Petak, 11.05.2007.

11:42

U susret stereotipima - Osmeh

Neretko se čuje od posetitelja i posetiteljki „istočnih“ zemalja: „Nigde nisam videla/o toliko nasmejanog sveta! Svi izgledaju tako srećno, zadovoljno i vedro.“ Koliko god primamljivo da zvuči, ipak je u pitanju stereotip. Koji bi, otprilike, trebalo da znači da se ljudi negde drugde ne smeju, odnosno da nisu srećni. Ili da se, na primer, u Aziji osmehuju toliko i tako da bi se moglo pomisliti da je to izvor a ne znak njihove životne radosti. Kako, onda, s osmehom? Ako se izvadi iz stereotipa, gde može da se smesti? I uopšte, da li može da se odvoji od stereotipa?

Piše: Ivana Pražić
Fotografija: Mario Milaković, Dušanka Vasiljević

Podrazumevana plava slika

Možda i ne može, bar ne efikasno. Na mesto jednog dođe drugi stereotip. O tome da nije stvar u osmehu, nego o načinu na koji se ljudi smeju. I tako, da već postoji, nova predrasuda o osmehivanju na Javi navodila bi da se ovde ljudi, žene, pa i deca, bar ona ostarija, osmehuju celim telom, snažno i intenzivno. Unose se u tu radnju kao da nema nijedne druge misli na ovom svetu; nijednog važnog problema, brige. Bez rezerve i zadrške, čitavim bićem predaju se tom trenutku naizgled ni iz čega rođene sreće. I to onako, uz „dobar dan“, „izvolite“, ili „hvala“. Kao da jedno bez drugog ne može.

Čini se da ih naročito veseli prisustvo turistkinja i turista, pogotovo ako se već iz daljine bele. Možda znaju da je to pravi suvenir za one koji dolaze iz hladnijih delova planete? Mada se ne može reći da su (pre)ljubazni samo prema strancima i strankinjama. Takvi su i među sobom, u prolazu i svaki dan. „Dobro jutro,“ pozdrave se, uz mali naklon telom ili, bar, glavom. I ozare, srećni, čak i očima. I to tako da u ponuđeni osmeh niko ne može da posumnja.
Mada nije istina da se ljudi i žene pozdravljaju i zahvaljuju bez osmeha u Evropi, Americi, Australiji. Doduše, moguće je da njihov osmejak kraće traje, ili nije sveprožimajući. Ali ga ima. Možda od preterane upotrebe vremenom počinje da liči na nešto što više nije osmeh već kozmetika. Nešto što se nosi, skida i ima rok upotrebe: stavi se ujutru, kao maska za podočnjake, da pokrije ono što se krije ispod njih, ono što tamne kolutove pod očima stvara i hrani. Ili kao radnja koja prati prvo jutarnje pranje zuba. Odraz u ogledalu kojim se proverava temeljnost obavljene radnje, ali bez emocionalnog angažmana – prosta gimnastika facijalnih mišića.
A ovde, na Javi, kao da je to isključeno, kao da mimika lica ne može da radi ako nije pokrenuta izvornom radošću koja blista punim sjajem bez ijednog oblačka. Kao da je svaki osmeh važan, najvažniji, onakav kakav se čuva za fotografije s godišnjeg odmora kao dokaz uspešno potrošenog novca i vremena. Čini se da na Javi ne postoje delimični, poslovni, usputni, hladni, uzdržani osmesi. Nema njihove hijerarhije, nijansi, različitih namena u zavisnosti od ciljne grupe kojoj se dodeljuju. Svaki smešak je isti, ujednačen, usaglašen, bez odstupanja koja, izgleda, ovde vređaju. Nema „polovnjaka“ ili „lažnjaka“; svaki je pravi, originalan i beskonačno mnogo puta ponovljiv.
Ipak, neukoj i neopismenjenoj za ovdašnju kulturu osobi ponekad je teško da baš svaki osmeh protumači i prihvati kao dobar znak. Nekad nije lako raspoznati granicu između osmeha i podsmeha. Naročito ako niste inicirani u kulturološke razlike. Može da vam se desi da vas neko udari otpozadi motorom, na primer, i to tako da jedva ostanete u sedlu svog dvotočkaša. Ili da vas neko ošiša gore nego što biste to sami sebi učinili vezanih očiju. I da se, zatim, sasvim neočekivano, počinitelj ili počiniteljka nepravde ne samo ozareno osmehnu, već i da prasnu u smeh. Da li je moguće takvo ponašanje ne pročitati kao uvredu? Teško, slažem se. Pa kako, onda, s tim (o)smehom gde mu nije mesto? Ima li nade za njega da ostane osmeh, čist i nepretvoran?
Možda i nije nemoguće ne otpisati ga kao smešak; zbunjujuće i komplikovano jeste. Uz veliki napor i bez mogućnosti da odgovor bude poslužen na tacni. Ako krenemo od ljubaznosti kao preduslova komunikacije, izraza ne samo sreće, već i sveg onog neizrecivog što interakciju dve ili više osoba prati, izvesno smo na dobrom putu. Na kraju puta krije se odgovor koji, kad se put pređe, više i ne zvuči neprihvatljivo i zbunjujuće kao što bi to moglo da bude da smo ga se preko reda dočepali na samom početku. Naime, ukoliko u malopre navedenim situacijama i ima nekog podsmeha, on nikako nije upućen drugoj osobi. Počiniteljka, ili počitelj, podsmeva se samoj/samom sebi zbog nanesene neprijatnosti. Uz to, budući da se osoba koja je neprijatnost proizvela oseća preko svake mere nelagodno, ona se od tog osećanja i posledica počinjene radnje brani na način koji, veruje, svima može biti prihvatljiv i objašnjiv – osmehom. Polazna ideja je da u osmehu nema ničeg lošeg, zlonamernog. Da se nudi osobi s kojom komuniciramo kao znak dobre volje i čistih osećanja i, pre svega, dubokog poštovanja. I da, usled svega navedenog što označava, neće biti odbijen, uprkos pretrpljenoj neprijatnosti. Ljubaznost je, konačno (ne treba zaboraviti), osnovni preduslov međuljudskog opštenja. Na koji je moguće odgovoriti samo istom merom: mekim i širokim smeškom....

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: