Život

Utorak, 03.04.2007.

12:04

Bali: cepanje razglednice

... A šta ako taj razgledničasti ukus drugosti može da se postvari? Da se zarobi unutra, u srcu, i ponese kući kao nova fotografija sebe, obogaćeni identitet? Koji će se, zatim, otkrivati u očima prijateljica, rodbine, kao znak sopstvene obnovljenosti i promene? Onako usput, uz pokazivanje fotografija, garderobe, džidža-bidža za kuću i ostalih akvizicija s mirisom dalekog, nestvarnog? Beli ljudi i žene osvajaju, uvek i svugde – kontinente, znanja, resurse, ljude, kulture, identitete. Sve ono što nisu i nemaju, ali žele, mere, proučavaju i imenuju. Ako ništa, dajući mu ime, ukrotiće ga zauvek u sistem spoznaje, znanja, predaje; pretočiti u sopstveno iskustvo i učiniti neodvojivim delom svoje istorije.

Podrazumevana plava slika

Potrebno je, međutim, načiniti taj osvajački korak. Ne čekati, ne oklevati, već iz stanja zaljubljenosti provaliti u ljubav. Odlučno i naprečac, kao što dolikuje svakom uspešnom osvajanju. Bali može da se voli! O tome svedoče iskustva belih ostrvskih ljubavnika i ljubavnica. Zapisana ili usmena, prošla i sadašnja. Voli se čvrsto i nepokolebljivo, ljubavlju dubokog razumevanja i prihvatanja.

Možda je za to potrebno pustiti Bali u sebe. Ili ga progutati celog, ali komad po komad. Možda treba prodreti u njega, zagrepsti ispod površine, zaroniti duboko, još dublje. Zaći ispod koralnih grebena po biser koji leži na dnu mora. Potrebno je pronaći, doživeti i osvojiti iskustvo, priču: sopstvenu, ličnu, ni nalik na bilo šta od onoga o čemu pišu fast-food turistički vodiči. Posvojenu, proživljenu i savladanu u neporecivu uspomenu. Sa ili bez fotografija, ovog puta.
Slika sklada
Samo rešeno – napred, i u nepoznato. Onaj sklad, osmesi, cveće, mirisi na površini deluju ohrabrujuće. Ali, odakle krenuti? Kojim putem se stiže do mesta gde bela žena, ili čovek, još nisu kročili, gde niko ne zna za globalizaciju? Gde je to mesto gde se biva prva, jedina, gde se osmeh upućuje ne zato što tako pravila turizma nalažu, već je onaj „pravi“, „autentični“? Gde je tačka interakcije s mesnim, lokalnim, gde je izvor „netaknute“ kulture? Gde je „istinski“ Bali?

Jer, mora da postoji makar delić ostrva koji je ostao neturistički, nepremeren, neopisan i neistražen, koji traje već vekovima i čija se kultura ne menja kako vetar duva u jedra (belih) osvajača. Tajno mesto koje čeka u vremenu i prostoru. I traje iščekujući posetiteljku koja, neminovno, mora doći da ga otkrije, dokaže mu da postoji.
Planina Kavi, svete vode Tirte (ritualnog „bazena“) Empul
Kuda odavde? Možda nikud. Možda ne slediti nijedan pravac na svetoj mapi ostrva; ni onaj ka planini Agungu i životu (kađa), ni onaj drugi, ka moru i smrti (kelod). Ionako su ti pravci relativan, nestalan pojam i menjaju se od severa ka jugu ostrva, i obratno. Naime, na jugu Balija kađa je sever, a na severu – jug.

No, postoji i druga, vertikalna osa kretanja. Od zemlje ka nebu, staništu boginja i bogova, pa još gore, iznad i s one strane božanskog. Taj put vodi do onog sveobuhvatnog i neizrecivog s čim svaka duša teži da se sjedini, odnosno da mu se vrati, jer zrno te tvari svako već nosi u sebi.
Ponuda u hramu, Tirta Empul
I zato, umesto traženja pravca i pakovanja torbi, samo treba zatvoriti oči. I pronaći put ka unutrašnjosti, ka centru, središtu. I preći ceo put još jednom, u tišini i samoći. Svaku fotografiju iz već sačinjenog foto-albuma pretresti, pažljivo još jednom proživeti, istražiti u sebi, ispod onog što se s nje čita i što je njome zapisano. Iznutra, iz središta, gde leže svi odgovori. Setiti se svakog trenutka koji fotografija ne beleži i ne otkriva već, naprotiv, u sebi krije. Ona iskustva koja u fotografiju ne staju, ali su njome određena i ustanovljena, kao njen negativ. Upravo ona su dragocenost, onaj obećani višak do kog vodi najduži put.
Singaraða, glavni grad provincije Buleleng
Neminovno, foto-album mora biti pocepan, raskomadan, sveden na ono što jeste – površni odraz. Ništa strašno: njegov kraj je novi početak, uvod u ono što se ne beleži objektivom i ne pokazuje unaokolo kao trofej s tropskog ostrva. Ali ostaje kao promena i proširenje u srcu, zauvek. Da – to je ta nova akvizicija na putu samoidentifikacije, osvojena i posvojena, nevidljiva golim okom, no sasvim osetna. Doduše, kao i bilo koja druga intervencija na srcu, i ova je prilično bolna, i ostavlja rane koje teško, ako ikad, zacele...
Pura Beði, Sangsit, Buleleng
Jedna od severnih provincija Balija, Buleleng, s većinskim muslimanskim stanovništvom i turizmom relativno slabog intenziteta koncentrisanim oko Lovine, prosto mami na unutrašnje traganje. Lako je ponovo skliznuti u slike, zvuke i mirise Bulelenga i njegovih vulkanskih plaža, vodopada, izvora tople, isceljujuće vode, hramova s u cementu ovekovečenom slikom prisustva i trajanja kolonizatora na ostrvu u vidu Holanđanina na biciklu.

Hramova istovremeno starih i novih, s delovima koji se obnavljaju neprestano, posle svakog zemljotresa ili neke druge elementarne nepogode, i u koje se nove pojave inkorporiraju u stare obrasce, materijalne i tematske – srećom, bez osećaja narušavanja „tradicije“ „modernim“.
Javansko (hrišæansko) venèanje u batik sarunzima. Fotografija: Mario Milakoviæ
A dovoljno je prizvati u sećanje i zalazak u brdovito, mekano zaleđe Bulelenga, laku vožnju motorom u potrazi za balinežanskom agom: „autentičnom“, prethinduističkom verom (animizmom) navodno očuvanom u pojedinim selima kao što, je, recimo, Sembiran.

Izlet donosi osećaj uzaludnog traganja – osvajačkom oku neosetljivom na skrivene znake svaki trag age ostaje nevidljiv, nerazumljiv, zakopan ispod slojeva prepoznatljivog hinduizma. Ipak, na putu do age može da se desi i neočekivan susret: starica u sarungu (veliko parče platna kojim se na Baliju, kao i na Javi, obavija donji deo tela) i obnaženim gornjim delom tela, u nekoj uobičajenoj dnevnoj aktivnosti.
San... Fotografija: Dušanka Vasiljeviæ
Kulturološki šok koji izaziva deo nagog tela u javnosti je snažan. Kao i trenutna spoznaja različitosti tretiranja seksualnosti i tela u raznim kulturama. Staričino telo obeleženo je rađanjima, napornim radom, proživljenim godinama, dobrim i lošim. Obavijeno sarungom, ono nosi novo značenje. Sarung, naime, sprečava svaku mogućnost čitanja njene delimične obnaženosti kao socijalno uznemiravajuće seksualnosti.

To je odeća koja se nosi na upaćarama, venčanjima, svim verskim i/ili društvenim svečanostima. Budući prikladna za susret s bogom u hramu, može da posluži i kao ključ za reinterpretaciju staričine „nagosti“ u društveni status koji iziskuje poštovanje prema godinama, rađanju i podizanju dece, kao i stečenom životnom iskustvu. Ništa u ovoj slici nije izvan kontrole i propisanih društvenih uloga koje, očito, predviđaju ovakvu pojavnost. Tako gledano, mnogo je uvredljivije i društveno sasvim neprihvatljivo otvoreno, svesno upražnjavanje seksualnosti u javnom prostoru – što mnogi zaljubljeni turistički parovi na ovom ostrvu snova prečesto prenebregavaju. Zaista, malo je toga što ih primorava da bilo šta od lokalne kulture nauče, uoče ili poštuju. Te je i poljubac, zagrljaj, milovanje na, recimo, seoskoj pijaci tek samo deo čarolije godišnjeg odmora na magičnom Baliju.

Za one koji i dalje veruju u razglednice, jedan poljubac, ili dodir, ni na koji način ne mogu biti uvredljivi: nikada i nikom. Pogotovo ako se tumače kao svojevrstan izraz davno izvojevane slobode koju ne sme narušiti ni kultura u kojoj se boravi u gostima. Perspektiva je, međutim, relativna pojava. Ako se shvati kao izbor (mogućno pogrešnog) pravca, ne čudi što je izlazak na pravi put bolna intervencija...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 4

Pogledaj komentare

4 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: