Život

Petak, 16.02.2007.

15:56

Radost pečuraka...

... kiši koja je, konačno, došla da upotpuni godišnje doba koje po njoj nosi ime, neizmerna je. Njihova dobrodošlica monsunskim padavinama spontana je, neposredna i hitra.

Piše: Ivana Pražić

Podrazumevana plava slika

Nepunih nedelju dana urednih padavina dovoljno im je da izniknu i stasaju u stabljiku sa šeširićem, kompletno i odlučno, kao da su tu oduvek i postojale. A nisu, jer je pre njih tu bio beton i šljunak, s nekom prašinom, prljavštinom i malo mahovine koja je, u relativnoj senci, odolevala sunčanom udaru...
Svašta je donelo nedelju dana kiša na Centralnoj Javi: od stabilizacije snabdevanja pijaćom vodom, do skoka prodaje ljudske protivmonsunske odbrane. Recimo, kišnih mantila, kabanica, kompleta (jakna + pantalone), kišobrana, zatvorene obuće, džempera, vetrovki i ostale garderobe koja se nosi kad napolju osetno osveži.

Da, taj (za novopridošle, jedva osetni) pad temperature (za iste, previše osetni skok vlažnosti vazduha) se u ovdašnjim uslovima smatra hladnoćom. A to što neki tvrdoglavo odbijaju da prihvate javansko hladno kao hladno, ne utiče na indonežansku klimatsku nomenklaturu. Uostalom, takvima predstoji da se isto tako uporno i dosledno znoje, ali kompaktnije i slojevitije nego ikad ranije. Javanci, Javanke i njihova deca znaju bolje. „Tako je hladno“, insistiraju i iskreno se stresaju od hladnoće. Bez ijedne kapi znoja, pri tom.
Kiše su otvorile i novu voćnu sezonu. Rambutan, na primer, stasao je za prodaju na svakom ćošku, za berbu na svakom drvetu. Njegovi igličasti plodovi od zelene prelaze u zrelu, crvenu boju s grane na granu istog drveta, i oni brzi u dočeku kiše. Unutra, pak, nimalo ne liče na ono što su spolja: nakostrešene, prgave kuglice. Valjda tako kriju beličasto, gotovo providno meso ploda koji bi mogao da se proguta ceo, u dahu, s kratkim zagrižajem koji oslobađa sokove—da nije malene, gorke koštice unutra koju, ipak, treba ispljunuti.
Osim flore, i fauna izbacuje svoje ljubitelje kiše. Ogromnog mrava, recimo, koji luta po zidu u potrazi, možda, za sunčevim zrakom posle podnevne kiše. Zelenog, crvenkasto-smeđeg i crvenih mandibula, zift crnog pogleda. Monsunske večeri na Javi umeju da budu i zastrašujuće ako ne volite da, osim kiše, doživite i pljusak insekata.

Naiđu poplave majušnih crva, smeđe belih telašca s gomilama krilaca kojima mahnito mlate unaokolo kao propelerima u jurišu na svaku sijalicu do koje mogu da dolete. Tu pogrešnu procenu sopstvenih pogonskih mogućnosti skupo plaćaju: krilašca počnu da otpadaju, latica po latica. Lišene delova svojih elisa, male letelice padaju dole, u vlagu, za koju se lepe pretvarajući se u hranu mravima. A ujutru, svuda (pa i u sobu) doleću-odleću nekakvi šiljasti, mravoliki letači. I oni se lepe za vlažne podloge ostavljajući gomile crnih leševa koje posle treba čistiti.
Problemi (nekih od) došljakinja i došljaka iz drugih klimatskih područja nisu koncentrisani isključivo na epidermalno izlučivanje viška telesne tečnosti. Vezani su i za nemogućnost tumačenja klimatskih nagoveštaja koji su ljudima s Jave više nego očigledni. Ako ste u tom smislu nepismeni, teško vam je da kažete kad će, zapravo, kiša pasti. I koliko puta u toku dana. I da li će padati noću. Na jugu Indije, u glavnom gradu Karnatake, monsuni su bili mnogo krotkiji, uredniji.

Dan osvane sunčan, vreo, kao i kad nisu kiše. A onda, negde oko podneva, oblaci krenu da se skupljaju, naizgled niodkuda i bez pravog povoda. Prvo beli, a onda i tamniji, olovni. Legnu nekako nisko iznad zemlje; čini vam se da biste, ako skočite, mogli i da ih dodirnete. I onda, rano popodne, provali se nebo, izlije kiša, bude pljusak, pljas, s grmljavinom ili bez nje, i za, otprilike, dva sata, sve bude gotovo. Ko hoće da zaplovi saobraćajnim vodama posle toga, može.
Možda zato monsuni na Javi jednoj došljakinji deluju hirovito, neodlučno. Prvo ih dugo nije bilo; a sad, kad su došli, prilično su neprecizni, neuhvatljivi. Osunčana, jarka jutra započnu i ovde dan. Dese se i ovde ranopopodnevni pljuskovi. Ali, kiše dođu i kasno popodne, predveče, a ponekad sipi i rominja i noću, ili pred zoru. Bez ikakvog reda i rasporeda. Javansko predmonsunsko nebo—to je, tek, prava misterija; bude vedro, plavo, široko i duboko, kao i obično. S nisko okačenim, ogromnim suncem, kako to i biva na ovim geografskim širinama. A onda krenu da se navlače nekakvi oblaci: lepljivi, rastegljivi, prozračni; kao šećerna pena. U jednom trenutku počnu da tamne; podvuče se neki talog, olovna skrama ispod njih. Sve se stegne, skupi nekako i utihne. Jasan znak—kiša će. Kad ono: padne par kapi, olovo se razlije, nestane, pojavi se sunce. A ponekad čak i tih par kapi izostane.
A kad se nebo, ipak, otvori, vreme je za beg, trk, glavom bez obzira. Za one, naravno, koji se kiše boje, koji su navikli da u njoj vide smetnju, nepriliku, prepreku u kretanju na ulici, prljave cipele, jesen ili proleće; letnji pljusak. Ko ne zna da čita najavu u znacima na nebu, ko ne ume da tumači promenu u zvuku, mirisu, uvek će biti kišom pogođena, iznenađena.

Takveakiša može da zadesi na biciklu, da ih uhvati dok pešače, da ih nagna na trk u zaklon bilo gde, bilo kad. Ukoliko, pak, ne odluče da pokisnu do gole kože, bez obzira na kapacitet kišobrana i veličinu, odnosno dužinu kabanice. Što je takođe legitiman, mada, doduše, i izvesno blatnjav izbor.
Možda za mulj ispod nožnih noktiju ipak ne treba kriviti kišu? Tu je ona, u stvari, oduvek. Kako god da se posmatra, na monsun se ne treba ljutiti. Na njega treba navići, prihvatiti ga, ne besneti kad pada, pljušti, lije više puta u toku dana i nastavi da rominja i sipi između dva pljuska, ili/i kasnije, u toku noći. Kad u gluvo doba probudi iz najdubljeg sna svojom zaglušujućom bukom, odnosno prekine razgovor u toku dana jer s njim nadvikivanja nema. Ako se i ne može zameniti muzikom, ritmom—može.
Prihvatanje je kao nemo, tiho otkrivanje tajne. Jer, gle, tada sve postaje jasnije: i dolazak, i odlazak, i trajanje. Onda je bela skrama na plavetnilu nešto više od natopljene vate, šećerne pene iz koje curi voda. Ona, onda, postaje ipak samo oblak za koji se zna da može da upriliči samo pljuščić.

Postane vam poznato i to da mali uvek dolazi, ali ne sledi uvek, velikom, moćnom, zaglušujućem pljusku, odnosno provali olovnog taloga ispod bele navlake od oblaka. A shvatite, jednom i zauvek, da bela i olovna presvlaka na nebu samo krije sunce koje će, svakako, bez greške i ikakve nepravilnosti, ponovo bljesnuti u punoj snazi. Ako nije pitanje minuta ili sati, onda se nastavak njegove vladavine meri u danima, noćima.

Ali, sunce dolazi. Da suši veš i ugreje kupanje bez bojlera. Da vrati vodu u oblake. Da pokrene fotosintezu i zujanje insekata. Da osunča brujanje guštera i blato na ulicama pretvori u prašinu. Da uključi motore, omogući pešačenje, zakotrlja bicikle. A ono što boli, ljuti, ponekad i plaši u njegovom privremenom izostanku zapravo i nema veze s klimom. Sasvim je ljudska tvorevina, a ime joj je nestrpljenje...
U suštini, kiša na Javi može da plaši samo svojim izostankom i neredovnošću. Jer, posle prve dve nedelje, nebo je presušilo i ponovo se ozarilo sunčanim osmehom. Zluradim, čini se, jer predstavlja podsetnik na to da i ovaj kraj sveta trpi posledice globalnog zagrevanja. Premda fatalistička, najava je veoma jasna: vode polako nestaju s naše planete...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: