Mongolija: 2.700 kilometara zemljom plavog neba

Kad smo se već posve izbezumljeni od janjetine, jaretine, teletine, ili mesa jaka, pred kraj našeg boravka, našli na sjeveru, na velikom jezeru Khovsgol, uz samu granicu s Rusijom, i počeli preklinjati vodiča da nam za objed nekako osigura ribu, koje je ondje u izobilju, začuđeno nas je pogledao. Riba se u Mongoliji ne smatra hranom dostojnom ljudi i na skali tamošnjih vrijednosti čak je i ispod piletine. Ono što od ribe ulove Mongoli izvoze u Rusiju i Kinu. Stoke je u Mongoliji u izobilju i tko će traćiti vrijeme birajući riblje kosti. No, trud našeg vodiča Gansukha se isplatio. Nekako je uspio uvjeriti kuhare da nam pripreme ribu, pa smo uživajući u prelijepim krajolicima oko ogromnog jezera Khovsgol koje se izlijeva u rijeku, što nekoliko stotina kilometara dalje, u Sibiru, puni Bajkal, još više uživali u okusu prvorazredne ribe.

Opušteni potomci Džingis Kana

Izuzme li se hrana, prava noćna mora za vegetarijance, Mongolija je zemlja za uživanje. Tek manji dio njenih ogromnih prostranstava – s površinom od 1,5 milijuna kilometara četvornih, tridesetak je puta veća od Hrvatske – pokriven je signalom pokretne telefonske mreže, a moj operater s Mongolijom nema ugovor o roamingu. Dva tjedna odmora od zvonjave mobitela i činjenica da u gerovima, okruglim šatorima u kojima živi više od pola stanovnika Mongolije, nema pristupa Internetu, blagodat je koju si možete rijetko priuštiti. Daleko od domaćih i inozemnih vijesti, u nepreglednim prostranstvima, gdje doista možete putovati stotinama kilometara a da ne nabasate ni na što stvoreno ljudskom rukom, složili smo se s rečenicom simpatičnog Filipinca Andrewa, jednog od pripadnika naše sedmočlane grupe, koji se obradovao kao dijete kad bi, s vremena na vrijeme, u mongolskim bespućima, uhvatio signal mobitela:

- Počne li treći svjetski rat, bit ćemo posljednji koji će to saznati!

Potomci Džingisa Kana, po kojem se u Mongoliji zove sve, od međunarodnog aerodroma u Ulanbatoru do najpoznatije marke domaćeg piva i čiji se lik nalazi posvuda, od novčanica na nacionalnoj valuti tugriku do ogromnome skulpture pred zgradom parlamenta, danas žive mirno, odavno zakopanih ratnih sjekira. Nekoć najjača vojna sila koja je stvorila imperij od Pekinga do Kaspijskog jezera, danas je stiješnjena između čekića i nakovnja svoja jedina dva susjeda. Bez izlaza na more, Mongoliju sa sjevera stišće najveća zemlja svijeta, Rusija, gurajući je na jug, prema Kini, najmnogoljudnijoj državi. Taj neudoban položaj za zemlju koja nema ni tri milijuna stanovnika, ne frustrira međutim Mongole – opušteni su i bezbrižni vjerojatno uvjereni da samo oni mogu na kraj izaći s nepreglednom pustinjskom stepom koja zauzima najveći dio njihove zemlje. Jer, kad pogledate oskudno raslinje na kojem napasaju milijune konja, deva, ovaca, koza, jakova… (na jednog stanovnika Mongolije dolazi 13 grla stoke) neprekidno se, u potrazi za ispašom, seleći bespućima bez cesta i mostova, postaje vam jasno da tom zemljom nije lako ovladati.

Mongolski ministar cesta, transporta i turizma, može se međutim pohvaliti da u njegovoj zemlji svakoga dana nastaje stotine kilometara novih putova, doduše, paralelno, samo nekoliko metara dalje, od onih već postojećih. Kad se od Ulanbatora počnete spuštati prema jugu, asfalt prestaje već nekoliko kilometara iza posljednjih kuća i od tada ste, stotinama i stotinama kilometara, isključivo prepušteni carstvu poljskih putova. Čim se jedan istroši, uz njega nastaje novi, račvajući se u mnoge obilaznice oko lokvi, rupa ili vododerina. Naš vozač Khasa, koji se fantastično snalazi u tom labirintu, na kojem nema nikakvih putokaza ni oznaka, nepogrešivo skreće s jednog na drugi put . Vodič Gansukh u šali nam kaže:

- Lako je Khasi, on ima u glavi ugrađen GPS, Global Positioning System, koji ga nepogrešivo navodi.

Fascinantna ljepota Gobija

Khasa, pojavom i likom neodoljivo sličan našem ministru Čobankoviću, naročito u onom prošlogodišnjem izdanju nakon raftinga, samo se zagonetno smješka, stiskajući papučicu gasa mitsubishija s pogonom na sva četiri kotača.

Pustinja Gobi počinje već kojih pedesetak kilometara iza Ulanbatora. Nije to ona pustinja s nepreglednim pijeskom i gotovo posve bez vegetacije, poput Atacame, kakve smo se nagledali uz pacifičku obalu Perua. Gobi je najsjevernija pustinja svijeta i riječ je zapravo o pustinjskoj stepi s kržljavom travom, no ipak dovoljnom da može poslužiti za prehranu milijuna grla stoke. Kad je ponestane na jednom mjestu, Mongoli začas rastave svoje gerove i upute se dalje. Prostranstva su ogromna, nitko nikome ne smeta, a ispaše se uvijek negdje nađe.

U svojoj fascinantnoj ljepoti, Gobi je u duši ipak okrutna pustinja. Ne valja je podcijeniti o čemu svjedoče kosturi stoke koje nalazimo uz put. Izgubi li se koja zalutala ovca ili koza, pa čak i konj, skapat će od žeđi, daleko od arteških bunara koje pronalaze Mongoli kako bi osigurali pojila za svoju stoku.

Raspoređena u dva mitsubishija, naša mala grupa u kojoj je pored dvoje Hrvata, Ivane i mene, dvoje Filipinaca, dvije Švicarke i Australka, povremeno osjeća nelagodu od tog silnog prostranstva. Što ako se nešto dogodi? Što ako Khasa ili drugi vozač, Saruul, pogriješe put? Što ako nam se pokvari automobil? Stotinama kilometara nikog ne susrećemo, tek tu i tamo neki ger, okružen stadom stoke ili slučajni konjanik, ili poneki turistički džip. Vode je na sreću dovoljno u prtljažnicima, no naša nelagoda postaje još veće kada se na našem mitshubishiju probušila guma. Khasa ju je vješto i brzo zamijenio, no sada smo bez rezervne gume, u bespućima Gobija, daleko od bilo kakve civilizacije. Pada mi na pamet rečenica Mildrede Cable, britanske misionarke i književnice koja je 1926. proputovala tom negostoljubivom pustinjom, zapisavši: "Samo budala putuje Gobijem bez strepnje".

No, idemo dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Khasa, kojeg Ivana i ja od milja počinjemo zvati Čo, s obzirom na frapantnu sličnost s našim ministrom poljoprivrede, utrkuje se sa Saruulom. Voze paralelno, kako jedan drugom ne bi dizali prašinu, koja će nas u ogromnim oblacima pratiti sve vrijeme našeg puta po Gobiju. Pustinjski gradovi, poput Dalanzadgada od nekih petnaestak tisuća stanovnika, na kojeg nailazimo na našem putu, zapravo su skupine gerova ograđenih daskama ili žicom, da do njih ne bi dolazila stoka. Tek je nekoliko građevina od tvrde ili nepečene cigle. Nema drveća ni nogostupa, ni javne rasvjete i sve je prepuno prašine.

U potrazi za voćem

Dok Khasa traži vulkanizera kako bi zakrpao gumu, mi se smucamo po onih nekoliko otužnih prodavaonica u potrazi za voćem. Trud je bio uzaludan, voće i povrće uvozi se iz Kine, a pošiljka nije već dugo stigla. Prodavaonice, obični kućerci bez izloga za koje namjernik, dok ne uđe, uopće ne zna što se u njima prodaje, krcate su kineskim proizvodima, uglavnom imitacijom ili falsifikatima zapadne robe – od prženih krumpirića izgledom nalik pringlesima ili čokoladnim bombonima rocher, do lažnih majica i patika adidas ili nike. Za one manje izbirljive, tu su i keksi iz Kazahstana, čokolada iz Malezije i Ukrajine ili tvrdi bomboni iz Brazila.

Za dana je u pustinji ugodno. Temperatura je oko 25º Celzija, mada zna biti dana i kad se popne do 40, no sada je prijatno a vjetar koji puše sa sjevera, donosi svježinu. Ali kad zađe sunce prilično zahladi, pa se, čim stignemo u ger, raspitujemo ima li rezervnih deka. No, prema onome kako ovdje zna biti zimi, noći su sada ugodne. Kad u studenom ili prosincu pustinju prekrije snijeg i kad iz sibirskih prostranstava zapuhne hladnoća, ima strašnih dana u veljači, najhladnijem mjesecu u godini, kad se temperatura zna spustiti i do minus 40. To je noćna mora i za stanovnike Gobija; oni se boje zuda, vremenske nepogode koju karakteriziraju obilne padavine snijega, praćene snažnim vjetrovima i ekstremno niskim temperaturama. Zud zna prepoloviti broj njihove stoke, jedinog bogatstva s kojim raspolažu.

Kraj turističkog kampa u kojem ćemo prenoćiti, a svake večeri spavamo u drugom, nalazi se i nekoliko gerova obitelji koje su se smjestile u blizini. Vrijeme večere (već pogađate: janjetina ili jaretina s krumpirom i rižom, za vegetarijance samo krumpir i riža) još je daleko pa odlučujemo posjetiti jednu obitelj. Gostoljubivi su i pokazuju nam da uđemo u ger. Spremali su se pomusti kobile, no nije baš svaki dan da im netko dolazi u posjet, pa su nakratko odgodili uobičajeni večernji posao. Stariji član obitelji mirno spava na podu, ne osvrćući se na našu prisutnost. Silno ih zanima odakle smo, pa kad im Gansukh kaže da smo Ivana i ja iz Hrvatske, značajno kimaju glavom. Siguran sam da im to ništa ne znači, no ubrzo ću se uvjeriti da nisam bio u pravu. U geru nas nude sirom, osušenom na krovu šatora i fermentiranim kobiljim mlijekom. Većina iz naše grupe, zbog higijenskih uvjeta koji vladaju u geru i činjenica da su sir izvukli ispod kreveta, ljubazno odbija ponuđeno, no mene znatiželja tjera da probam. Prvi sam prebolio probavne smetnje i s nadom da sam već stekao nekakav imunitet, zajedno s Khasom, Saruulom i Gansukhom, kojima su oči zasjale kad su ugledali teglu s kiselim mlijekom, kušam ponuđeno. Sir je tvrd, neobično mastan i kiselkast, a kiselo kobilje mlijeko dalo bi se opisati kao koncentrat našeg kefira, snažnijeg okusa i jačeg mirisa.

Čobani na motociklu

Domaćini nas pozivaju da s njima pođemo na mužnju, pa čovjek kojem je teško odrediti godine, započinje sa mnom zanimljiv razgovor.

- Mongol, kaže on pokazujući prstom na sebe.

Kimam glavom, a on nastavlja, sada pokazujući prema meni.

- Hrvat?

Potvrđujem kimanjem glave, priželjkujući da je naš vodič Gansukh u blizini, no on se s vozačima zadržao u šatoru uz sir i kiselo mlijeko. Čujem ih, raspoložene kao i uvijek, kako se nečemu slatko smiju, očito nekoj dosjeci kakvu bi svako malo ispalio Khasa.

- Jugoslavija, kaže moj mongolski sugovornik, a ja odmahujem glavom, ne znajući kako da mu objasnim da Hrvatska više nije u Jugoslaviji.

Ali on je uporan i ponavlja:

- Jugoslavija.

Shvaćam da očito želi reći nešto drugo, ali ne znam što. No, onda onomatopeja i pantomima rješavaju ono što nepoznavanje jezika onemogućuje.

- Bum, bum – kaže on i pokazuje rukom kao da puca iz puške.

Tada naravno shvaćam da mi čovjek želi reći kako zna da je u nas bio rat. Satelitska antena uz ger i solarne ćelije nisu više nikakva rijetkost, pa vijesti dopiru i ovdje, u bespuća Gobija, u ono što Engelezi zovu in the middle of nowhere, a mi slikovito, posve u duhu našeg jezika, provodimo kao vukojebina.

No, nisu samo satelitske antene i solarne ćelije znaci civilizacije koji prodiru i u najudaljenije kutke svijeta. Iako, u to sam gotovo siguran, Mongoli prije nauče jahati nego hodati, kineski i ruski motocikli sve im više služe za čuvanje stoke. Vidio sam bezbroj čobana kako svoja stada skupljaju kružeći oko njih motociklom i izbezumljene pse koji se teško navikavaju na takve novotarije.

Mužnja kobila pomalo je okrutna. Dok se žena s posudom za mlijeko pripremala za početak mužnje, muškarac je pronašao ždrijebe i dovukao ga do kobiljih vima. Ono bi odmah počelo lakomo sisati, no čim bi mlijeko krenulo, odmakli bi ga, pa je žena započela mužnju. No, život u Gobiju općenito je okrutan, pa da bi preživjeli, svi dijele sve i svatko nekomu ponešto otima. Na povratku gledamo klince kako uz ger igraju neku igricu s jednakim kamenčićima, kakve uz put, zajedno s drugim suvenirima, prodaju mještani. No, Gansukh nam objašnjava da nije riječ o kamenčićima, već sitnim zglobnim kostima ovce ili koze. Igru na engleski prevodi kao knuckle bone game, što bi se na hrvatskom, podosta nezgrapno, moglo nazvati igra zglobnom kosti.

Plavo nebo, zelena stepa

Na hrpi je stotinjak takvih nevelikih zglobnih kostiju, nalik kvadru, no četiri duže plohe, ponešto su udubljene i međusobno se razlikuju. Jedna predstavlja kozu, druga ovcu, treća devu, a četvrta konja. Svaki igrač istovremeno u šaku uzima osam takvih koščica i baca ih onako kako se bacaju kocke igrajući jamb. Smisao je dobiti što više kvadrova na čijoj će gornjoj strani biti konj. Svaki konj donosi jedan bod, odnosno pomak za jedno mjesto u zamišljenoj utrci konja. Ta jednostavna i zabavna igra u kojoj mongolska djeca uživaju više nego naša u play stationu, govori kako je ovdje sve međusobno povezano i isprepleteno i kako oskudni svijet Gobija nalazi jednostavan nadomjestak onome za što je nama potrebna visoka tehnologija i hrpa novca.

A djeca su pravi ukras Gobija. Zastane li uz neki ger na putu odmah će, razdragana i nasmijana, dotrčati do vaših kola očekujući slatkiše ili kakav sitan poklon. Neki će iz gera donijeti komad sira ili teglu mlijeka kako bi vas počastili. Iako u svim vodičima piše da im ne treba davati slatkiše, jer je njega zuba ovdje nikakva, ipak svi to čine. Obraza rumenih i ispucanih od sunca i vjetra, rado će vam pozirati i slikati se koliko god želite. No, ukras Gobija je i azurno nebo s mliječno-bijelim oblacima koji se od jutra do večeri motaju oko horizonta, stvarajući, kao u kaleidoskopu, nevjerojatan svijet stvorenja i prizora iz mašte. U svakom vodiču o Mongoliji pročitat ćete da je to zemlja plavog neba, no vodiči obično pretjeruju jer im je cilj namamiti vas na put. Ali, Mongolija je zaista zemlja plavog neba, pogotovo u Gobiju, gdje se jarka modrina na horizontu spaja sa zelenom stepom.

Gobi zahvaća trideset posto teritorije Mongolije, dakle jednu trećinu te zemlje, odnosno desetak površina Hrvatske. Mongolija je dijeli s Kinom, crtom što prati veći dio međusobne granice koja se proteže gotovo pet tisuća kilometara. Ovdje u Gobiju carstvo je dvogrbih ili baktrijskih deva koje, uz Mongoliju još jedino žive u Kini i Kazahstanu.

Jednogrbi, dromedari, ne bi mogli preživjeti surovu zimu, jer im mast nataložena u onoj jedinoj grbi ne bi bila dovoljna da se othrvaju sibirskoj hladnoći. Kažu da ih je lakše jahati nego jednogrbe, no meni se plovidba pustinjskom lađom nije učinila osobito udobnom. Tri-četiri kilometra koliko je trajalo polusatno truckanje pustinjom za što je trebalo platiti tisuću tugrika (nešto manje od jednog dolara) ipak su ostala u sjećanju nekoliko dana, zbog otežanog sjedenja uzrokovanog neudobnim sedlom, kako sam sebe pokušao tješiti, ne priznajući da je i za jahanje deve ipak potrebna minimalna vještina.

Prizemljivanje kamile

Manjak te vještine pokazao se osobito kada sam htio sjahati i kada sam slijedeći upute koje mi je dao vlasnik kamile, uporno potezao ular prema dolje, vičući čarobne riječi koje su trebale prizemiti kamilu.

- Suk, suk! – izgovarao sam bespomoćno riječi, pokušavajući ih naglasiti onako kako me je učio vlasnik deve. No, ona se nije micala pa sam, sad već pomalo očajno, ponovio:

- Suk, suk!

I tako nekoliko puta.

Ništa se, međutim, nije događalo i ja sam bespomoćno sjedio dok se nije pojavio vlasnik deve. Njega je ta neobično strpljiva životinja, no ipak neraspoložena da joj baš svatko zapovijeda, poslušala odjednom i odmah sjela prvo na prednje, a potom na stražnje noge. Jedva sam se održao u sedlu, zadovoljan što je avantura ipak sretno okončana.

No, nije bilo posve tako: onaj trošak od tisuću tugrika, onih tričavih pet kuna koliko sam platio jahanje, nije bio jedini. Valjalo je u turističkom kampu platiti tri puta više za pranje hlača, jer se vonj kamile nemilosrdno u njih uvukao.

Sljedećeg tjedna: KVADRATURA GERA – Zašto je Ulanbator grad bez sjaja i zašto vam na kraju ipak izgleda kao velegrad ● Sreća s 30 dolara mjesečno ● Što je mongolski bbq ● Kako sobovi umiru s izumirućim plemenom ● Zašto je Khasa likovao kad je Saruul greškom obrisao slike iz fotoaparata