Život

Ponedeljak, 13.11.2006.

10:16

Kad vulkani umiru.....

Vulkani umiru hiljadama godina za sobom ostavljajući tragove pustoši: sumporne oblake, gole stene i krš, vrelo tle na kom jezerske vode tiho ključaju, ali i uzavrele materije zemljine unutrašnjosti tik uz njegovu površinu. Ipak, oko tektonske lešine priroda se ponovo skuplja, radi, buja, žuri.

Piše: Ivana Pražić

Podrazumevana plava slika

Za hiljadu godina sve će tu ponovo biti zeleno, sočno, vrveće od novog života, biljnog i životinjskog. Ili to tako deluje posetiteljki visoravni jednog od ostrva pacifičkog ognjenog pojasa, Jave. Visoravan Dieng spuštena je zapadno od centralnojavanskih planina Perahu, Sundorno i Sumbing. Lokalno stanovništvo zna da se tu u pradavna vremena nalazio vulkan. Danas je to poznato izletište i stecište ne samo lokalnih i stranih turista željnih prirodnih atrakcija, već i svih osoba zainteresovanih za drevnu javansku umetnost i kulturu. Naime, tu se nalazi grupa spomenika iz 7. veka poznatih pod nazivom candi (čita se ćandi). Nekada su se na ovoj lokaciji uzdizale na desetine hinduističkih hramova, a današnja grupica mahom rekonstruisanih spomenika je sve što svedoči o nekadašnjoj slavi davno minulog šajvitskog Šriviđaja kraljevstva.
Putovanje

Do Dienga se najlakše stiže kolima—lokacija je udaljena oko četiri sata vožnje od Džogdžakarte, gradića koji mnogi smatraju kulturnom prestonicom ostrva. Džogdža je studentski centar nezaobilazan na mapi bilo kog iole temeljnijeg obilaska Jave, a mnogobrojne turističke agencije širom grada nude mogućnost iznajmljivanja vozila s više sedišta koja uključuju i vozača. Recimo da je za jednodnevno iznajmljivanje vozila s osam sedišta, vozačem i benzinom potrebno izdvojiti oko 15 evra.

Naravno da su u ponudi i organizovane jednodnevne ture do Dienga, ali je vreme obilaska ćandija, jezera i pećina veoma kratko u odnosu na osmočasovni put tamo i nazad do Džogdže. Vožnja do Dienga je više nego živopisna. Valjda zbog prostranstva koje se otvara pred očima, pogled može nesmetano da luta i pokušava da uhvati obližnje oblake nad sobom.

Tropski pojas je bliže suncu nego što su to druga klimatska područja, te je, tako, ono u daleko intimnijim odnosima sa zemljom nego što je to slučaj u bleđim krajevima planete. Dan traje 12 sati, bez greške, a izlazak i zalazak sunca uvek dolaze kao iznenađenje, brzo i tiho, te se trajanje sumraka i zore meri minutima. Upravo zbog toga se mnogi trude da uhvate izlazak sunca na Diengu. Odredište se nalazi na preko 2000 metara nadmorske visine, a put krivuda kroz doline opervažene planinama na čijim se padinama šire i mreškaju pirinčane terase prošarane plantažama bananinih palmi, ali i krompira, koji je glavni poljoprivredni proizvod na Diengu.
Vulkansko zemljište na Javi izuzetno je plodno i omogućava više berbi pirinča godišnje. Ustanovljeno je da je ovaj agrarni podatak bio instrumentalan za formiranje javanskog društva jer je uslovio rano formiranje mini-kraljevstava i dugo održavanje neke vrste feudalnog uređenja. Poznato je, naime, da pirinčana polja, savah, koja se obrađuju vlažnom metodom, kakva je u upotrebi ovde, zahtevaju postojanje razrađene društvene strukture.

Za suvo gajenje pirinča, komplikovani društveni sistem nije neophodan jer je taj metod znatno jednostavniji. Koliki značaj ima pirinač u životu Indonežana svedoči i zanimljiv podatak da u nacionalnom jeziku postoje različiti termini za različite faze njegovog postojanja. Tako je, recimo, pirinač u polju padi, onaj koji je ubran i očišćen bras, a skuvani pirinač je nasi. Polako se približavamo opasnoj zoni telesnih užitaka, čiji je izvor svakako i nasi goreng, bukvalno: prženi pirinač. Nacionalno jelo koje, zapravo, predstavlja indonežansku varijantu panazijskog proprženog pirinča s povrćem i jajetom (namerno u jednini) i dodatkom začina u ovdašnjoj upotrebi, kao što je čili sos i slatki, gusti sos tamne boje koji je lokalno poznat kao kečap, a na koji, međutim, zapadnjake nimalo ne asocira...

Predah u Vonosobu

Naravno da se, usled ranog ustajanja, usput i ogladni. No, to u Indoneziji ne bi trebalo nikog da zabrine. Pauza u Vonosobu, poslednjem gradiću na putu ka Diengu, na pola puta od Džogdže, rešiće taj problem. Varunga, barova, ima na svakom koraku, a u njima se—zna se—jede. I tako, u jednom od njih, nalećete na hrpe, piramide i redove kuvane i nekuvane hrane. Kako ko voli..... Ali uvek slatkaste jer, ne treba zaboraviti, reč je o Javi.

U Vonosobu je moguće snabdeti se i oleh-oleh-om (jestivim suvenirima) iz Dienga: grickalicama u vidu sušenih pečurki ili kaćenga, pasuljastog ploda hrskavog ukusa koji se jede pržen, a prodaje ljušten ili u ljusci i posebne voćke zvane ćarića koja se prodaje flaširana i u čašama. Globalizacija omogućava dostupnost i drugačijih paketa, za one koji su skloniji egzotičnom, blagom i veštačkom ukusu zapadne hrane i bezalkoholnih pića....

Red arheologije, red geologije...

Možda prvo treba početi od ljudske intervencije? Kad se stigne i parkira na Diengu, onako, iz daljine, utkane u prirodu, te kamene kockice ne deluju impresivno. Štaviše, mnogi/e će biti razočarani/e: uostalom, jedino što ove poluruševne građevinice čini zanimljivim je sistem ljudskog znanja, koji nije svima blizak, niti interesantan.

Naravno, uz malo truda i čitanja vodiča, moguće je i o njima saznati nešto što ih, onda, načini drugačijim. Tu su već 14 vekova. Hm. Predstavljaju rezultat viševekovne mirne kolonizacije Jave od strane stanovnika današnje Indije, koji su tu dolazili i ostajali pretežno zbog trgovine. A sa sobom su doneli i proneli svoju kulturu, religije (budizam i hinduizam), jezike (sanskrit i tamilijanski), pa i arhitektonske radove. Zanimljivo. Onda su se naselili, ostali, pomešali sa lokalnim stanovništvom koje je njihovu kulturu (pa i umetnosti) prihvatilo i prilagodilo sopstvenom ukusu i potrebama. I voila: ćandi.

Iako su, najverovatnije, u pitanju svetilišta posvećena Šivi, današnji nazivi ovih malih hramova preuzeti su iz likova legende o Mahabharati, koja predstavlja kulturno nasleđe Indonezije isto koliko i njene postojbine, Indije. Premda ovo nije prostor za istorijsko-umetničko detaljisanje, možda nije na odmet ukazati na osnovnu podelu hinduističkog hrama na osnovu, telo i suprastrukturu, koja odgovara i podeli ljudskog tela na noge, trup i glavu. Znalačkom oku neće promaći i otklon u odnosu na indijske arhitektonske redove lako uočljiv na ćandi-ju Bima u kombinaciji severno i južnoindijskih elemenata: stilizovanog ogrozda i prozorskih okvira koji se smenjuju čitavom visinom gornje strukture hrama.

Voda i plamen

Sigurno je, međutim, da sumporna isparenja neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Olfaktorne i vizuelne impresije vrleti protkane otvorima iz kojih kulja para ili u kojima ključaju tečnosti, odnosno mulj, prizivaju u misli opise pakla. Ali ga i demistifikuju: možda je to, ipak, samo mesto na zemlji?

Upozorenja da se ne naginjete i približavate jamama jer nisu obezbeđene postoje, ali nisu brojna i na indonežanskom su. Međutim, možete se osloniti na sopstveni instikt da u jamu nećete upasti ni za živu glavu....

Spoznaja da priroda ima i lepše—ako, ipak, ne i mirisnije strane—jednostavno se postiže lakom šetnjom pored obližnjih jezera raznih boja. I tu, doduše, nešto kuva i preliva se u plićaku, ali pogled u daljinu čini da se od paklenih ponora asocijacija uzdigne do rajskih vrtova: očigledno, ne bez razloga.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: