Tajvan: Zemlja brzih vlakova i fine hrane

Doista nisam znao što razmišljati o Tajvanu pred odlazak u tu daleku zemlju. Za početak, Nadao sam se da će let iz Beča do Taipeija, kamo sam putovao s nekoliko novinara iz Austrije i Slovenije, kao gost trgovačkog predstavništva Tajvana u Beču, biti negdje prekinut. Nažalost, ništa od toga. Punih 13 sati i 15 minuta bez sletanja. A avion pun kao šipak. Nakon par sati leta stjuardesa me zamolila da spustim zavjesu na prozoru.

Iznenađenje za doručak

To što je vani sjalo sunce, nije bilo bitno. Na Tajvanu, koji je šest sati ispred nas, približavala se ponoć i za posadu aviona to je bio noćni let.

Carinske formalnosti gotovo da i ne postoje. Dok smo izlazili iz pristanišne zgrade u Taipeiju bilo je tek oko šest ujutro po lokalnom vremenu, a prvi (mali) šok bila je temperatura od gotovo 30 stupnjeva i vrlo visoka vlaga. Predstavnica domaćina, koja nas je dočekala, ispričala se što još ne možemo u hotel, te objasnila da ćemo doručkovati negdje usput. Svemu sam se nadao, ali da ćemo završiti u klasičnom fast-foodu - nikako. Sjetio sam se one Balaševićeve pjesme “to je jedan sumnjiv lokal, al’ je kuhar pravi as”. Bez naše Michelle ovakav bih lokal slikao samo - izvana. U njemu je radilo 15-ak osoba, kuhinja je radila kao da će doći barem 500 ljudi, a težak miris pečene i kuhane hrane širio se do sredine ulice. Takav lokal u Hrvatskoj nikada ne bi dobio uporabnu dozvolu, a sanitarci bi pali u nesvijest.

Ne treba napojnica

No, hrana je bila fantastična. Nisam znao što jedem (možda i bolje), ali sve što sam probao, a toga je bilo dosta, bilo je besprijekorno.

Dan je prošao u jurnjavi po dvomilijunskoj prijestolnici te otočne države u kojoj se na svakom koraku smjenjuju najviša svjetska tehnologija i tradicija Dalekog istoka. Koliko god bio umoran, nisam mogao odoliti odlasku na “night market”. U doslovnom prijevodu radi se o noćnoj tržnici, ali zapravo je to mješavina buvljaka i proštenja. Od hotela najjednostavnije je doći taksijem na jedan od sedam gradskih night marketa. Taksi služba je fantastična - besprijekorno čiste, velike limuzine, uredni vozači i cijene po kojima se ne isplati imati vlastiti auto. Petnaestak minuta vožnje platili smo 120 tajvanskih dolara iliti tri eura. I nema napojnica! Na taj su me detalj upozorili, ali sam ipak želio pokušati i - dobio odbijenicu. Baš sam razmišljao što bi ovi taksisti napravili u Zagrebu.

291 kilometar na sat

Prvi dojam o nigth marketu: gužva i mješavina svih mogućih mirisa, začina i ne znam čega sve ne s mnogobrojnih štandova na kojima se prodaje hrana. Bez obzira na to, tu bih ostao gladan. Piće koje ima identičan miris kao staro Karbonovo ljepilo, zmija na razne načine, pačje glave ili pileće nogice u nekoj želatini sigurno nisu delicije koje bih poželio. Kako o okusima ne treba raspravljati, domaći su uživali u nabrojanim delikatesama. Bio je radni dan, ali sam svejedno jedva prolazio kroz mnoštvo.

Doživljaj je svakako i vožnja HRS-om (High Speed-Railway) od Taipeija do Tianana, grada na jugozapadnoj obali Tajvana. Iako više ne možemo govoriti o željeznici budućnosti, ipak je teško povjerovati u brzinu od 291 kilometar na sat koja se očitava na ekranu. O čistoći ne treba trošiti riječi. Svakih 15-ak minuta prolazi čistačica koja sakuplja ambalažu pića i hrane. Posebno iznenađenje bio je dolazak mlade djevojke koja pregledava karte. Na ulasku u vagon naklonila se, predstavila, rekla još nekoliko super ljubaznih riječi i krenula pregledavati karte. Inače, djeca plaćaju samo pola cijene ionako jeftine karte. Na ulaznim vratima je linija na visini 135 cm. Tko je niži plaća pola cijene. Zaključak: jednako brzo kao i avion, ali mnogo udobnije. I savršeno točno - u sekundu.

Tajvan je, izvan svake sumnje, bogata zemlja. Sa 16.000 dolara BDP-a, s bitno nižim troškovima nego u Europi, već je vodeći u svijetu po proizvodnji mikročipova - čak 61 posto svjetske proizvodnje dolazi odavde. I u nekim drugim kompjuterskim komponentama su u svjetskom vrhu.

Na sreću, dosta je toga ostalo i od tradicije. Stoga se posjet malom industrijskom divu može, bez razmišljanja, preporučiti.

Piće? Može, ali samo cijela boca...

Daleko od toga da je potpisnik ovog teksta ovisnik o alkoholu. Ali, čaša dobrog vina ili aperitiv prije večere gotovo da je uobičajeni ritual. Kod nas da, ali ne i na Tajvanu. U jednom prilično luksuznom restoranu pokušao sam naručiti whiskey. Buorbon, ne scotch. Gledali su u mene kao da sam pao s Marsa. Na koncu su me pozvali da im među mnogim bocama pokažem što želim. Za desetak minuta dolazi boca odabranog pića. Pokušao sam objasniti da bih ja samo dva gutljaja tog pića, a ne litru. Ništa od toga. Naručiti se može samo boca! Pokušao sam i u drugim restoranima, ali promjene nije bilo. Ista priča i s vinom. Naravno da i u restoranima dalekoistočna ljubaznost dolazi do punog izražaja. No, dok sam uživao u solidnom tajvanskom pivu, nitko me nije pitao: ‘Može li još jedna?’ Ali zato su mi čaja nalijevali dok nisam shvatio da jednostavno ostavim punu šalicu.

Taipeh 101: Vidikovac i shopping

Jedan od prvih i najpoznatijih simbola Taipeija i Tajvana je druga najviša zgrada na svijetu. Taipeh 101 ili Tower 101. Već na prilazu glavnom gradu Taipeh 101 služi kao orijentacija vlastite pozicije. Zgrada je svečano otvorena na Staru godinu 2004. Nakon pet godina gradnje. Zaključili ste već po nazivu da ima 101 kat, ali vidikovac je na 89. katu. Nažalost, vrlo često je zbog visoke vlage pogled ograničen i seže tek nekoliko stotina metara. Dizalo koji vas vozi do vidikovca je najbrže na svijetu i doslovce juri 16,8 metara u sekundi, odnosno punih 60 kilometara na sat.

Koliko god to izgledalo nevjerojatno brzo, u stvarnosti se osjećaj brzine gubi, jer ste u zatvorenom prostoru. Kratak obilazak po vidikovcu, sa ili bez elektronskog vodiča, kratko zadržavanje u suvenirnici i možete u red za spuštanje. Tower 101 sam posjetio oko podneva i već do tada je imao više od 8000 posjetitelja. Ako to pomnožite s 10 eura cijenom ulaznice, onda možete zamisliti koji se novac okrene kroz godinu.

Na prva dva-tri kata smješten jenajveći shopping centar Tajvana. Da li je najveći ne znam, ali najskuplji sigurno jest. Dućani Philippe Patek, Rolex, Burberry i n slični imaju svoju cijenu u cijelom svijetu, pa kako neće na tako ekskluzivnom mjestu.