Putopis sa Kube

Ne poričem da nije baš najjednostavnije dovesti se do hotela i tih rajskih prizora najnovijim autobusima kineske proizvodnje ulicama kojima se provoze konjske zaprege, trokolice i druga vozila koja su već odavno trebala da završe kao muzejski eksponati, i kojima prolaze neobično lepi ljudi nerijetko pružajući ruke i proseći ili podižući palac u nadi da će biti povezeni do sljedećeg mjesta, nakon što su već izgubili svaku nadu da će se odnekud pojaviti autobus javnog prevoza koji saobraća bez voznog reda.

Odnedavno, čak i vodiči poluglasno priznaju da na Kubi pitanje javnog saobraćaja nije najbolje riješeno i da ta situacija traje od sloma Sovjetskog Saveza. No, sve to, kao i sve što sam čitao i čuo o životu u ovoj zemlji pod američkom blokadom još od oktobra 1960. godine, ne sprečava me da se svaki put doživim neku vrstu ushićenja i pozitivnog šoka prilikom susreta sa lokalnim stanovništvom... I to zbog malih običnih stvari, ljudskosti, zapravo, sitnica, sitnica koje život znače...

Para usted señora (Za Vas gospođo )

U hotelskom kompleksu u kojem smo odsjeli supruga i ja, svakodnevno smo susretali vrtlare zadužene za održavanje cvijetnjaka i zelenih površina, kako po nesnosnoj vrućini rade „u znoju lica svoga“, odjeveni u zelena lanena odijela, sa dubokim crnim čizmama na nogama i pletenim šeširima na glavama. Oni po pravilu pozdravljaju turiste u prolazu obaveznim ¡Hola, sa obaveznim smiješkom koji im načas ozari preplanula lica.

Vrlo brzo sam ustanovio da veliki broj njih uporedo sa obavljanjem jednoličnih vrtlarskih poslova osmišljava vrijeme, izradom najrazličitijih figurica i predmeta od žilavih vlati trave. Gustavo, tako se zvao jedan od njih, pozdravio nas je jednog jutra, pojavivši se iza žbuna iza kojeg je dotad klečao, podigao šešir i izvukao perfektno urađenu figuricu cvrčka od trave, sa svim detaljima, čak i izbuljenim očima i lelujaćim antenama na glavi, mišićavim stražnjim nogama...

Sa ponosnim smiješkom i iskričavim očima držao je prema mojoj ženi ispruženi otvrdli i ispucali dlan, rekavši pritom: Para usted, señora., Grillo. Žena i ja smo gotov u isti mah klimnuli glavom i ushićeno uglas uzviknuli: „ Muchas gracias“.

Od tog dana Gustavo nas je gotovo svakodnevno dočekivao ispred paviljona. Naprosto bi odnekud izronio, sam ili sa nekim od radnika. Ponekad su nosili čitavu kolekciju figurica od trave zakačenih na obod šešira – ptice, cvrčke, pčele, majušna sunca sa, kao što sam rekao, do savršenstva urađenim i najsitnijim detaljima. Gustavo nam je jednom prilikom pokazao oštro sječivo noža i dva pramena dugačkih vlati trave, da bi potom na licu mjesta demostrirao vještinju presmotavanja, zasijecanja, presijecanja, uvijanja, preplitanja, uplitanja i međusobnog povezivanja vlati trave od kojih je pravio te majušne, unikatne umjetničke tvorevine. Ostali smo zapanjeni, a i on valjda inspirisan našim nepatvorenim oduševljenjem , akrobatski vješto i neuhvatljivo brzo baratajući nožem i lepršavim prstima je u roku od pet minutra ispleo kompletnu figuricu pčele... „Abeja“, rekao je sa obaveznim blještavim osmijehom.

Čuvao sam brižljio do posljednjeg dana godišnjeg odmora sve Gustavove poklonjene unikatne umjetničke tvorevine, više kao simbole jedne gotovo zaboravljene ljudske potrebe da nesebnično podijeliš s nekim nešto što si načinio s ljubavlju, a zadnji dan godišnjeg odmora predao sam mu mali poklon i otvorio platnenu kesicu sa četiri figurice.

Poredao sam ih na dlan i izgovorio: Grillo, abeja, pájaro, sol i pokazao na njegove rukotvorine – figurice cvrčka, pčele, ptice i sunca. Gustavo je ubrzano treptao očima i nije progovarao ni riječi. Pružili smo jedan drugom ruku i rastali se, a kad sam se nakon desetak koraka okrenuo opet, vidio sam da je i dalje stajao kao ukopan u svojim dubokim crnim čizmama i da nije prestajao da maše rukom u znak pozdrava...

Photo: Leshaines123 / Flickr

Confianza (Povjerenje)

Prije polaska na godišnji odmor, jedan od mojih najvećih strahova uvijek je taj da bi neko od mojih i li ja sam mogao da se razboli i da ćemo morati tražiti pomoć u nekoj od lokalnih zdravstvenih ustanova. Pokušaj da spojim ugodno sa korisnim, tako što sam se dugo sunčao na predivnoj pješčanoj plaži, kako bih akumuliranom toplotom ublažio reumatske bolove stečene tokom hladnih kanadskih zimskih dana, završili su opekotinama drugog reda, praćenih groznicom i bolovima koji se se pojačavali i postajali sve nesnosniji. Sav stojicizam i svi pokušaji da se nekako namjestim u krevetu i nađem poziciju i mir kako bih makar dočekao jutro ispostavili su se kao uzaludni, jer moja žena je na kraju morala pozvati recepciju i zatražiti pomoć. Ženski glas sa druge strane nas je obavijestio da će za nekoliko minuta hotelski taksi na električni pogon biti ispred našeg paviljona i da će nas Fernando odvesti do ambulante u susjednom kompleksu hotela.

I uistinu, nakon deset minuta na vratima se pojavio Fernando, nasmijan, sa gotovo dječačkim crtama lica, i u smeđoj uniformi od laganog lanenog platna. Pomogao mi je da siđem niz stepenice i odvezao me gde treba ne prestajući da priča na tečnom engleskom jeziku. Pričao mi je kako se tek oženio, kako je jako sretan zbog posla kojim se bavi – dvanaest sati na dan razvozi turiste i kofere od recepcije , restorana, plaže do hotelskih soba i natrag. Ispričao mi je i kako voli strane jezike i da je engleski naučio preko američkih radio-stanica i filmova Hemfrija Bogarta.

„Samo mi daj uzorak, neki glas, neki lik koji ću imitirati, i nema tog jezika koji neću naučiti“, Fernando me ponosno obavijestio o svojoj taktici i tehnici učenja stranih jezika.

Nakon što se zaustavio ispred osvijetljenog ulaza sa strane na susjednoj hotelskoj zgradi, pokazao mi je vrata u polutamnom hodniku iznad kojih s nalazio svijetleći znak sa crvenim krstom i natpisom Ambulancia – Emergencia.

Pokucao sam nekoliko puta, najprije se ništa nije čulo, a potom je iznutra dopro bat koraka koji su se primicali vratima. Otvorila mi je visoka crnoputa doktorica sa izuzetno dugačkim rukama i nogama. Činjenica da smo je upravo probudio, nije ju sprečavala da me brižno i sa širokim osmijehom na licu počne ispitivati za razlog dolaska. Engleski je jedva govorila, no i pored toga sam uspio da joj sve objasnim, najviše zahvaljujući internacionalnim riječima koje su se na engleskom završavale na –tion a na španskom na –cion.

Zvala se Stela i zatražila je da se skinem i pokažem opekotine. Glasno se nasmijala kad je vidjela da sam sav išaran, tj. da su mi se na koži od lica prema nožnim prstima nalazili svi prelivi bijele, roza, crvene, purpurne i smeđe boje. Rekla mi je takođe da mi consultacion, neće naplatiti te da će mi odmah prepisati mast i antibiotike i da ih mogu dobiti kod nje, da ne bih morao da čekam do ujutro kad se otvaraju apooteke u najbližem gradu, udaljenom 50 kilometara od hotela.

Napisala mi je na komadiću papir iznos koji treba da platim, no, na moju nesreću i sramotu pri sebi nisam imao dovoljno promijenjenih pezosa. Pitao sam je šta da joj ostavim kao garanciju da ću se vratiti sa ostatkom novca, na šta se ona nasmijala, odhanuvši rukom i rekavši - confianza ( povjerenje ). Ponovio sam confianza , pokušavajući da objasnim da ću novac donijeti čim prije.

Ona je pokazala da će ponovo biti u ordinaciji za dva dana i da će biti dežurna za period od 48 sati i da tada mogu da donesem novac. S nevjericom sa napustio sobu , prošao kroz hodnik i došao do izlaza ispred kojeg me čekao Fernando. Fernando je nastavio da priča tamo gdje je stao kao smo napustili njegov električni auto.

„Da, eto naučio bih ja i francuski, ali ne znam koga da imitiram. Počeo sam sa Žan Pol Belmondom, ali zadnji niz filmova sa njim u glavnoj ulozi prikazan je na kubanskoj televiziji prije tri godine, a rječnik i neki udžbenik francuskog gotovo je nemoguće nabaviti u knjižarama.“
Pomogao mi je potom da izađem iz električnog automobila i rekao kao prvo na španskom „Horhe, esto es el principio de una nueva amistad“, a potom, imitirajući Hemfri Bogarta „George, I think this is the beginning of a beautiful friendship“...

Idući lagano uz stepenice, sve korak po korak, vidio sam da se nebo već podlivalo prvim jutarnjim rumenilom i da je noć lagano uzmicala. Zastao sam nakratko i pomislio na doktoricu Stelu i hotelskog taksistu, Fernanda, i rekao poluglasno sam za sebe: „ Možda su upravo to sitnice koje smo izgubili i za kojim uzaludno tragamo: „confianza“ i „amistad“ (povjerenje i prijateljstvo ) , a koje ova dva bića tako prirodno i s lakoćom nose u sebi....