Nedelja, 24.08.2008.

22:00

Sarajevo i ljubav moja

Retko na put krećem nespremna. Ovog puta se to pokazalo kao pravi recept za put u Sarajevo jer grad ne trpi predrasude i lažna očekivanja. Mnogi bi rekli da Sarajevo danas ne voli ni Srbe, ali kako se osećam građaninom sveta i kosmopolitom, o tome nijednog trena nisam razmišljala. Kažu da Sarajevo osetiš ili ne osetiš, upoznaš ili ne, ali jedno je sigurno – ne možeš da ga ne zavoliš. To me je podsetilo na pesmu Kemala Montena: Sarajevo, ljubavi moja.

Piše: Sandra Drašković
Fotografije: Sandra Drašković i Adis Kurtalić
Ambijenti

Podrazumevana plava slika

Ekskurzija avionom

Avantura Sarajevo je započela već u avionu. Imala sam mesto pored prozora, a pored mene je već sedela Lejla. Upoznale smo se pre početka leta dok se avion pripremao za poletanje. Ja sam u krilu držala laganu literaturu za razbibrigu, dok se ona pripremala za putovanje u ozbiljan ekonomsko-politički svet. Sa tim strahom u očima nije bilo šanse da se koncentriše na tako važna pitanja i knjigu koju je ponela. „Pa, zar se ti ne bojiš?” – upitala me je. U tom trenutku nisam razmišljala o strahu, već o susretu s prijateljem koga dugo nisam videla. Dva stranca u gostoljubivom gradu na dva dana, poput nekog jeftinog scenarija za široke narodne mase. Odvajam se od ličnih strahovanja i vraćam se na Lejlina. Oduzimam joj „tešku” knjigu i započinjemo „putovanje” u svet Sarajeva, kakav je danas. Zapitkujem je o gradu, ljudima, platama, arhitekturi, zabavi, Merlinu, ćevapima, džezvama, klubu Bagdad, džamijama, maramama, Baščaršiji. Rat ne pominjemo. Oko nas na sve strane sede jarani. Let sve više podseća na ekskurziju razdraganih srednjoškolaca. Veliki osmeh preko puta nudi nam čokoladu, koja je, kako kaže, prošla x-ray zrake i sigurno izaziva olakšanje, a i kosa opada. Sa lica je nestao strah, a sve barijere su za tren porušene osmesima. Sarajlije, bivše, sadašnje i buduće, pokoji stranac i uvek spremne pošalice. Razmenili smo lične razloge za odlazak u Sarajevo. Jedni su se vraćali sa službenog puta, drugi sa evrovizijske groznice iz Beograda, nekoliko njih sa suzama se radovalo proslavi deset godina mature. Ah, tu mi se srce steglo. Lejla, polu-Makedonka, polu-Bosanka, zaljubljena u jednog Sarajliju, povratila je boju na licu. Meni su se noge i dalje oduzimale. Sa ličnim prtljagom sam se uputila prema izlazu. Sa Lejlom sam se povezala na facebook-u. Sa Adisom razmenjujem fotke i komentare na flickr-u. Očekujem ih u Beogradu.
Photo: Sandra Draškoviæ i Adis Kurtaliæ
Srce grada

Tog jutra sam se obrela na Baščaršiji sa malom mapom u ruci. Trg Baščaršija je simbol onoga što nazivamo javnim prostorom – mesto gde se stanovnici grada susreću, razgovaraju, druže, trguju, odakle sve počinje i gde se sve završava. Baščaršija je deo sarajevskog starog grada i njegov najstariji deo nastao na mestu ukrštanja važnih trgovačkih puteva. Na raskršću istoka i zapada, severa i juga, različitih kultura, jezika i navika, šire se mirisi ćevapa, bureka i slatkiša i odzvanjaju reči upornih i veštih zanatlija i trgovaca. Ulazim u prodavnicu sa kožnim, ručno pravljenim torbama i isprobavam pred ogledalom divnu zelenu. Podavac me ubeđuje da nije video nikog kome tako dobro pristaje ta torba i kada ju je pravio, upravo je zamišljao nekog sa mojim stilom. E, kako sam se slatko nasmejala. Da nije bila tako skupa, kupila bih je samo zarad njegovih reči. Kakav trgovac i poznavalac ženskog karaktera!

Čaršija, varoš nastala oko trga, datira iz srednjovekovnog doba i izgrađena je na principima arapskih tržnica sa mnoštvom uskih uličica. Kada je nastala, bila je jedina trgovačka zona u gradu i po tome je dobila naziv – reč „baš” znači glavni, veći, važniji. Na malom prostoru mogu se čitati tragovi prošlosti i osetiti neverovatna energija mesta koje odoleva uticajima savremenog života. Čitav prostor je još uvek živ – nije prerastao u neki mrtav muzej koji se konzervira i posećuje, već pulsira nekim svojim prepoznatljivim ritmom. Ceo prostor je organizovan po principu esnafa, gde je jedna ulica posvećena samo jednom tipu proizvoda, grupi relevantnih proizvoda ili jednom zanatu. Tako imamo ulice koje se zovu Aščiluk (bosansko-orijentalna kuhinja), Kujundžiluk (zlato), Berberska čaršija, Bojadžijska čaršija, Bravadžiluk, Kovači, Sarači (koža), Terzijska čaršija i druge u kojima se prodaju određeni proizvodi nastali u malim porodičnim zanatskim radnjicama čije se umeće prenosi i održava decenijama. Svaka prodavnica, svaka ulica, svaki kutak i lokal, sedenje na niskim stolicama i ispijanje kafe na niskim stočićima podsećaju na vreme koje je prošlo i na tradiciju i navike koje opstaju. U tome je čar.
Photo: Sandra Draškoviæ i Adis Kurtaliæ
Baščaršija se prostire između reke Miljacke na jugu, nekadašnje Gradske većnice na istoku, Slatkog ćošeta, Gazi-Husrevog bezistana i Javnog kupatila na zapadu, sve do brda koja se uzdižu iznad grada. Na Bačaršiji je sačuvana javna česma – sebilj – jedina preostala od više desetina koliko ih je nekada bilo širom naselja u javnim prostorima, na raskršću ulica i dvorištima džamija. Danas ova česma privlači najveći broj turista i najvažniji je gradski reper oko koga se uvek okuplja veliki broj ljudi. Šetajući gradom više puta sam prolazila pored česme i uvek zaticala drugačije aktivnosti oko nje. Ujutru su trgom dominirali trgovci ranoranioci koji su razmenjivali iskustva i pričali o svakodnevnim temama, nešto kasnije su deca, golubovi i turisti pravili idilične kadrove kakve srećemo na razglednicama, a uveče omladina sa gitarama i pesmama. Na tradiciji okupljanja u javnom prostoru zasnovani su mnogobrojni kafei i restorani širom Čaršije, ali i celog grada. Svaki kafić je orijentisan ka ulici, prolaznicima, javnom i otvorenom, mnogobrojni poseduju unutrašnje dvorište sa uređenim baštama. Sedi se na niskim klupama, stolicama, gusto raspoređenim i zgusnutim. Nikom ne smeta gužva, ni to što se „komšija” sa stola pored meša u razgovor. Posmatraju se prolaznici, dešavanja na ulici, razgovara se i ispija „kava”. Imala sam sreću da tih dana bude sunčano i vedro u Sarajevu. Mogla sam da osetim pravu atmosferu grada, uživanja u dobroj hrani i piću, „čašici razgovora” i radoznalim pogledima. Enterijeri kafića i restorana na samoj Baščaršiji tipično su orijentalnog karaktera, dok oni dalje od centra, načičkani duž Ferhadija ulice i Bulevara Meše Selimovića prema Železničkoj stanici dobijaju savremeniji izraz.

Iscrpljena posle višečasovnog tumaranja starim delom grada, odlučila sam da sednem u jedan od mnogih kafića. Upitala sam prodavca u Gazi-Husrevom bezistanu (koji mi je vešto prodao naočare za sunce), jedinoj očuvanoj zatvorenoj gradskoj tržnici koja je sačuvala originalnu namenu, gde bi mi preporučio da popijem kafu. Uputio me je na ulicu Ferhadiju i Katoličku katedralu gde su smešteni mnogobrojni kafići. Sela sam u kafić koji gleda na Ferhadija ulicu, nedaleko od Gazi-Husrev begove džamije i posle nekoliko minuta već mi se pridružila grupa intelektualaca iz svih krajeva bivše Jugoslavije sa kojima sam diskutovala o nekad i sad, o obrazovanju i ljubavima, mladosti i starosti, Sarajevu i Beogradu. Bilo je tu svega pomalo, a najviše nostalgije i uzdaha.

Pre i posle

I pored najbolje volje da se zaboravi ružno, Sarajevo je danas grad podeljen vremenski na pre i posle rata, prostorno na staro, porušeno, obnovljeno i novo, psihološki na bol i nadu. Mnogobrojni javni prostori koji su imali prepoznatljiv duh, izgubili su nekadašnji sjaj i mnogo godina negovanu namenu. Većina urbanista, kulturologa i arhitekata navode radikalizam kao jedini način pristupanja problemu napuštenosti, odbačenosti i gorčine nastale usled ratnih razaranja. Jedan od najočitijih primera jeste gubitak identiteta po kome je Sarajevo bilo nadaleko poznato, kao i nestanak aktivnog života na javnim prostorima, osim na Baščaršiji. Insistiranje na podelama u gradu koji se i dalje ističe multikulturalnošću i raznolikošću učinilo mi se potpuno besmislenim. U dva dana moje posete gradu uspela sam da čujem više jezika i da uočim više različitosti nego u Beogradu za vreme Evrovizije. I dalje u pejzažu Sarajeva dominiraju džamije, jevrejski hramovi i hrišćanske crkve, mnogobrojni jezici, različita kulturalna i tradicionalna obeležja, odeća i specijaliteti nacionalnih kuhinja.
Photo: Sandra Draškoviæ i Adis Kurtaliæ
„Dekonstrukcija” nastala za vreme rata ostavila je traga na mnogobrojnim spomenicima i objektima, koji su nakon rata izgubili nešto od identiteta i postali ruine. Rupe od gelera, rane i ožiljci i porušeni i porozni objekti još se mogu sresti. Ne na svakom koraku kao nekad, ali ima ih još uvek. Neki su namerno konzervirani da bi podsećali na razaranja, dok je većina renovirana ili u toku obnove i revitalizacije. U gradu je primetan trend obnove i zamene starih simbola novim. Hotel Holiday In, delo uspešnog arhitekte Ivana Štrausa iz 1983, obnovljen je i obojen u optimistički žutu boju. Hotel Europa, jedan od najznačajnijih objekata Sarajeva, kojeg je 1882. podigao bogati sarajevski trgovac Gligorije Jeftanović, dramatično je oštećen tokom rata, a za vreme moje posete bio je pokriven skelama i platnima. Uspela sam da saznam da će jedna fasada hotela ostati rustična, dok će ostale dobiti savremeniji izraz u novim materijalima, koji najavljuje građenje nove tradicije i stvaranje nove, vedrije atmosfere. Unisovi neboderi „Momo” i „Uzeir”, sedišta nekadašnjeg industrijskog giganta bivše Jugoslavije, koje je takođe projektovao sarajevski arhitekta Ivan Štraus, znatno su oštećeni tokom rata, a nedavno kompletno obnovljeni. Danas su simboli svetske trgovine i ekonomije i sedišta mnogih banaka i različitih kompanija. Takođe, zgrada Vlade Bosne i Hercegovine izgrađena između 1974. i 1982. godine prema nacrtima arhitekte Juraja Nadharta, obnovljena je posle rata i danas predstavlja moderno zdanje koje dominira u panorami grada.

Ako ste arhitekta, najbolje je da u Sarajevo dođete vozom jer čim napustite staničnu zgradu, dočekaće vas, pored originalnog plakata sa likom Vučka sa Olimpijade 1984, i zgrada u izgradnji Avaz twisted tower ili uvrnuti toranj – trenutno najveći oblakoder na Balkanu. Pomalo čudno pozicionirana, zgrada je podignuta na uskoj parceli i okružena niskim porodičnim kućama. Možda je trenutno najizrazitiji simbol promena koje su zadesile grad posle rata i predstavlja jednu od najvećih stranih investicija u gradu. Takođe, stambeno-poslovni kondominijum Bosmal City Center predstavljaće moderni mix-use soliter, jedini tog tipa „u ovom delu Evrope”. Sa 307 stambenih apartmana od kojih su 9 tipa penthaus, zgrada će biti opremljena kamerama za kontrolu ulaza i izlaza i imaće visinu od 117 metara. Na mestu nekadašnje robne kuće „Sarajka”, koja je stradala za vreme rata, gradi se savremeni poslovno-trgovački centar BBI centra, koji će zajedno sa ostalim objektima pokušati da stvori novu sliku života Sarajeva.
Photo: Sandra Draškoviæ i Adis Kurtaliæ
Muzej revolucije, danas Muzej istorije, nalazi se u neposrednoj blizini Železničke stanice i Zemaljskog muzeja grada Sarajeva. Lebdeći modernistički kubus, masivno telo zgrade oslanja se na staklenu bazu muzeja u koju se pristupa sa ulaznog platoa do koga se dolazi sa nekoliko stepenika. Muzej je jedno od najznačajnijih zdanja moderne izgradnje u Sarajevu i delo je progresivnih projektanata Borisa Magaša, Ede Šmidihena i Radovana Horvata. Nažalost, nisam mogla da uđem u unutrašnjost zgrade, ali se kroz stakleno postolje zgrade jasno očitava koloristički bogat mural na kome piše „Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Deo kolekcije ovog muzeja pozajmljen je za zbirku Muzeja savremene umetnosti Ars Aevi čija se izgradnja najavljuje u nekom skorijem periodu prema projektu arhitekte Renca Piana (Renzo Piano). Muzej je manifest arhitekturi Mis van der Roa, gde su prostori orijentisani ka unutra, a spolja se očitava transparentno postolje i uzdignuti zatvoreni kubus sa glavnim izložbenim prostorijama. Danas ceo kompleks podseća na davna vremena i budi gorčinu. Ipak, kafe "25. maj" u nastavku Muzeja sa natpisom „Tito” iznad glavnog ulaza podseća da je nostalgija za boljim vremenima nešto što održava energiju pozitivnih memorija i nadu da se dobre i pozitivne akcije mogu izvući iz svega toga. Jugonostalgična, slobodna i otvorena omladina svakodnevno se okuplja u alternativnim prostorima u Muzeju i oko njega, stvarajući okosnicu kulturnih akcija u gradu. Svake godine se 25. maja organizuje neverovatan vatromet u blizini otvorene formacije Muzeja savremene umetnosti kao podsećanje da se vođa poput Tita još nije rodio.

Ako planirate posetu Sarajevu, evo sugestija šta ne treba propustiti:

* tumaranje Baščaršijom
* upoznati karakter grada i dušu Sarajlija na otvorenim prostorima, ulicama, skverovima, trgovima
* odlazak u neki od mnogobrojnih kafića, ispijanje kafe, hladnog pića i ćaskanje sa ljudima koji sede oko vas
* poseta tržnicama: Merkale, Bezistan, Gradska tržnica
* ćevapi uz obavezan jogurt i sedenje u bašti ćevabdžinice
* burek i jogurt
* jagnjetinu tek skinutu sa ražnja (tražiti savet od lokalaca)
* preslatke baklave za poneti
* šetnja duž reke Miljacke i uživanje u pogledu na grad
* prelazak preko mostova, razbijanje barijera i podsećanje na bratstvo i jedinstvo
* obilazak mnogobrojnih verskih objekata svih religija i veroispovesti
* odlazak u Gazi Husrev begovu džamiju i ulazak u odaje u pratnji vodiča
* posmatranje vernika za vreme večernje molitve
* groblja, beleg u vremenu i prostoru kao tema za razmišljanje
* uživanje u zalasku iznad grada dok sedite u nekom od restorana-vidikovaca
* kupovina suvenira na Baščaršiji uz obavezno cenkanje
* kuliranje u nekom od gradskih parkova poput Velikog ili Malog parka
* poseta Sarajevskoj pivari, velelepnom crvenom zdanju
* ćaskanje sa svim nacijama, religijama, uzrastima
* vožnja tramvajem oko gradskog centra uz obaveznu kupovinu karte
* odlazak na izletišta u blizini grada, obavezan odlazak do Babinog zuba, prirodno izvajane skulpture u steni
* posmatranje malih i velikih maturanata kako, maksimalno „skockani”, u rano jutro uz pesmu i osmeh odlaze u budućnost

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

61 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: