Dopisnica sa planete Azerbejdžan

Tokom Kurban Bajrama, između Dior i Canali radnje, može da vas zatekne zaklana ovca bez glave, koja visi naglavačke, e da bi sva krv otekla i meso postalo halal. Lično sam, na povratku iz centralnog gradskog muzeja, a između dva japanska džipa, zatekao ovčiju odsečenu glavu, sa sve iskolačenim očima, dlakom i ušima, koju je neko, kao nepotrebnu, odbacio ispred kuće. Tačnije zgrade.

Autor: Zoran Popović
Izvor: B92

Izvor: B92

Ponedeljak, 19.01.2009.

09:46

Default images

Ako se odlučite da pođete na put u Baku, glavni grad Azerbejdžana, mora da imate neka posla sa internacionalnim organizacijama ili trgovinom naftom. Pravih turisti u Azerbejdžanu nema mnogo, obično dolaze u sklopu putovanja kroz nekoliko zemalja Kavkaza, tako da su i štampani vodiči koje možete naći na svetskim jezicima uglavnom “grupni”, retki i nezanimljivi.

Za Baku leti nekoliko standardno dobrih evropskih kompanija (Austrian, Lufthansa...), iz Beograda uvek sa presedanjem naravno, a let i čekanje su dovoljno dugi da, umesto bilo kog vodiča, pročitate čitav, jedva nekoliko stotina stranica dug, roman “Ali i Nino” pisca Kurbana Saida. Ako mu je to ime.

I ako je on zaista autor.

Jer, oko identiteta najslavnijeg azerbejdžanskog romanopisca i dalje ništa nije definitivno jasno. Osim da stvarao početkom veka, koristio nekoliko pseudonima, pisao možda u četiri ruke sa ljubavnicom tokom izbeglištvu u Beču i da je za svog kratkog života, pre nego što je tokom drugog svetskog rata na bizaran način umro, napisao ovu ljubavnu priču o ljubavi pravoslavne Nino i muslimana Alija, u svom rodnom Bakuu, knjigu prevedenu na četrdesetak svetskih jezika, pa i na naš.

Priča je lep okvir za istoriju ovog grada, na prelomu vekova, razapetog između kontinenata, a u vreme prvih naftnih bušotina, početaka emancipacije, ali i neprestanih ratova i surovih uličnih krvoprolića, kojima su Rusi smenjivali Persijance, i obrnuto, u prevlasti nad gradom.
Dok čitate "Ali i Nino" jasno vam je da i danas osnovna pitanja identiteta i istorije nisu rešena – najpre, kom kontinentu Azerbejdžan pripada i to - i bukvalno i metaforično? Azija ili Evropa, niko u Bakuu nije sasvim siguran, iako čine političke napore da se približe starom kontinentu, mentalitet Orijenta pomešan sa nasleđem bivšeg Sovjetskog Saveza je ono što Azerbejdžan udaljava od Evrope vise nego planinski venac Kavkaza.

Da nije ni Azija, ni Evropa, postaje vam jasno čim sletite na aerodrom Hejdar Alijev. (Prema poslednjim propisima, ipak je našim građanima potrebna viza, koja se dobija na samom aerodromu, nakon što savladate čekanje u dugom redu, kao i svi stranci). Ime Hejdar Alijev zapamtite odmah, jer se u Bakuu sve tako zove. Ulice, bulevari, glavne dvorane – od sportskih, koncertnih, kongresnih, shopping centri, parkovi, gotovo sve bitne građevine nose ime “najvećeg sina azerbejdžanskog naroda”, bivšeg i sada već odavno pokojnog predsednika koji je “zaveo red u državi” onda kada je, nakon raspada Sovjetskog Saveza, zemlja bila na ivici haosa i građanskog rata. Ogromni bilbordi sa fotografijama nasmejanog pokojnika na svakom ćošku, podsećaju vas da je Azerbejdžan daleko od demokratske države u poznatom smislu reči.

Nakon njegove smrti, predsednik Azerbejdžana, sada već u drugom mandatu, postao je niko drugi do – njegov sin, koji upravo pokušava (bez većeg otpora u zemlji) da promeni Ustav i sebi dozvoli mogućnost neograničenog broja kandidatura, a time i praktično doživotni mandat.

Ukoliko predlog za reformu ustava ne prođe, to ce biti samo zahvaljujući stranim pritiscima, koji su mnogobrojni, ali prilično neefikasni, jer sve dok Azerbejdžan ima naftu i jedini neruski gasovod u regionu, nema te zapadne zemlje koja je spremna na ozbiljan i otvoreni sukob, a u ime demokratije.
Ipak, ako se to čudo dogodi, ideja političke elite je da rezervni kandidat bude gospođa First Lady, Mehriban Alijeva, druga najmoćnija osoba u Azerbejdžanu, čija lepota, mondenske navike, svakomesečna poseta Parizu, bitno utiče na izgled Bakua. Bez šale.

Jer, kada savladate red pred pograničnom policijom sovjetskih manira na aerodromu Aliev, gde se, iako imate ispravna putna dokumenta i ništa nalik na međunarodnu poternicu vam ne visi nad glavom, ipak osećate kao Stanko Subotić pred moskovskim carinikom, a zatim uputite jedinim autoputem ka gradu (predsednički par se prebacuje helikopterima, putevi po zemlji zato nisu prioritet, ali jeste ovaj ka aerodromu), prođete predgrađa koja lice na ona iz svih sličnih zemalja, stižete u centar grada – taj pseudo napuljski zaliv, sa avenijom nalik na parišku Montaigne, najskupljim radnjama, najluksuznijom robom, najneekološkijim vozilima i zbunjenim Bakuancima koji se tuda kreću.

Ideja gospođe First Lady da od Bakua napravi Pariz, počiva na kozmetičkim zahvatima – između Bulgari, Tiffany ili Brioni radnje, parkirani skupi automobili i lepe jahte u zalivu, ali čim se zađe u srce grada, nalećete na Orijent u svom punom ukusu i mirisu. To je Baku, ta čudna mešavina sovjetskih navika, mirisa Irana i zadivljenosti Evropom, jednostavno koegzistiraju bez većeg problema. Tako ćete, na primer, u ovom gradu moći da kupite odelo koje nosi James Bond, ali ćete u toj po svetskim standardima sređenoj radnji, najnormalnije zateći tetkicu koja u borosanama i plavom mantilu, kad opere pod (ne preskačući cipele mušterija i prodavaca) jednostavno otvori vrata i prljavu vodu prospe pred prolaznike ispred, na ulicu. I tek kad vas jednom ta prljava voda krsti, onda ste dobrodošli u Baku.

U Azerbejdžan ne treba putovati zimi i ako ste osetljivi na priručne kasapske zahteve nad domaćim životinjama, treba izbeći Kurban Bajram. Tada, između Dior i Canali radnje, može da vas zatekne zaklana ovca bez glave, koja visi naglavačke, e da bi sva krv otekla i meso postalo halal, lično sam, na povratku iz centralnog gradskog muzeja, a između dva japanska džipa, zatekao ovčiju odsečenu glavu, sa sve iskolačenim očima, dlakom i ušima, koju je neko, kao nepotrebnu, odbacio ispred kuće. Tačnije zgrade.

Baku je, početkom devedesetih, kada je, raspadom komunističkog carstva, krenula i strahovita kriza, haos i nasilje, pretrpeo još jedan ozbiljan egzodus. Iako nema zvaničnih podataka, osnovano se tvrdi da je oko sedamsto hiljada “starih” Bakuanaca napustilo grad (i zemlju) i iselilo se u svud po regionu i svetu, a da je na njihovo mesto pristiglo oko milion građana iz duboke provincije Azerbejdžana, donoseći sa sobom i svoje navike, način života, relativizovan odnos prema urbanoj sredini, higijeni ili saobraćajnoj disciplini.
Saobraćaj je možda najveći izvor opasnosti u ovom, inače vrlo sigurnom i gotovo crime-free gradu. Neko je jednom napisao da se na Kavkazu vozi kao što se jašu konji, grosso modo – pravo, bez generalne ideje o bilo kakvoj drugoj vrsti sistema – s koje strane se pretiče, ko i kada ima prednost, u kom smeru idu ulice i slično.

Preći ulicu, a ponekad i samo mirno hodati trotoarom, je iskustvo koje preuzimate na sopstveni rizik, zbog sumanute vožnje, bez većeg poznavanja pravila, desetine hiljada ganc novih automobila kojih, zbog niske cene benzina, ima mnogo vise nego pešaka. Pešački prelazi su retki i aproksimativno poštovani, ulica se prelazi tako što se pomolite i uhvatite zalet, pa onda stvarno u ozbiljan sprint, dok automobili, imate utisak, namerno jurišaju ka vama.

Crveno svetlo na semaforu je samo razlog da vozač iza vas legne na sirenu, podsećajući vas da ste uobraženi ludak što poštuje zapadne propise. A sirene su statusni simbol, baš kao i marka automobila – u Bakuu, naime, dozvoljeno je i poželjno instalirati bilo koju vrstu sirene u svoje vozilo.

Najmodernije su one što imitiraju ambulantna kola, zatim brodske sirene, zvuci američkih policijskih vozila, a ima i kreativnih – u ritmu mugama, azerbejdžanske nacionalne muzike. Sve su glasne, i svi ih pritiskaju neprestano, to je deo zvučne kulise ovog inače veoma glasnog grada, gde uz saobraćajnu buku, do trećeg sprata sasvim jasno čujete muziku iz svakog automobila, i to onu za koju bi se zakleli da je sto posto peva Ceca.

Policija, posebno saobraćajna, takođe ima posebne navike. Oni retko napuštaju svoja vozila, u kojima imaju mikrofone, a na krovovima snažne zvučnike. Saobraćaj regulišu tako što strahovito viču na vozače, često grubim i vulgarnim izrazima naređuju da se vožnja ubrza (nikad uspori) i da “onaj što stoji pred pešačkim prelazom odmah da gas, da mu ja ne dođem tamo”, na primer.

U tim situacijama, zaista je dobro ne znati azerbejdžanski, iako je toliko sličan turskom, da se, koristeći naše turcizme, možete sasvim lepo snaći u elementarnim situacijama: čaj, kafa, ćilim, budala, čoban salata i to vam je dosta i za shopping i za posetu jednom od mnogobrojnih i vrlo dobrih restorana, kojih ima u zaista neverovatnom broju. (Ipak, i to ima svoje limite, kada vas neko, na primer, pozove na večeru u ekskluzivni restoran po imenu - “Sline”.)

Hrana je važna, teška, ukusna, ponekad opasna po život, restorana ima naravno najviše nacionalnih, ali i italijanskih, libanskih, turskih, iranskih, kineskih, čak i japanskih sushi barova i irskih pabova, ako vam je želja.

Uz sve odlične poslastičarnice i pekare, nepažljivi turisti nabace nedeljno i po pet kila, jer je hrana sveprisutna, dobro miriše, prosto omamljuje, a odlazak u restorane i night life generalno, jedina je zanimljiva leisure aktivnost koju u ovom gradu nebogatom kulturnim sadržajima, možete da smislite. (O uobičajenom sight seeingu – stari grad, devičina kula, muzeji i pešačka zona, informacije imate ovde.)

U nastavku: Čajdžinice u Bakuu i momačke večeri

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

17 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: