U rečniku ne postoji reč koja bi makar približno sažela sva lica savremenog Izraela. Mnogoobrazna zemlja istrajnog naroda, pomirljivih i nepomirljivih razlika, skromnosti i raskoša, hipermodernog i drevnog, zemlja zaceljenih i otvorenih rana, zemlja hodočašća, svetinja nad svetinjama, stradanja, dugog pamćenja...
Ovaj putopis počinje na telavivskom aerodromu, modernoj vazdušnoj luci, koja nosi ime oca države – Ben Guriona. U svet jevrejske zemlje uvodi nas menora – sedmokraki svećnjak, koji je kao stilizovana skulptura postavljen na izlazu aerodromske zgrade. Krećemo ka Tel Avivu – gradu svetlosti i nebodera. Na odredište – hotel „Crown Plazzu“ na samoj obali Mediterana – stižemo kasno u noć. Zaliv se ne može obuhvatiti pogledom, titraju svetla visokih građevina, većinom hotela poznatih svetskih lanaca. Iako je kasno, želim da osetim grad. Sa Ulice porodičnih kuća s lepim dvorištima podsećaju na beogradske kvartove poput Neimara. Prošla je ponoć, a u bulevaru kafića, bistroa i restorana život vri. Mnogo, mnogo mladih evropski odevenih ljudi. Za noćno doba to i nije ništa neobično, ali se i u dnevnom životu na ulicama susreće dosta mladih i dece. Izrael je ne samo po utisku već i po brojkama zemlja mladih ljudi i novih naraštaja.
Jutro na obali Sredozemlja
Svanulo je sunčano, plavo jutro. U sobu nam najpre donose „Jerusalim post“. Silazim u salu za doručak i ne mogu da verujem očima. Plavetnilo neba i mora ušlo je kroz prozore, prizor je blistav, oko je puno lepote. A susret sa posluženjem doživljaj je za sebe. Obilje hlebova, salata, namaza, sireva... Miriše na začine. Vremena je malo, krećemo na put. Okrećemo leđa moru, i sada možemo da vidimo osunčano lice Tel Aviva. U kvartove jednospratnica uselili su se soliteri i grandiozne poslovne zgrade. Zadivljujuće deluje arhitektura „Ramat Gana“ – središta svetske trgovine dijamantima. Idemo ka Jerusalimu. Pejzaž priobalnog Izraela krase raskošne mediteranske biljke, ali krajolik ubrzo počinje da se menja – prolazimo kroz brežuljkaste, a potom brdovite predele oskudnog rastinja.
Zid plača i crkva Svetog groba
Dolazimo pred kapiju Jafa i ulazimo u zagrljaj zidina najsvetijeg grada na svetu. Put nas vodi kroz Jermensku četvrt. Vodič nam pokazuje glavnu rimsku trgovačku ulicu – Via Cardo, koja je i za današnje pojmove ogromna. Atmosferu rimskog razdoblja živo nam dočaravaju moderni murali s prizorima iz života nekadašnje glavne tržnice. Prelazimo u Jevrejsku četvrt. Susrećemo se s ortodoksnim Jevrejima, koji su odeveni po drevnim propisima Tore. Približavamo se Zidu plača – svetinji nad svetinjama jevrejskog naroda. S najdubljim poštovanjem ulazim u ženski prostor i posmatram Jevrejke kako zadubljeno izgovaraju molitve. Bilo je teško prići Zidu. Žene su svojim telima i rukama dodirivale kamene blokove, predano se molile i u pukotine između kamena stavljale papiriće s molbama upućenim Bogu. Razmišljam o istrajnosti naroda koji je toliko vekova čeznuo i na koncu dočekao da se slobodno klanja ostatku zapadnog zida svog postradalog hrama.. Krenuli smo potom u Hrišćanski kvart, kratko prošavši kroz živopisni trgovački deo muslimanskog starog grada. Nismo imali vremena da prođemo čitavu Via Dolorosu – Hristov put suza, koji se sastoji od četrnaest stanki Isusovog stradanja. Obišli smo poslednje i najvažnije mesto – Raspeće i Sveti grob. Crkva u kojoj se nalazi najveća hrišćanska svetinja – grob Spasitelja – danas je veliki arhitektonski kompleks pod kupolom, ali, u poređenju s velelepnim katedralama i sabornim hramovima širom hrišćanskog sveta, ona izgleda više nego skromno. Ta skromnost zdanja i jednostavnost kamene kapela Groba Hristovog samo pojačavaju osećanje i svest da se nalazite na mestu koje vas najdublje određuje. Pokloniti se i dotaći grob Isusa Hrista san je svakog Hrišćanina. U svečanom miru, tiho, na mesto poklonjenja ulaze ljudi svih boja kože i, uprkos svim razdorima, prolazeći kroz tu raznoliku povorku vernika, shvatate veličinu univerzalne religije i smisao stradanja. Zanimljivo je da ključeve te svetinje cele hrišćanske vaseljene, još iz vremena Saladina, čuvaju dve muslimanske porodice, koje svakog dana otvaraju njene dveri. Dan pun utisaka i emocija završavamo u Abu Gošu – arapskom selu nadomak Jerusalima, koje je poznato po dobrim restoranima. Naš domaćin je Adir Elal, direktor „Airport Cityja Beograd“, koji nam, u duhu istinskog gostoljublja, znalački odabira meni ukusnih i neobičnih jela i slasnih arapskih kolača.
Dan kada sve staje
U času zalaska sunca, u petak, počinje Šabat, jevrejski sveti neradni dan. Pred smiraj dana odlazimo na Florentin – lepu ulicu u Tel Avivu, gde pred svaki Šabat izlaze umetnici i zanatlije i na tezgama prodaju svoje rukotvorine – tu su hamse – simboli sreće i zaštite doma, menore i hanukije, nakit, prelepo oblikovane trice i kučine... Kad je zašlo sunce, Florentin je opusteo, pa prelazimo na Šuk – obližnju živopisnu orijentalnu pijacu, koja miriše na začine i plodove Mediterana. Na tezgama se guraju narovi i džinovske urme, tu su prodavnice delikatesnih sireva, suvenira, svega i svačega. Kada se i pijaca ispraznila, krećemo ka Jafi. Na ulazu u grad susrećemo arapske svatove. Gromoglasna muzika ispraća mladence. Penjemo se na uzvišenje iznad stare luke, pa prelazimo most sa zodijačkim znakovima i sa uzvišenja posmatramo Tel Aviv, koji nestvarno svetli duž horizonta. Veče završavamo u ugostiteljskom kvartu, u jednom elegantnom italijanskom restoranu, gde, uz ukusnu hranu, pijemo i istančana izraelska vina. Gazda restorana želi da nam predstavi posluženo vino. Živo nam priča o usponu vinogradarstva u Izraelu i grešci Rotšildovih, koji su zasadili pogrešne sorte, pa se dugo smatralo da zemlja nema tlo pogodno za uzgoj loze. Zasađeni su novi vinogradi drugih sorti loza, od kojih se danas prave sofisticirana i tražena izraelska vina.
Dan ispod mora
U subotu ujutro krećemo na još jedno uzbudljivo putovanje. Naš vozač Šmulik iscrtao nam je na karti planiranu maršrutu. Putovaćemo istočno od Jerusalima, proći ćemo kroz delove palestinske teritorije, a potom se spustiti u Jerihon i na obalu Mrtvog mora. Linija na iscrtanoj karti produžava se dalje ka Negevu. Prolazak kroz palestinsku teritoriju nikom nije bio prijatan. Šmulik nam pokazuje mesta na kojima su vođene borbe i mesta terorističkih napada, iznosi i strašne podatke o mrtvima i ranjenima. Da bi sprečila upade i predupredila napade, izraelska vlada je podigla visoke zidove oko autoputa. Ne usuđujem sa da mislim o životu iza tih zidina. Iz tmurnog raspoloženja trgao nas je jedan beduin sa svojom okićenom kamilom. Stajali su pored velike kamene piramide, na kojoj je pisalo: Nivo mora. Počinjemo da se spuštamo, sve niže, ka najnižoj tački na svetu.
U daljini se nazire legendarni Jerihon, a reku Jordan, koja tu uvire u Mrtvo more, ne vidimo, ali vidimo njen blagotvoran uticaj koji pejsaž boji u zeleno. Mrtvo more izgleda kao i svako drugo, ali masiv Jordanskih planina, koji se izdiže nad njim, čitavoj slici daje dramatičnu crtu. Prolazimo kroz zemlju urminih palmi. Vredni Izraelci su navodnili taj predeo i napravili elitne turističke komplekse. Usput, svraćamo i u fabriku „Ahave“, koja pravi kozmetiku od mineralnog blaga mora. Prvi predah imamo u hotelu „Hod Hamidbar“. Čeka nas tretman u zatvorenom spa centru i kupanje u Mrtvom moru. Radoznalost i uzbuđenje rastu. Na jednoj reklami koja poziva na odmor na Mrtvom moru objavljena je fotografija čoveka koji sedi na vodi i mirno čita novine. I zaista je tako – plivati se ne može. Voda je toliko gusta da imate utisak kako ste ušli u uljani rastvor.
Liznete li more, ono će vas ispeći kao esencija izmešana s pelinom. Ali plutanje i lenstvovanje čisto je uživanje. Prelazim u spa centar živo zainteresovana za sve moguće kupke od lekovite vode. Ulazim u saunu i tu susrećem Izraelca poreklom iz Rusije. Razgovaramo na ruskom jeziku i on mi priča kako već trideset godina dolazi ovde da se leči i okrepljuje. Sada je penzioner, a sav svoj radni vek proveo je kao traktorista. Čuo je za Srbiju.
Čarobna pustinja
Iscrtana mapa puta nije ni na polovini. Krećemo dalje – ka pustinji Negev. Žurimo da stignemo pred zalazak sunca, jer, kako nam je ispričala Marina Deleon, koja je u Negevu bila još kao dete, najlepša slika koju nosi u sebi je svetlost Sde Bokera u smiraj dana. Stižemo u poslednji čas – vidikovac nad Negevom mesto je na kome je, po sopstvenoj želji, sahranjen Ben Gurion. Odajemo poštu ocu modernog Izraela i silazimo do ivice platoa odakle puca pogled na nepregledno prostranstvo. Nisam ni sanjala da pustinja može biti lepa – ona ima hiljade boja, sve moguće nijanse mrkih, smeđih, žućkastih i ružičastih tonova. U daljini boje prelaze u beličastu maglu, ali pustinja je svuda oko nas. Zaveštanje Ben Guriona sunarodnicima vezano je za ovo lepo, surovo i besplodno mesto. On je imao viziju buduće navodnjene i plodne zemlje. Vizija se još nije ostvarila, ali je poseta obližnjem kibucu – Sde Bokeru razvejala našu skepsu da je, mada natčovečanskim naporom, Negev moguće pretvoriti u rajski predeo. U kibucu nas dočekuje Zvi Remak, čovek koji je zadužen za vinograde i proizvodnju vina. Nudi nas svojim vinima i pokazuje slike vinograda koje je, posle školovanja u Kaliforniji, sam zasadio. Ti vinogradi su deo Negeva i tek tada shvatamo da se vizija Ben Guriona može ostvariti. Pričamo i o organizaciji života u kibucu – naš sagovornik pomalo jetko kaže da su kibuci na izdisaju, ali na naše pitanje da li bi odabrao neki drugi način života, odlučno odgovara: „Ne, to je moj put!“ Slika Izraela je kompleksna i u toj ravni paralelno postoje dva sistema – kapitalizam koji dominira, ali opstaje i komunistička ideja kibuca. Mnoge zajednice te vrste uspešno su se prilagodile novom dobu, pa se bave turizmom, ekološkom proizvodnjom hrane i drugim kurentnim delatnostima.
Oproštaj od Sredozemlja
U četiri dana putovanja stali su čitavi svetovi, ali ja osećam da Izrael nisam ni dotakla. Iskradam se iz ekipe i odlazim na peščanu plažu koju sam prethodnih dana čežnjivo gledala s prozora. Skidam cipele i bosa hodam po pesku. Ulazim u vodu do članaka, slušam ritam talasa i razmišljam o utiscima koje sam stekla o ovoj zemlji – istovremeno podeljenoj i čvrsto ujedinjenoj. Sami Jevreji se među sobom suštinski razlikuju – pristigli su sa svih kontinenata, donoseći različite navike, jezik i kulturu. Jedni su ultrareligiozni, drugi su ultramoderni. Jedni žestoko rade po pravilima kapitalizma, drugi rade u kibucima i sve što steknu međusobno dele. Zemlja je malo-malo u ratu i sukobima, ali i pored svega toga, ona cveta, ide napred, neguje mlade naraštaje. Rastala sam se od Sredozemnog mora, obećavši mu da ću svakako ponovo doći i pokušati da bolje upoznam ovu beskonačno zanimljivu regiju. U mislima sam napravila skicu tog budućeg putovanja: biće tu plodna Galileja i Nazaret i Šim Šit – sunčano naselje arhitekte Zvi Springera, u planu je i tvrđava Masada – simbol nepokolebivog otpora Jevreja svakom okupatoru. U Jerusalimu ću provesti više dana i obići sva sveta mesta, zaviriću u male magaze jerusalimskih bazara, obići Muzej holokausta, pogledati kako izgleda gotovo zdanje u ulici Kuk br. 7.
Foto: Miodrag Trajković
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.
Pred američkim Vrhovnim sudom okončano je usmeno iznošenje argumenata o imunitetu bivšeg predsednika Donalda Trampa od krivičnog gonjenja zbog nastojanja da poništi poraz na predsedničkim izborima 2020.
Argentinski paleontolozi objavili su da su otkrili novu vrstu dinosaurusa, nazvanu Čakisaurus nekul, koja je živela pre oko 90 miliona godina na području današnje Patagonije.
D.D. and S.J., suspects in the murder of two-year-old Danka Ilić, have been sent to the Special Prison Hospital in Belgrade for a psychiatric examination, "Blic" learns.
Serbian President Aleksandar Vučić spoke from New York. He said that representatives of Serbia are doing more than it is realistic in the fight for the interests of their country and that the United Nations is "boiling like a beehive".
Vrhovni sud u Brazilu dao je platformi X (Twitter) rok do petka da objasni zašto se nije pridržavala ranijih odluka kojima joj je naloženo da blokira neke naloge.
Kafa je odavno verni saputnik svakog vozača, a pre nekoliko godina posetioci NIS Petrol i Gazprom benzinskih stanica dobili su još jedan razlog da naprave pauzu tokom vožnje.
Najvažnije odredbe se odnose na sprečavanje silovanja, odnosno da se naglasi značaj pristanka u seksualnom odnosu i pruži specijalizovana podrška žrtvama.
Komentari 10
Pogledaj komentare