Baku, strogo kontrolisani mediji

Baku je, generalno, skup grad. Jedan novi manat – što je zvanična valuta, vredi manje više jedan evro. Ipak, u jednostavnijim restoranima možete proći za desetak evra po osobi, bez alkohola, koji je najskuplji.

Autor: Zoran Popović
Izvor: B92

Izvor: B92

Utorak, 03.02.2009.

21:34

Default images

Azerbejdžanci imaju svoje vino, glavobolja zagarantovana, dok lokalno proizveden i popularan šampanjac nemojte piti ni za živu glavu. Osim sto ima ukus gaziranog sirupa za kašalj, hemijski sastav mu je naučno nepoznat, i nema tog leka koji može da vas oslobodi muke i migrene, već samo nekoliko minuta nakon konzumiranja. Ovde ljudi piju vodku i to rusku, mada ni lokalna nije za bacanje. A ako vam je baš do vina, ne morate piti najgore francusko stono vino, koje se ovde prodaje kao da je grand cru, susedna Gruzija ima vrlo zanimljiva i iznenađujuće dobra crna vina. Kavijar, po kojem je Kaspijsko more poznato, kupuje se na pijaci i takođe je skup – oko sto evra za sto grama, ali vredi svaku paru. Sveža, krupna ikra ima punoću, aromu i ostavlja neku posebnu slast, dok pucketa pod nepcima. Čuvena švajcarska kozmetika La Prairie, za svoje luksuzne petsto-evra-teglica kreme, kao glavni sastojak koristi upravo kavijar iz Kaspijskog mora.

Koje nije more.

A osim što nije more, je i veoma zagađeno, uglavnom naftom i teškim metalima. Jesetra je uglavnom ukusna, ako izbegnete obaveznu pripremu na ovčijem loju, a proizvodnja kavijara nije previse kontrolisana, ni posebno ekološka. Evropska Unija je ponudila skup, ekološki ispravan i “human” know how za proces izdvajanja ikre, koji je, na duge staze i isplativiji, ali ovo nije zemlja u kojoj planovi na duge staze imaju neku posebnu cenu. Snalažljivost u situaciji, prilagodljivost trenutku odlikuju Azerbejdžan i tu se sličnost sa Srbijom ne završava. Država od oko osam miliona stanovnika, sa glavnim gradom od dva, pokrajinom koja je proglasila nezavisnost, protivno volji vlasti i većinskog stanovništva, a što je dovelo do zatvaranja granice sa Jermenijom i nedobrosusedskih odnosa, samo su neke od stvari koje podsećaju na našu zemlju. Predsednik, sa svojom elitom, već godinama vodi državnu politiku baziranu isključivo na pitanju Nagorno Karabaha (srce puta kolevka Azerbejdžana) i kako ga povratiti pod okrilje Azerbejdzana. Sva ostala pitanja – ekonomska, socijalna ili ekološka, su potpuno nevažna i Azerbejdžanci listom glasaju za svog predsednika u velikoj većini, tako da se strani posmatrači čude otkud potreba vladajućoj eliti, da i pored zagarantovane pobede na svakim izborima, ipak još svaki put i ukrade u proseku po petnaestak posto glasova. Štampa je strogo kontrolisana, nedavno su zabranjeni inostrani mediji – Glas Amerike ili Radio Slobodna Evropa, na primer, uz negodovanje zapadnog sveta, koje je zvanični Azerbejdžan jednostavno ignorisao.
Baku, srce grada / Photo: Zoran Popoviæ
I ako vas politika ne zanima, ako živite svoj život i gledate svoja posla, ne možete ipak da ne primetite strašnu razliku u ekonomskoj moći praktično jedine dve klase koje postoje – ludački bogate elite i svog ostalog stanovništva. Korupcija i nedostatak pravnog sistema su osnovno obeležje azerbejdžanske administracije, zato gledajte da nikada nemate nikakva posla sa policijom. Poznavaoci prilika tvrde da se za radno mesto u ministarstvu unutrašnjih poslova plaća veoma skup ulazni reket, jer je to jedna od najlukrativnijih i potpuno nekontrolisanih grana korupcije.

Istovremeno, uprkos urbanističkom haosu, zbog koga starom srednjevekovnom gradskom jezgru preti izbacivanje sa UNESCO-ve liste svetskih spomenika kulture, Baku nije ružan grad. Na protiv, ostaci nemačke arhitekture, veoma prisutne s početka dvadesetog veka, građanske kuce, lepe fasade i posebno balkoni i krovovi, nisu retki u samom centru grada. Osim toga, komunistički mastodonti se na sistematičan i snalažljiv način prepravljaju, olupane soliterčine oguljenih fasada, nalik na najružniji deo Novog Beograda, “presvlače se” žutim krečnim kamenom, limestoneom, što jeste samo kozmetička i spoljašnja popravka, ali ipak vrlo lepa, ili najlepša moguća, u zadatim okolnostima.
Photo: Zoran Popoviæ
Baku je grad vetra (to mu i ime na persijskom znači), koji neprestano duva s mora, leti čini život podnošljivim, zimi reže kao košava, ali u svako doba godine nosi i veliku prašinu. Novobogataška arhitektura – soliteri, tržni centri, čak i real size piramida po ugledu na onu u Louvre, baziraju se na betonu i staklu. I sve je zato stalno musavo. Zato su u Bakuu obavezan folklor ulične čistačica, koje metlama uzaludno prebacuju prašinu s jedne na drugu gomilu, dok je vetar ne opet ne razduva na sve strane ili perači automobila, koji svuda, pa i u najstrožem centru, iz kofica hladne vode, truleks krpama glancaju limuzine za honorar od jednog do dva evra. Uz ove momke, koji hrabro rade besmislen posao i po najvećoj zimi, ako se odlučite da nekud krenete kolima, prilikom parkiranja će pred vas uvek iskočiti neko da vam ljubazno viče nerazumljive instrukcije za parkiranje, za koje takođe ne postoje pravila, pa nekada imate utisak da je upravo počela nuklearna kataklizma i da su ljudi jednostavno napustili svoja vozila, ostavljajući ih tako – na sred ulice – kao bačene, pa pobegli u atomska skloništa. Strancima nikako nije jasan red u svemu tome, zato i nije preporučljivo voziti kola, taksi su mnogobrojni i dostupni koliko i u Beogradu, samo što nema taksimetara. Ali pazite, nema ni cenkanja! Ovo nije taj Orijent, posao se obavlja tako što uđete u vozilo, kažete gde idete, meditirate u odbrani od udara u nozdrve i uši i jednostavno, kad stignete na destinaciju izvadite onoliko novca koliko ste procenili da vožnja košta. Imajte na umu beogradske cene i to vam je neki reper, da ne ispadnete ni Beg ni cicija. Koliko god da date, ionako vam niko ništa neće reći. Takvi su, neće da se smaraju vama.

Umetnički ili kulturni život, ograničava se na svetski poznatu džez scenu, filharmoniju mladih (iako tu preovladava agresivan pristup interpretaciji, ona sovjetska škola tuče umetnika i instrumenta, pa je odlazak na koncert mladog genija od sedam godina koji praktično prebija klavir dok virtuozno izvodi Rahmanjinova, zapravo zaista jedinstveno iskustvo), zatim likovne umetnosti, posebno fotografiju. Ipak, muzeji su retki, kolekcije nesređene i da bi ste imali pravi uvid, potrebno je da obilazite ateljee mnogobrojnih umetnika, što nije nikakva nemoguća misija. Azerbejdžanci su gostoljubivi i srdačni, rado otvaraju vrata čak i potpunim strancima, dovoljan je samo interes za to što rade i stvaraju.

S druge strane, retko su pozvani kod stranaca u kuću, kada se to dogodi, vrlo su iznenađeni i snebivaju se, a naterati gosta da kaže da li hoće čaj ili kafu je “mission impossible - the final call”, jer “neće ništa”, pa ti nudi, nudi, nudi, jer nešto ipak mora i onda odluči sam. Istim principom, kao i za taksi, jednostavno nalijte gostu to što ste vi ocenili da mu se pije i kvit. Stranci i diplomatska kolonija su ovde ona treća klasa, ako su vladajuća elita bogovi, onda su oni polubogovi, jer zarađuju više, mnogo, mnogo više od prosečnih Azerbejdžanaca. Tako i žive, u izolovanim kolonijama, britanska naftna industrija za svoje zaposlene inžinjere i menadžere i bukvalno ima koloniju, potpuno izolovanu, na brdu iznad grada, u koju se ulazi kada vas propuste kroz rampu, pa onda ugledate niz ulica i redove kuća sa okućnicama, prodavnice, čak i zasebna škola – sve potpuno isto kao u bilo kom drugom, strahovito ružnom, engleskom urbanom predgrađu. Deca ovih ljudi neretko nikada nisu “sišla u grad”, od kontakata sa lokalnim življem znaju samo kućnjake, druže se samo među sobom i ponašaju uopšte dosta primitivno.

Ako me razumete.

Od ostalih umetnosti, pozorišta i opera imaju jednu krupnu manu, a to je – publika. Novobakuanci rado glasno govore, jedu i telefoniraju tokom svakog spektakla ili scenskog izvođenja bilo čega, ulaze, izlaze, šetaju, puše pred vratima i uopšte deluju kao da ih je neko silom doveo na predstavu. Ipak, to nije tako, njihov interes za scenske umetnosti je autentičan i iskren, samo je drugačiji od onog na šta smo navikli i više podseća na atmosferu renesansnih pozorišta, u kojima se jelo, pilo i dralo i na sceni i u publici, pa ako smo dobronamerni, sve to zajedno ima kulturološko istorijski značaj.
Photo: Zoran Popoviæ
Što se tiče praktičnih stvari, tu problema nema, hotela svih kategorija, prodavnica i uslužnih delatnosti ima koliko i u Beogradu. Onih najluksuznije kategorije – čak i mnogo više, kompleks hotela Hyatt, na primer, dovoljno je veliki i dobro opremljen, da su u njemu smeštene čak i neke ambasade.

S druge strane, pravi šarm i jedini autentični interes Bakua su njegove pijace, gde kupujete šafran, ušećereno voće, pistaće iz Nahičivana, čaj ili najsvežije organic povrće koje zapadni turisti u koferima nose kući. Pazite, to nisu sukovi, već klasične “zelene pijace” sa odeljenjima za sir ili meso. E ovo drugo, gde obezglavljene odrane životinje vise naglavačke, preporučujem da preskočite, ali sir i jabuke, na primer, vrede svake pažnje.

Kada krenete van Bakua, dosta ćete se namučiti najpre da izađete iz grada, neprestano se trkajući sa mini-busevima, na standardnim linijama koje povezuju suburbane delove sa centrom, a u kojima su putnici natrpani jedni na druge, a deca položena vodoravno ili ukoso u svaki preostali prazan prostor. Onda vas očekuju gotovo nepostojeći putevi, prašnjave džade kroz pustinju i uprkos svakoj eventualnoj muci i povraćanju koje ovo truckanje redovno izaziva, nikako nikako nikako ne prilazite niti jednom od usputnih toaleta. Nikad. Nikadnikadnikad.

S druge strane, neverovatno prijatni mali usputni restorančići, u gotovo svakom šumarku, gde se jede odličan somun, sir nalik feti, zreli paradajz sa liscem estragona i pije jaki istočnjački čaj, vrede muke. Iako niko ne može da vam garantuje bakteriološku ispravnost takve kuhinje, posebno ne vode, “stručnjaci” tvrde da jedna časa vodke pre obroka garantuje antiseptičnost jela ili barem sigurno pijanstvo, kojim ćete lakše zaboraviti rizik kojem se izlažete.

Plaže zaboravite, ako nećete da obolite od nepoznatih bolesti, ali ekskurzija u planinske delove Azerbejdžana (za šta je neophodan džip), je izuzetno prijatno i iznenađujuće iskustvo. Ali o tome u sledećem nastavku.

Autor je inženjer, živi i radi u Azerbejdžanu

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

15 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: