Čajdžinice u Bakuu i momačke večeri

Deo izlazaka u Bakuu predstavljaju i nezaobilazne čajdžinice, koje su uglavnom u suterenima zgrada, gde pijete čaj, pušite šišu na upljuvane nargile, koje vam je ljubazno dodao nepoznati sused, slušate turbo folk i kapirate sta je dert bez alkohola.

Autor: Zoran Popović
Izvor: B92

Izvor: B92

Utorak, 27.01.2009.

02:42

Default images

Moja teorija je da su bakterije opijati i da ste jednostavno omamljeni pod naletom istih. Čajdžinice su uglavnom muška zabava, a zanimljivo je da je u Azerbejdžanu, do pre samo desetak godina, prostitucija bila legalna – ali ona muška – dok je ženska, naravno uvek, pa i danas, strogo zabranjena. Iako društvo ex-komunističkog nasledja, gde je emancipacija žene važan faktor, Azerbejdžan je ipak prilično patrijarhalna sredina, žene u ovoj laičkoj, ali ipak većinsko muslimanskoj zemlji, tretirane su bolje nego u Iranu, ali gore nego u Turskoj i devojke iz pristojnih kuća, nemaju šta da traže napolju posle osam sati.

Za uzvrat, momci puno izlaze, druže se, neretko zagrljeni ili držeći se za ruke i iako to nije nikakav izraz gay pride-a, već jednostavna navika “male bondinga” u svim sličnim zemljama, ipak ima jedna ambivalentna dimenzija koja može da zbuni. Uostalom i same čajdžinice u suterenima i podrumima, zovu se “cay club” – č se piše sa tim malim zarezom na dole, i stvarno vam ne treba mnogo pokvarene mašte da u tome jasno pročitate “gej klub”. U njima se, da se razumemo, javno ne događa ništa nepristojno, liberalno ili skandalozno. Ali, ipak.

Ako je noć namenjena samo za momke, ne znači da u Azerbejdžanu nema zabavljanja pre braka. Samo se u Bakuu dejtuje izjutra. I to dosta rano, već oko osam-devet sati. Ako vam se dogodi da iz kuće izbauljate i ranije, u potrazi za cigaretama, koje se švercovane iz Rusije, legalno prodaju na svakom ćošku po ceni od jednog evra za kutiju Marlbora, na primer, vrlo često možete da sretnete doterane devojke u izlasku sa mladim momcima, kako šetaju polu-pustim gradom. Bakuanke su inače lepe i krupne, u najboljem izdanju nalik na Monicu Belucci, međutim s prvim porođajem gravitacija uzima laganu prevlast i od četrdesete je to već neka druga priča.

Ipak, sve se oblače i doteruju vrlo upadljivo – duga kosa, izražena šminka, zlato, lak, štras, štikle, krzno, cipele i tašne su kult i statusni simboli, čak i kada vlasnica nema previše novca, za svoj jutarnji sudar sa momkom, ona je uvek tip-top doterana. To zabavljanje je nevino i potpuno javno, parovi još zgužvani od spavanja (svako u svojoj roditeljskoj kući), uglavnom šetaju kraj mora, drže se za ruke ili pripijeno sede na klupama, ali doba dana valjda svemu daje jedan čedni okvir. To je dosta liberalno ponašanje za ovaj deo sveta, ali nemojte se zavaravati: čak i najemancipovanije Azerbejdžanke retko razmišljaju o seksualnosti pre braka, pa pre nego što se zagledate u neku, ipak prvo dobro preispitajte ozbiljnost svojih namera.
Photo: indigoprime
Azerbejdžan neguje poseban kult mrtvih. Kada neko umre, na ulici ispred zgrade gde je živeo, porodica podigne veliki šator, ulica se blokira, čak i u samom centru grada i tu rođaci, prijatelji, komšije i prolaznici, dođu da odaju poslednju poštu pokojniku, uz čaj, suvo voće i molitvu. Koliko je važan pokojnik, govori i veličina šatora, broj dana bdenja i saobraćajni kolaps koji izaziva. Kada je tetka predsednika Alijeva pre nekoliko nedelja preminula u dubokoj starosti, šator je blokirao četiri ulice u najužem centru i to tokom četiri dana, orkestar sirena se umirivao samo kada se prolazio kraj tog mesta, iz poštovanja, ali i zadivljenosti nad statusom pokojnice. To je jedan od retkih trenutaka u kojima javno vidite muslimanske običaje, Azerbejdžan mnogo polaze na poštovanje jednakosti religija, predstavnici svih verskih grupa su uvek pozvani zajedno na sve javne i zvanične skupove i tu niti jedna veroispovest nema prednost. Tokom nedavnog praznika Ašure, kada konzervativni vernici u mnogim zemljama islamskog sveta sprovode nad sobom čak ozbiljno nasilje, predsednik Alijev je pozvao vernike da doniraju krv bolnicama i time simbolično obeleže krvoproliće mučenika na jedan human i pametan način.
Photo: indigoprime
Azerbejdžanci su inače mirni i nesvadljivi ljudi, koji gledaju svoja posla i uglavnom vas ostavljaju na miru. Ne gnjave čak ni ulični prodavci, niko vam ne prilazi i ne vuče vas za rukav, čak ni kada ste očigledno stranac, s parama spremnim da potrošite na lokalne suvenire. Suveniri su ružni i beskorisni – kopije sablji i drugog drevnog oružja, koje, ako iole vrede i ne možete da iznesete iz zemlje, kineske džidže, babuška lutkice sa likom Osama Bin Ladena, (više zato što je glupavi zapadni turisti traže, nego kao neki politički stav), šubare od jambolije, iste kakve policija nosi i jedino što vredi – ćilimi.

Međutim, i da bi ste neki dobar i vredan tepih izneli iz zemlje, potrebna vam je posebna dozvola, za šta vam je opet, potrebno vreme i mnogo živaca za birokratsku neefikasnost, a i cene nisu popularne. Ukratko, šta će vam ćilim uopšte? Mnogo lakše i dostupnije je poharati neku od mnogobrojnih dvd-cd prodavnica, kojih ima zaista svuda i u kojima se, opet potpuno legalno, po ceni od tri evra po disku, prodaju ama baš svi najnoviji filmovi, serije, kompjuterski programi, muzika sa svetskih top lista, džez standardi, čak i odlična klasika. Prodavci u ovim radnjama govore divan engleski, naučen iz filmova i sa televizije, vrlo limitirani u razumevanju i vokabularu, ipak vam iznenada mogu ispaliti rečenice tipa “Go ahead, make my day”, kad dođete za kasu sa namerom da kupite desetak diskova. Za ostatak komunikacije, nije loše znati barem malo ruskog, ono sa turcizmima je, kao što smo već rekli, vrlo limitirano, ipak, u ovoj zemlji je azerbejdžanski jezik i posebno njegovo pismo, toliko puta reformisano, da je i dalje jedini pravi literarni standard u stvari ruski. S početka veka, naime, Azerbejdžanci su pisali arapskim pismom, pa je uvedena reforma po ugledu na Tursku i prešlo se na latinicu, pa je sa sovjetima i azerbejdžanski počeo da se piše ćirilicom, da bi devedesetih godina, dakle pre manje od dve decenije, ponovo prešli na latinicu. Rezultat je da danas imate ljude koji su funkcionalno nepismeni, iako su završili barem elementarno obrazovanje, a da ljudi iz intelektualnih porodica decu uče ruski. Iako Rusija nije posebno popularna u ovim krajevima, iz jasnih i razumljivih razloga, više je u pitanju prosto tolerisanje i prećutni hladni odnosi, nego bilo šta drugo, sa znanjem samo ruskog možete gotovo normalno da živite ovde.
Photo: indigoprime
Još jedna lekcija iz tolerancije je i sigurnost. Žena noću može potpuno slobodno da šeta, čak i neosvetljenim ulicama, e sad, da li će posle uspeti da se uda, to je već drugo pitanje. Jedina opasnost je da naleti na pacova, ali broj mačaka je toliki, da je pacov u susretu već poglavito mrtav. Pasa, na protiv, nema uopšte. Ili skoro uopšte. Azerbejdžanci kučiće smatraju nečistim životinjama, nemaju naviku ni želju da se susreću sa njima. Može vam se desiti da ugledate brkatog kršnog Bakuanca, od dva metra i stopedeset kila, kako u punom trku beži na drugu stranu ulice pred pudlicom koju šeta neko od mnogobrojnih stranaca, na radu u naftnim kompanijama. Rusi, kojih ovde ima nezanemarljiv broj, uglavnom šetaju pit bulove, ova životinja nije zabranjena i ne postoji nikakav zakon koji vlasnika primorava da je drži na lancu, a izuzetno je popularna kod mnogobrojnih novobogataša, pogledom uprtim ka Moskvi. Paradoksalno, onaj isti kršni Azerbejdžanac, više će u, susretu na ulici, poštovati ovu zver i od nje neće pobeći kao od pekinezera, koga se zapravo čudi i gadi. Pit bul je za njega kao konj, magare ili ovca - beštija za poštovanje. Konjanici su, istina retki, ali nije nemoguće da trotoarom u galopu prođe neki, i to ne pripadnik manjine što skuplja sekundarne sirovine, nego stanovnik susednog sela, što je jednostavno sišao u grad da obavi nešto.

Saobraćajna policija se mršti, ali ne preterano, galop je tolerisan na trotoaru, sve dok ne smeta “normalnom” protoku džipova.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: