Haiti pre katastrofe

"Ma koga zanima taj otok sa siromašnim crncima koji govore nekakav loš francuski", lakonski je svojedobno odgovorio jedan američki političar, upitan o sudbini Haitija, države za koju se prije katastrofalnog potresa gotovo nitko nije zanimao. Umirali su od gladi i bolesti, daleko od televizijskih kamera, i baš nikome nisu bili zanimljivi. Čak niti svojim bivšim kolonizatorima, Francuzima, jer ti sljedbenici vudua govore poseban jezik, kreolski, pojednostavljenu varijantu francuskog, na kojem vlastitu zemlju zovu Repiblik Ayiti.

Haiti je smješten u zapadnoj trećini karipskog otoka Hispaniola, pa iako riječ "Karibi" privlačno zvuči, ta je zemlja jako daleko od zamišljene slike nekog idiličnog mjesta, punog pješčanih plaža načičkanih palmama. Nasuprot takvim asocijacijama, ovaj djelić Kariba je grozno mjesto za život, a nimalo privlačno za razvoj nekog klasičnog turizma.

Haiti je najsiromašnija država zapadne hemisfere.

Prvi su na zapadnoj hemiseri i po prirodnom prirastu stanovništva. U zemlji upola manjoj od BiH živi deset milijuna ljudi. Većina stanovništva je nepismena, novine se ne čitaju pa je radio glavni izvor informacija. Za radio ne samo što ne treba znati slova, njegova je prednost u tome što, za razliku od televizije, za njega ne treba niti električna energija, koja je mnogima nedostupna jednako kao i škola. Pismeni sretnici uvijek mogu računati na posao pisara - iznesu stol i pisaću mašinu na ulicu, pa sastavljaju razne dopise u ime svojih nepismenih sugrađana.

Tri četvrtine stanovništva živi ispod granice siromaštva, odnosno s manje od dolara dnevno, a po broju nositelja virusa HIV-a ova zemlja nema premca u obje Amerike - ima ih oko 250.000.

Top lista najgorih Na nizu najgorih svjetskih top lista Haićani su u vrhu - primjerice po neishranjenosti su, po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, među prvih pet u svijetu, u društvu Etiopije i Somalije, a po nesigurnosti života, po ocjeni obavještajnog instituta Jane's Information Group, spadaju među prvih deset, u rangu Afganistana, DR Konga i palestinskih teritorija.

Do potresa, Haićani su uglavnom živjeli odvratno, nakon potresa žive još gore - barem oni koji su ga preživjeli. Bilo mi je nejasno kad sam u novinskim izvještajima nakon te tragedije saznao da na Haitiju živi četveročlana hrvatska obitelj iz Orahovice - kakva ih je nevolja nagnala da otiđu tako daleko, i završe u tako siromašnoj zemlji?

Kriminal je na Haitiju tako raširen da sam, čuvši kako počinju oružani sukobi bandi oko podjele humanitarne pomoći, nesvjesno pomislio - "dobro je, stanje se normalizira". Haićanski državni aparat nije funkcionirao ni prije potresa, predsjednici su uglavnom brinuli kako za mandata zgrnuti što više novaca i odmagliti što dalje, dok stvarnu vlast na terenu imaju gangovi. Kad sam prije nekoliko godina posjetio tu zemlju, Narodnu banku Haitija u glavnom gradu Port-au-Princeu nitko nije čuvao, ispred zgrade prodavale su se banane. "Pa svi znaju da tu nema ničega", objasnio mi je jedan kolega novinar. Nakon toga, upoznao sam državnu tajnicu zaduženu za strane novinare, koja mi nije znala odgovoriti zašto Narodnu banku nitko ne čuva, već me uputila da pošaljem službeni dopis s pitanjem, a ona će mi odgovoriti "kroz nekoliko tjedana". Dakle, i to malo birokracije što postoji, ne funkcionira.

Zaštitare sa sačmaricama kasnije sam često viđao, i to ispred svake mjenjačnice i sportske kladionice, jedinih mjesta gdje se zna da ima nekih novaca. Živi se uglavnom od doznaka iseljenika u SAD. Turizma ovdje skoro da i nema - u hotelu Olafson, koji je inspirirao Grahama Greena da napiše svoj roman Lakrdijaši (Comedians), upoznao sam Amerikanca koji se bavi deforestizacijom; drugih gostiju nije bilo. Hotel je bio sladak, s velikim drvenim balkonima, agencije javljaju da je i on oštećen. Uz hotel, jedina reprezentativna zgrada je predsjednička palača - Haićani su mi je s ponosom pokazivali, a sada je i ona nestala u potresu, bijela kamena kupola samo je utonula u prizemlje.

Na izlazu iz hotelskog dvorišta započinjao je jedan posve drugačiji svijet, stvarni Haiti, gdje se na prljavim ulicama kuhaju nekakve juhe s tjesteninom, glavna hrana Haićana. Na ulicama noću nema javne rasvjete, pa je velika mogućnost da zapnete o nekog usnulog beskućnika, a danju ima svega - posvuda su štandovi, ili se svakojaka roba nudi na podu. Lijekovi kojima je istekao rok, zarđale britvice, poderane čarape, puno žestokog alkohola, metalne amajlije, sirovo meso prekriveno muhama, živi pijetlovi za borbu i mrtve kokoši. Pokraj njih su već spomenuti pisari, krojači i razni drugi obrtnici bez vlastitog dućana. Između štandova su hrpe smeća, njega nitko ne odvozi nego ga, kad se skupe poveće hrpe, spale na cesti, što u kombinaciji s vlažnim zrakom ne daje osobit miris. Ukratko, atmosfera kao na setu nekog filma Georgea Romera - baš poput zombija, ulicama se vuku vidljivo bolesni ljudi, ubija vas vlaga, a smrad je ponekad neizdrživ.

Izolirani karipski prišt Teško je zamisliti da su te iste ulice pred dvadesetak godina bile pune zapadnih turista, po nekim teorijama oni su donijeli AIDS koji se potom strahovito proširio, što je vremenom postao razlog da stranci prestanu dolaziti. Prema drugoj teoriji, bolest je ovdje došla izravno iz Afrike, i upravo s Haitija proširila se u SAD. Vremenom je ionako postalo svejedno kako je sve to počelo, važno je da je Haiti postao neki neželjeni organ, ružni prišt i prometno slijepo crijevo među slikovitim karipskim otocima, okužen i izoliran od ostatka svijeta - što zbog bolesti, a što zbog nesretnih povijesnih okolnosti.

Već na istočnom dijelu istog otoka, u znatno bogatijoj Dominikanskoj Republici, stanje je posve drugačije, a čarteri s turistima slijeću jedan za drugim. Kao u onoj epizodi Alan Forda, gdje je more ispred plaže za siromašne zaprljano naftom dok je ispred susjedne plaže za bogate azurno plavo, u Dominikani se brojni turisti izležavaju na plažama ispijajući koktele, a Haiti posjećuju samo znanstvenici, avanturisti i čudaci, ili možda turisti koji su nehotice Haiti zamijenili s puno atraktivnijim Tahitijem. Kolonijalna podjela svijeta drastično je odijelila povijest dvaju dijelova otoka. Današnja Dominikanska Republika bila je španjolska kolonija, i danas ju uglavnom naseljavaju mulati. Haiti su zauzeli Francuzi, i nakon što su istrijebili Indijance na svoj su dio Hispaniole doveli crne robove iz Afrike. Kolonija je bila bogata, proizvodila se šećerna trska, a onda su, ohrabreni Francuskom revolucijom, potkraj 18. stoljeća crni Haićani podigli ustanak. Da su znali kako će tom hrabrom gestom svoje potomke trajno izopćiti iz razvijenog svijeta, vjerojatno bi odložili akciju za neka druga vremena. Treba priznati, njihov je vojni uspjeh bio fascinantan - pobijedili su Napoleonovu vojsku i stvorili prvu slobodnu crnačku državu na cijelom globusu. Iz Francuske su stigle nove trupe, ali ni one nisu uspjele slomiti odlučne Haićane. Nezavisna republika proglašena je 1804., ali bez jasne strategije što dalje činiti. Vremenom su ih Francuzi natjerali na plaćanje ogromne odštete od 150 milijuna franaka, a Haićani danas tvrde da se od toga nikada nisu oporavili.

Početkom 19. stoljeća Haićani su na dvadesetak godina uspjeli zauzeti cijeli otok Hispaniolu, što im Dominikanci nisu zaboravili - 1937. masakrirali su oko 40.000 Haićana, tako da odnosi jedinih susjeda nikada nisu bili dobri.

Duga povijest diktatura Skoro sve vrijeme haićanske povijesti na vlasti se izmjenjuju vojne hunte i okrutni diktatori, među kojima su najslikovitiji bili Francois "Papa Doc" Duvalier - liječnik, vudu vrač i crnački rasist i njegov sin Jean-Claude, zvan Baby Doc. Smatra se da su u 30 godina svoje vladavine, od 1956. do 1986., dali pobiti desetine ili čak stotine tisuća, a prognati milijune svojih sunarodnjaka. Ubijali su sindikalne lidere i oporbene novinare, a opljačkani državni novac uredno se slao na inozemne račune. Zemljom su se, uz AIDS, proširili tifus i kolera. Za vladavine Duvaliera, seniora i juniora, zdravstveni je sustav krahirao, potom je zemlju poharao uragan, a nekakvi paraziti poharali su plantaže kave, glavnog izvoznog artikla. Kad su ga napokon 1986. svrgnuli s vlasti, Baby Doc bio je prisiljen pobjeći u Francusku, noseći sa sobom i zadnji novčić iz državne kase, a gnjevni Haićani otvorili su grob Papa Doca i raznijeli njegove ostatke. Odnos Haićana prema smrti i prema ljudskim ostacima nešto je drugačiji od europskoga, što sam kasnije shvatio na vudu ceremoniji.

Po dolasku na vlast Papa Doc svojim je sljedbenicima naredio da preventivno ubiju po jednog člana svake obitelji bijelaca i mulata, intelektualne i gospodarske kreme. Danas je bijelaca i mulata na Haitiju tek pet posto, ali i dalje imaju veću gospodarsku moć od preostalih 95 posto crnaca.

I nakon odlaska Duvalierovih, stanje u zemlji se nije poboljšalo. Nada se probudila 1990. kada je na vlast došao svećenik Jean-Bertrand Aristide, ali ni on nije uspio stabilizirati zemlju, a za svog je mandata iskusio i vojni puč. Unatoč socijalnim reformama malo što je uspio riješiti, pa je i proslava 200-te godišnjice neovisnosti, 2004. godine, uglavnom obilježena sukobima s raznim opozicijskim grupama. U takvoj bijedi, nikome nije do slavlja.

Nakon Aristideova odlaska u zemlju su došle UN-ove trupe, a za novog predsjednika izabran je Aristideov nekadašnji suradnik René Préval.

Sigurnosni i higijenski problemi Na Haitiju nije čudan samo odnos prema smrti - simbol mrtvačke glave ovdje se često koristi - nego i prema svakodnevnom životu. Jako je teško dobiti odgovor na nama uobičajeno pitanje, pa tako nitko nije znao precizno reći, primjerice, koliko zarađuje, pa čak niti koliko nešto košta. "A koliko bi vi za to platili?", pitao bi prodavač. Ili, "uzmete li više, cijena je niža", ali bez ikakve konkretnije informacije o cijeni. Fiksne cijene skoro da i ne postoje, račune nitko ne izdaje, a to svakako odmaže stvaranju bilo kakve ozbiljnije državne uprave, financirane iz poreza. Plaće državnih službenika, saznajemo od vlasnice galerije u bjelačkom dijelu gradu, ovise o tome koliko predsjednik koristi na reprezentaciju. Ovdje, u Petionvilleu, ne manjka dobrih francuskih restorana. Poveo sam na ručak taksistu Marca koji nije htio ništa jesti, već je zamolio konobara da njegovo jelo spakira kako bi ga odnio svojoj djeci. Bilo mi je neugodno pitati što, i koliko često, inače jedu.

Nakon dvodnevnog druženja nagovorio sam Marca da me odveze u Cité Soleil, možda najveći slum na sjevernoj hemisferi, bez vodovoda i kanalizacije, škole i bolnice. Umjesto policije, o pravdi ovdje brine 30-ak naoružanih gangova, mahom klinaca u mrežastim potkošuljama, koji obilaze kvart vozeći se na pick-upovima. Statistika tvrdi da je silovano više od pola djevojaka starijih od 18 godina. Policajci su ovdje u zadnjih nekoliko godina ušli samo jednom, na sat vremena, i to pod zaštitom UN-ovih mirovnih trupa, što je ocijenjeno "velikim uspjehom".

Meni su kao najgora uspomena iz Cité Soleila ostale muhe, cijeli rojevi koji ulaze u auto čim parkirate i otvorite vrata i prate vas sve vrijeme boravka u slumu.

Za usamljenog turistu nije bilo problema, ionako nisam došao njuškati po ukorijenjenoj trgovini heroinom, već su me zanimali majstori koji izrađuju vudu zastave. Neki od njih žive u svojim hramovima, velikim betonskim prostorijama, i pokazuju nam rekvizite spremne za svečanost. Mrtvačke glave su posvuda, što nacrtane po zidu, zastavama a što one prave, poslagane po oltaru.

Bog te čeka Vremenom se vudu, donesen iz afričke pradomovine, počeo spajati sa kršćanstvom, pa neke od kršćanskih svetaca Haićani stavljaju na vudu zastave.

Kupujemo jednu zastavu i šećemo po Cité Soleilu - prizori krajnje bijede, a u svakoj trećoj kući je crkva s ogromnom reklamom tipa "Bog te čeka", ovdje nikome ne smeta suživot vuduizma i katolicizma, jer mnogi Haićani, iako se nazivaju kršćanima, i dalje odlaze na vudu obrede... Kad dođete ovdje, morate zaboraviti ono na što ste kod kuće navikli, jer je sve drugačije.

"Za posjet Haitiju morate imati čvrste živce i razvijen smisao za humor", rekao mi je jedan domaći turistički djelatnik. I jedno i drugo na Haitiju ćete često upotrebljavati. Primjerice, kad uđete u turističku agenciju i pitate mogu li vam organizirati turu po otoku, službenica me u čudu pogledala i rekla da ništa slično nemaju, ali zato nude zgodne aranžmane po ruskim rijekama. Nije se isplatilo natezati, otišao sam u drugu agenciju, a onda odustao i nazvao svog taksistu Marca.

Bio je to pun pogodak, jer javnog prevoza u europskom smislu riječi ovdje nema. Ljudi se uglavnom voze taptapom, odnosno natrpanim kombijima, a na putu u drugi dio otoka vidjeli smo i putnike nagurane u hladnjaču za prevoz mesa, kojoj je vlasnik skinuo vrata i pretvorio ju u autobus, doduše bez sjedalica i prozora. Otišli smo na izlet u Jacmel, koji opisuju kao biser Haitija, i naišli na kolonijalni gradić sa sačuvanim drvenim kućama, no ovo sigurno nije mjesto za zahtjevnijeg turistu. Na pješčanoj plaži leži tko zna otkad nasukan teretni brod, a pokraj njega crna kreolska svinja svoju dugu njušku zabija u blato i traži hranu. Struja je u Jacmel stigla tek prije desetak godina, i to zahvaljujući jednoj kanadskoj humanitarnoj organizaciji.

Pokušavajući preživjeti i domoći se hrane i energenata, Haićani se nemilosrdno obračunavaju s prirodom. Šume se krče, uništavaju se i svi drugi resursi, a na ogoljenim brdima nižu se sklepane kuće, koje svaka veća jača kiša može odnijeti. Iako žive na otoku, Haićani gotovo da i ne jedu ribu. Niti nekoliko stoljeća nakon prisilnog doseljenja, potomci afričkih robova kao da se još nisu privikli na morsko okruženje, u luci nismo vidjeli ribarske brodove. Isto tako, nismo čuli da postoje ikakve brodske linije za okolne otoke.

Kada očajni Haićani pokušaju pobjeći prema SAD-u, tamošnja ih policija bezdušno vraća natrag. Za razliku od Kubanaca, koji su u očima američkih vlasti bjegunci od komunističkog Castrovog režima, pa se u nekoj varijanti mogu nadati ostanku u SAD-u, Haićani im uopće nisu zanimljivi. Kao što je rekao spomenuti američki političar: "Koga zanima otok siromašnih crnaca koji govore francuski?" Ti su ljudi gladni, bolesni, nepismeni, a sada su im još i domovi srušeni.

Vudu kršćani

Kaže se da na Haitiju živi 80 posto katolika i 100 posto vuduista - ovdašnji kršćani ne vide nikakav problem u činjenici da prakticiraju i vudu.

Nakon upoznavanja s vudu svećenicima iz Cité Soleila, dogovaram odlazak na večernju vudu svečanost u jednom selu. Taksist Marco odvezao me pred zgradu, zapravo hram, no prije ulaska valjalo je popričati s ljudima i popiti piće, nekakav rum, a na dnu boce je ljuta paprika. Svi pijemo iz iste boce, pokušavam zaboraviti da je, statistički, barem nekoliko mojih novih prijatelja HIV pozitivno, AIDS se ne prenosi socijalnim kontaktom ali ne znam više u koju kategoriju ovo ide, da li me njihova slina može zaraziti... i dok sam tako razmišljao, iskapili smo bocu i ušli u hram.

"Bez brige, mi ovdje ne ubijamo ljude, kao što si viđao u američkim filmovima", govori mi jedan od domaćina. Korijen mita o zombiju navodno je kombinacija činjenice da vuduisti njeguju kult mrtvih, a neki od robova na haićanskim plantažama radili su drogirani, pa su zbilja izgledali kao živi mrtvaci i time inspirirali holivudske scenariste. Drugi tvrde da vudu svećenici zbilja mogu pomoću napitaka nekoga privremeno usmrtiti.

Iako ne ubija ljude, moj je novi prijatelj ubio kokoš i njenu krv ispustio u metalni lavor - trebat će mu za ceremoniju.

U sredini hrama je stup po kojem dolazi Duh, uza zidove poslagane se plastične stolice, a na njima sjede nezainteresirani tinejdžeri, kojima je dolazak na zapadnjacima toliko egzotičnu vudu svečanost jako dosadan, baš kao i nekim njihovim vršnjacima u Europi odlazak u crkvu ili džamiju. Meni je to bio jedan od najuzbudljivijih događaja u životu. Nekoliko crnih bubnjara, bosonogih, odjevenih u hlače i potkošulje, cijelu noć udaraju ritam. Na sredini dvorane selo je plesalo, a uskoro su neki od plesača počeli padati u trans. Čovjek srednjih godina, u odijelu, odjednom mu se izvrnu oči, vidi se samo bjeloočnica, a potom se izvrne i on, pada na zemlju, viče. Pada potom i drugi, u bunilu maše štapom, i meni nešto govori, oplete me tim štapom po kostima, a onda se nastavi derati gledajući u plafon. Klinci na okolnim stolicama i dalje nezainteresirano promatraju, nagledali su se već padanja u trans pa zijevaju. Potom u hram ulazi korpulentna žena odjevena u jednostavnu crvenu haljinu, a u ruci nosi bebu. Zar će žrtvovati to dijete? Neće, nego pleše s njom pod rukom, iako je davno prošla ponoć, i ponovno se negdje gubi. Dolaze novi plesači, po stilu odijevanja reklo bi se pripadnici lokalne gay zajednice, upadljivo feminiziranih plesnih kretnji, a po reakciji publike zaključujem da je i to standardan dio rituala - homoseksualce sljedbenici vudua prihvaćaju kao ravnopravne članove zajednice.

Pred jutro, vozač me napokon uspijeva nagovoriti da krenemo prema hotelu. Domaćini su se vratili iz transa, umorni pospremaju plastične stolice - još jedna vudu svečanost je gotova.

Haićanski dolari

Posjetitelju Haitija nije se lako snaći u valutnom tečaju. Općeprihvaćeno platežno sredstvo je američki dolar, a nacionalna valuta zove se gurd. Međutim, glavna obračunska jedinica je "haićanski dolar", valuta koja u stvarnosti - ne postoji.

Priča datira još od početka 20. stoljeća, kada je jedan USD vrijedio pet gurda, a iako je od tada haićanska valuta znatno oslabila (sada je omjer otprilike 1:50), odnos je ostao zapamćen do danas. U nekadašnjoj SFRJ bilo je naporno što su ljudi i dvadesetak godina nakon denominacije računali u nepostojećim milijunima starih dinara, no ovdje, eto, računaju po starom i nakon stotinu godina.

Dakle, ako negdje piše cijena "10 $", riječ je zapravo o haićanskim dolarima, virtualnoj uspomeni na nekadašnju vrijednost američke valute, pa taj iznos treba pomnožiti s pet i dobije se prava cijena - 50 gurda, odnono jedan USD. Takva računica zbunjuje i same Haićane. Kad sam u gostioni naručio pivo, naplaćeno šest haićanskih dolara (odnosno 30 gurda), izvadio sam jedan USD (vrijedan 50 gurda) a konobarica se zbunila, jer je očekivala još pet USD, i jedva smo uspjeli razjasniti problem...

Inače, novčanice gurda toliko su pune raznih boleština da je haićansko ministarstvo zdravstva povelo kampanju kojom se upozorava majke da nakon dodira s novcem ne diraju djecu ako nisu prethodno oprale ruke.

Pazi šta pričaš

U internet kafeu našeg hotela zakasnio sam sekundu i krupni bijelac zauzeo mi je mjesto ispred jedinog kompjutera. Već sam zaustio opsovati, pa tko bi me razumio na otoku gdje ne znaju dobro niti književni francuski, no unutrašnji glas dao mi je dobar savjet - "pazi što pričaš, možda te ipak ovdje netko razumije". Nakon pet minuta, počeo sam razgovarati s uzurpatorom potrebnog mi kompjutera, ispostavilo se da je novinar, rođen u obližnjem poljskom selu, razumije jezike južnoslavenskih naroda i zanima ga njihova povijest. "Recite mi, koliko je točno širok onaj koridor kod Neuma, pet ili deset kilometara?", bilo je jedno od pitanja kojima me frapirao znatiželjni haićanski kolega.