Ponedeljak, 06.10.2008.

10:00

Poslednji neandertalci

Evroazija je 200.000 godina bila samo njihova. A onda su stigli došljaci.

Rekonstrukcija: Kenis & Kenis
Rekonstrukciju snimio: Džo Meknali
Napisao: Stiven Hol
Snimio: Dejvid Litšvager
Izvor: National Geographic Srbija

Podrazumevana plava slika

U martu 1994. godine neki speleolozi su istraživali veliki sistem pećina u severnoj Španiji i nabasali na manju bočnu galeriju u kojoj su njihove svetiljke obasjale dve ljudske vilice u peščanom tlu. Ta pećina, El Sidron, nalazi se usred zabačene planinske šume divljeg kestena i hrasta u provinciji Asturijas, južno od Biskajskog zaliva. Sluteći da bi te vilične kosti možda mogle da potiču još iz Španskog građanskog rata, kad su se republikanski partizani u El Sidronu skrivali od Frankovih vojnika, speleolozi su odmah izvestili lokalnu policiju. Ali kad su policijski istražitelji pregledali galeriju, otkrili su ostatke mnogo veće – i, kako će se pokazati, mnogo starije – tragedije.

U nekoliko dana sudski istražitelji su iskopali oko 140 kostiju, a lokalni sudija je dao nalog da se ostaci pošalju u državni institut za forenzičku patologiju u Madridu. Kad su naučnici dovršili svoje analize (za šta je bilo potrebno gotovo šest godina), Španija je dobila svoj najstariji nerešeni slučaj. Kosti iz El Sidrona nisu pripadale republikanskim vojnicima; bili su to okamenjeni ostaci grupe neandertalaca koji su živeli i umrli verovatno nasilnom smrću, pre oko 43.000 godina. Mesto zločina nalazi se na jednom od najvažnijih geografskih raskršća praistorije, a vreme se čvrsto podudara s jednom od najtrajnijih zagonetki evolucije čoveka.

Neandertalci, naši najbliži praistorijski srodnici, dominirali su Evroazijom gotovo 200.000 godina. Tokom tog perioda, pronjuškali su svojim čuvenim velikim i ispupčenim nosevima svaki kutak Evrope i šire – na jugu duž Sredozemlja od Gibraltara do Grčke i Iraka, na severu do Rusije, na zapadu sve do Britanije, te na istoku skoro do Mongolije. Naučnici procenjuju da čak ni na vrhuncu rasprostranjenosti u zapadnoj Evropi njihov ukupan broj nije premašivao 15.000 jedinki. Međutim, uspeli su da prežive, čak i kad je sve hladnija klima veliki deo njihove teritorije pretvorila u krajolik nalik današnjoj Skandinaviji – ledenu, opustošenu tundru čiji su bledi horizont prekidala retka, kržljava stabla, s tek toliko lišaja da irvasi budu zadovoljni. Međutim, u vreme tragedije u El Sidronu neandertalci su već bili u begu, naizgled prikovani nepopustljivom klimom na Pirinejskom poluostrvu, u džepovima srednje Evrope i duž južnih delova Sredozemlja. Dodatno su bili pritisnuti širenjem anatomski modernih ljudi, koji su iz Afrike stigli do Bliskog istoka i dalje prema zapadu. Tokom idućih otprilike 15.000 godina neandertalci su u potpunosti iščezli, ostavivši za sobom tek nešto kostiju i mnoštvo pitanja.

Jesu li to bila pametna i izdržljiva bića sposobna za opstanak, u mnogo čemu slična nama, ili saznajno manje sposobna? I šta se događalo pre 30.000-45.000 godina, u vreme kad su neandertalci delili neke delove evroazijskog prostora s modernim ljudskim doseljenicima iz Afrike? Zašto je jedna vrsta ljudi uspela da opstane, a druga iščezla?

Jednog vlažnog, maglovitog jutra u septembru 2007. godine stajao sam pred ulazom u El Sidron s Antoniom Rosasom iz Državnog prirodnjačkog muzeja u Madridu, koji vodi paleoantropološko istraživanje. Jedan od njegovih kolega pružio mi je baterijsku lampu, pa sam se pažljivo spustio u crnu jamu. Kako su mi se oči privikavale na tamu, počeo sam da uočavam fantastične obrise kraške pećine. Podzemna reka izdubila je duboku brazdu u peščaru, ostavivši za sobom krečnjačku pećinu široku više stotina metara, s bočnim galerijama koje vode do najmanje dvanaest ulaza.

Posle desetak minuta stigao sam do Galerije del Osario – „tunela kostiju“. Od 2000. godine iz te bočne galerije iskopano je oko 1500 delova kostiju koji čine ostatke najmanje devetoro neandertalaca: petoro mlađih, dvoje adolescenata, deteta od oko osam godina i trogodišnjaka. Svima su zubi pokazivali znakove loše ishrane – što nije neuobičajeno za mlade neandertalce pri kraju tog razdoblja u istoriji planete. Ali u njihovim kostima su bili urezani znaci dubljeg očaja. Rosas je podigao nedavno iskopani deo lobanje i još jedan deo duge kosti ruke, oba s nazubljenim ivicama. „Te su lomove – tup – napravili ljudi”, rekao je Rosas, oponašajući udarac kamenim oruđem. „To znači da su ti druškani tragali za mozgovima i moždinom u dugim kostima.“

Uz te lomove, frakture na kostima napravljene kamenim oruđem jasno ukazuju na to da su ih jeli ljudi. Ko god bio taj koji je jeo njihovo meso i iz kog god razloga to činio – gladi? obreda? – sudbina njihovih ostataka donela im je poseban i čudesan vid besmrtnosti. Ubrzo pošto je tih devet osoba umrlo – verovatno u roku od nekoliko dana – zemlja se pod njima iznenada urušila, pa tako hijene i ostali strvinari nisu stigli da raznesu njihove ostatke. Kaša kostiju, taloga i kamenja srušila se u šuplju krečnjačku odaju duboku 20 metara, kao kad blato prodre unutar zidova kuće za vreme poplave.

Tu je, zaštićeno peskom i glinom, konzervirano postojanom temperaturom pećine i izolovano u oklopima od mineralizovanih kostiju, uspelo da preživi nekoliko dragocenih molekula neandertalskog genetskog koda. Čekali su trenutak u dalekoj budućnosti da budu izvučeni, spojeni i pregledani u potrazi za podacima o načinu života tih ljudi i razlozima zbog kojih su iščezli.

Prvi nagoveštaj o tome da mi nismo prvi ljudi koji su nastanjivali Evropu izašao je na videlo pre više od 150 godina, trinaestak kilometara istočno od Dizeldorfa u Nemačkoj. U avgustu 1856. godine radnici koji su vadili krečnjak iz pećine u dolini Neander iskopali su kalotu lobanje s izraženim nadočnim lukovima i nešto deblje kosti udova. Od samog početka neandertalcima je prilepljena dugotrajna etiketa glupih, surovih pećinskih ljudi. Veličina i oblik tih fosila zaista upućuju na nisku, zdepastu građu tela (muškarci su u proseku bili visoki oko 1,6 metara i teški oko 84 kilograma) s krupnim mišićima i izbočenog grudnog koša, za koji se može pretpostaviti da je obuhvatao pluća velikog kapaciteta.

Stiven Čerčil, paleoantropolog sa Univerziteta Djuk, izračunao je da bi tipičnom neandertalskom muškarcu za održavanje telesne mase u hladnoj klimi trebalo do 5000 kalorija dnevno, što je približno onoliko koliko dnevno troši biciklista na trci Tur de Frans. Ali, iza tih izbočenih nadočnih lukova, lobanja neandertalca sa niskom kalotom sadržala je mozak čija je zapremina bila nešto veća od prosečne zapremine našeg današnjeg mozga. I dok su njihovo oruđe i oružje bili primitivniji od oruđa i oružja modernih ljudi koji su ih istisnuli iz Evrope, ono nije bilo ništa manje prefinjeno od pribora koji su izrađivali moderni ljudi tog doba u Africi i na Bliskom istoku.

NATIONAL GEOGRAPHIC SRBIJA U OKTOBARSKOM BROJU DONOSI:

- Neki drugi ljudi: neandertalci

- Kitnjaste pčelarice

- Vek istraživanja Vinče

- Pravi kitovi

- Indijska linija brzine

Više o septembarskom izdanju National Geographic Srbija saznajte na: www.nationalgeographic-srbija.com.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: