u dvokrevetnoj sobi na 7. spratu, koju sam delio sa Manuelom iz Meksika, platio sam 10 eura. Soba je bila bukvalno raspad, zidovi su se ljuštili, a bogami i ormani. Ali pogled na Budimpeštu sa 7. sprata bio je spektakularan, a zajednički WC na spratu sasvim OK.

Dok sam se sutradan pred bankomatom u Budimpešti dvoumio da li da pronađem neki low cost avionski let, ili da budem raskalašan i do Kopenhagena dođem evropskim vozovima, na displeju mi je izašla poruka da i dalje nemam para na računu.
Ostalo mi je još 150 eura keša, i shvatio sam da moram da čuvam pare, i da do Kopenhagena moram da stignem besplatno, tj. autostopom.

Obišao sam već Evropu autostopom u nekoliko navrata, ali poslednji put sam to radio pre deset godina, i sad me je uhvatila frka.

Prelomio sam i krenuo. Jedva sam se sporazumeo sa Mađarima na ulici koji su ljubazno pokušavali da mi objasne kako da gradskim prevozom stignem do periferije, odnosno izlaska na autoput.

Kad sam na kraju stigao i podigao palac, mislio sam da ću da se ubijem. Besna kola su zujala pored mene, činilo mi se da me niko ne konstatuje.

Ali, posle pola sata, zaustavio se stariji gospodin koji je išao do Đera, 90 kilometara severno prema Beču. Njegovim novim autom klizili smo 160 na sat, a iz zvučnika se tiho čuo Rahmanjinov.

Ostavio me je na benzinskoj pumpi kod Đera, gde mi je maltene odmah zatim stao stari plavi kombi – tata i sin Mađari koji žive u austrijskom gradu Linzu, blizu nemačke granice. Obojica sa dugim kosama, i u kožnim jaknama.
Nisu znali ni reč engleskog, niti bilo koji drugi jezik osim mađarskog, tako da smo se sporazumevali mimikom. Na prastarom auto-kasetofonu sin je sve vreme puštao neki Hard Core, tata je u ritmu klimao glavom, a i ja sam bio srećan – proći ću selu Austriju jednom vožnjom.

Kako sam bio u autu sa austrijskim tablicama, mađarsko-austrijsku granicu smo prošli kroz rampu za građane EU, i moju šengensku vizu niko nije konstatovao. Do Linza smo se vozili nekoliko sati.

Pumpa kod Linza se nalazi pre ulaska u grad, a ne posle njega, i prekidanje vožnje na takvoj pumpi je za stopera elementarna greška. Svi koji su tu stali da napune benzin žive u Linzu, i niko ne ide dalje. U međuvremenu sam saznao i da je benzin u Nemačkoj jeftiniji, tako da Nemci i Skandinavci koji se vraćaju s odmora ne staju nigde dok ne stignu do Nemačke granice. U stvari, ovde svraćaju samo lokalci.

Dugo sam bio uporan, ali oko tri ujutro, mušterije na pumpi su se proredile, a oni malobrojni (lokalci) gledali su me s podozrenjem dok sam u pola noći prilazio da ih pitam da li idu ka nemačkom graničnom prelazu Passau. Ranac nisam skidao s leđa ne bih li makar malo podsećao na turistu, a ne na lokalnog klošara.

Saobraćaj je ubrzo potpuno zamro, i ja sam rešio da u obližnjem baru za kamiondžije sačekam jutro. Unutra su bila samo tri Austrijanca koji su ljuštili pivo, i punačka plava kelnerica koja je u slow motionu brisala čaše.

Izvadio sam kompjuter, stavio slušalice, i pustio jedini film koji sam slučajno poneo – "Terminator 3". Bio sam očajan.

U zoru sam ponovo izašao na pumpu, i posle tri-četiri sata provedenih na užasnom suncu, jedan mladi par mi je iz auta dobacio: "Yes, we can take you to Germany."

"Stvarno?!" povikao sam

"Upadaj," rekli su mi.

Upao sam, i zaspao istog trenutka. Probudio sam se u Nemačkoj, na ogromnoj pumpi prepunoj hordi turista. Nisam mogao da verujem da sam celu noć probdeo na usamljenoj benzinskoj stanici u Austriji, na samo 1 sat vožnje odatle.

Ubrzo me je pokupila neka nemačka ekipa srednjoškolaca koji su se vraćali iz Rumunije. Dobio sam najbolje mesto u njihovom minibusu, zasipali su me sendvičima i kafom, i ponovo sam bio na sedmom nebu. I ne samo to, vozimo se čak do Hannovera, preko 700 km!
Prošli smo Regensburg, Nurnberg, i Wurzburg, trasom koja preko Hannovera i Hamburga vodi do Skandinavije. Posle celog dana puta i neprospavane noći, rešio sam da uzmem sobu u hostelu u Hannoveru.

Deca su me ostavila na pumpi kod predgrađa Hannovera, jer oni su išli malo dalje, ali to se ispostavilo kao sasvim OK pošto je autoput relativno blizu stanice metroa koji vozi do centra grada.

Posle 45 minuta brzog hoda lokalnim putem pored guste šume, počeo sam da nazirem predgrađe Hannovera - omanji soliteri od crvene cigle, i poneki bar. Ulicom su prolazile grupice, u glavnom imigranata, mahom friendly raspoloženih Arapa, koji su mi detaljno objašnjavali kako da stignem do metro stanice. Za 25 minuta vožnje hiper modernim i brzim metroom stigao sam do grada.

Centar Hannovera ili Mitte je zanimljiv, pešačka zona skroz cool, a gradska većnica impoznatna. Ali, internet kafei rade samo do 12. Osim toga, nigde nema ljudi, tek samo poneko prođe. Prodavnicu koja radi "kasno" (bilo je oko ponoći) pronašao sam samo na železničkoj stanici, i u poslednjem trenutku kupio flašu jeftinog francuskog Božolea.

Hodao sam i sanjao Kopenhagen gde u svako doba noći u minimarketima možeš da nabaviš sve. O Kristijaniji da ne govorim.

Srećom, hannoverska imigracija manje je disciplinovana od starosedelaca, i oni obično malo produže radno vreme, tako da sam ubrzo naleteo na arapsku bakalnicu i tu se snabdeo hranom za hotel.

Falafel sa pavlakom, baba ghannouj (patlidžan umočen u sos od susama i leblebija), i neki lepljivi arapski slatkiši, sve to za 10 eur. Uz vino, super.
Hostel Jugendherberge Hannover (Ferd.-Wilh.-Fricke-Weg 1, tel: +49 511 131 76 74) jedan je od najboljih u kojem sam bio, ali i najskuplji. Cena od 25 eura za noć bila je ogromna za moj trenutni budžet, ali nisam imao izbora.

Ostatak večeri sam proveo u nekom baru preko puta, sa Kinezom Lijem i njegovom devojkom iz Šangaja koji u Nemačkoj studiraju. Momci u baru su prvo dugo puštali neki grozni nemački pop, a onda su nas pred fajront obradovali jednom dobrom Compostovom kompilacijom.

Sutradan, posle doručka u kantini koja je sva u staklu i gleda na jezero, rešio sam da ne žurim i da pre podne potrošim na obilazak Hannovera. Prošao sam pored jezera, kroz ogroman park sa nebrojenim štandovima za kobasice, ponovo po danu obišao Mitte, čekirao menije u egzotičnim restoranima, i uputio se nazad ka istoj pumpi gde sam sinoć sišao sa vožnje.

Čim sam stigao, ugledao sam bračni par sa danskom registracijom, i potrčao ka njima. Pitao sam ih na engleskom da me povezu, i ubrzo sam shvatio da su iz Bosne.

"Da je mene, ja b' te povezo, ali žena moja neće, zbog droge... Da ne preneseš neku drogu...", izvinjava mi se muž, a žena gleda u stranu.

"Kakvu drogu," kažem, "u Danskoj se droga maltene slobodno prodaje, ko još iz Nemačke nosi drogu u Dansku?" Moji argumenti nisu pomogli.

Ipak, u Nemačkoj autostop generalno ide dobro, tako da sam ovaj deo puta prevalio bez problema. Od Hannovera preko Hamburga do Puttgardena, poslednjeg grada u Nemačkoj na putu za Kopenhagen, ima oko 300 km, a odatle se feribotom prelazi u Dansku, do grada Rodbyhavn.
Tu me je povezao simpatični Šveđanin srednjih godina, koji se vraćao iz Nemačke gde je za male pare upravo kupio auto, crni američki Mustang iz osamdesetih. I muzika koju smo u kolima slušali bila je iz osamdesetih.

U Kopenhagen sam stigao oko 3 ujutro, i mada izmoren, zviždućući arije Falka i Propagande, prošetao sam s rancem na leđima kroz pešačku ulicu Stroget i uputio se u Nyhavn da u zoru popijem piće. Po gradu se svuda čula cika i vriska, i bilo mi je drago što nisam jedini koji je budan.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

36 Komentari

Možda vas zanima

Svet

16.700 vojnika raspoređeno: Počelo je...

Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.

12:24

22.4.2024.

1 d

Podeli: