Kako se rashladiti u BiH

Bihać ima Unu, Banja Luka Vrbas, Zenica ima Bosnu, nekad prljavu, nekad čistu, ali je barem rijeka, Tuzla nije imala ništa, ali se ljetos spasila s onim jezerima. Mostaru i s Neretvom i bez nje svakako spasa nema, dok je Sarajevo ljeti jedan od vrhunskih evropskih paćenika zahvaljujući tome što u trajnom posjedu ima Miljacku. Ljeti je Sarajevo Miljacku pretvorilo u elementarnu nepogodu koju i ne pokušava da riješi. Čeka se da padne kiša i probleme odnese niz vodu. Građani Sarajeva u ovo doba godine, dok kiša ne padne, koriste svaku priliku da pobjegnu van grada. Grad, istina, ni tada nije pust, jer je tu mila i draga dijaspora koja će popuniti praznine kako na ulici, tako i u gradskom budžetu. A to što Miljacka danfa da se disati ne da, to se dijaspori čini da domovina miriše.

Što nam nema Ovo malo domovine stvarno miriše, samo da bi se ti mirisi oćutali, treba izaći iz Sarajeva. Ako ima kakve sreće, onda je ona u činjenici da se za sat, sat i po vožnje, kad nema štrajkova, iz Sarajeva da dobaciti do mjesta gdje se da disati. "Drina je nešto najvrjednije što imamo", reći će Goraždani, vjerovatno najveći kokuzi u domovini. Hoće reći da nije sve u parama, nego da ima nešto i u Drini. Sjede na obali, pijuckaju domaću rakiju od krušaka jeribasmi i gledaju kako na dnu rijeke škobalji ližu kamenje. Kad škobalj lizne drinski oblutak, on se malo izvrne, pa se čini kao da je sunce obasjalo komad pleha. Sijeva škobalj. Tako kažu u Goraždu. Ne sijeva škobalj, to meza sijeva. I tako kažu u Goraždu. I sijevnu meza, začas. Samo ovaj put ne bi škobalj, nego drinska mladica od jedno pet-šest kila. A kakva će biti nego drinska, neće valjda miljackanska. Naiđe Zisko, legendarni estradni umjetnik koji će se srdačno pozdraviti sa svakim musafirom. I on se slaže da nije sve u parama, treba imati nešto i u zlatu. Tu urođenu srdačnost i širokogrudost Goraždana su prije dvanaest godina prepoznali Francuzi koji su dali ideju da se u Goraždu organizuje Festival prijateljstva. I bi Festival. Već dvanaest godina u augustu Goraždem defiluju klovnovi iz bijela svijeta, ulični svirači, nene i unuci, pleh muzika, dijaspora i familija koja samo tad dolazi da upita za zdravlje, estradne zvijezde, političari i mnogi drugi ugledan gost i putnik namjernik. Ovo ljeto se na goraždanskim ulicama nije mogao sresti Zahid Karović Karo. Da ste vi živi i zdravi, Karo je umro. Ima tri-četiri mjeseca.

Rasim Žigo i druga raja iz ulice Kulina Bana, koja su Karu pazila za života, su ovom omiljenom goraždanskom liku odala počast tako što su na izlog brijačnice postavili Karinu sliku i harmoniku. Karo je za života Goraždane sa svojom harmonikom zabavljao svaki dan, a pravi pjevači samo za vrijeme Festivala i to navečer. Ovo ljeto na Festivalu prijateljstva nije nastupio i pravi pjevač i pravi prijatelj Goražda Damir Urban. On je godinama redovno dolazio na Festival i toliko zavolio ovaj zaboravljeni grad da je rekao da ga samo nazovu i da će odmah doći. Izgleda da ga ove godine niko nije nazvao. Ali zato jeste Hanku Paldum i Anabelu iz grupe Fanky G. Da nije gostovao Dubioza Kolektiv i da se nije održala likovna kolonija u okviru Festivala, mnogi Goraždani s dobrim ukusom po pitanju kulture i umjetnosti drže da bi se Festival prijateljstva pretvorio u najobičniji narodni teferič. Nemaju, naravno, ništa protiv teferiča, samo što s pravom smatraju da je teferiču mjesto van grada. A Goražde je grad gdje dane provodi najveći bosanski pjesnik Abdulah Sidran, gdje je rođen Isak Samokovlija, gdje je radio kompozitor Avdo Smajlović... Helem, ljuti su Goraždani malo na aktuelnu vlast i načelnika Muhameda Ramovića koga zovu Rambo, tako da se po gradu već naglas govori: "Rambo odlazi, Zisko dolazi..."

Što nam nema Muje i Halila Malo se kad ko pohvalio da se ljeti pored Drine oznojio. Više je onih koji su na Drini ozebli.

Kako će se oznojiti, kad ništa ne radi, mora ozepsti. A šta će raditi? Sva preduzeća riknula, samo se Bekto drži, nek' ga Allah dragi nagradi i na ovom i na onom svijetu. Šta da se radi? Sjedi i gledaj u Drinu. Samo nemoj dugo, jer se može desiti da nešto i vidiš. Nego onako, pomalo. Čekaj jesen da obereš jabuke, kruške i šljive, pa ih prodaj ni za kakve pare (a nije sve u parama), pravi pekmez, sirće i peci rakiju. Piši knjige, sviraj, slikaj. Kome se ne da sjediti onako kraj Drine, neka peca ribu. Kako su je Mujo i Halil Sofradžija pecali da su u narodnoj pjesmi opjevani. I gledaj pa ne daj ono malo Drine što je ostalo da teče. Kad Drina stoji, to više nije Drina, nego Drinsko jezero. A čim je jezero i hava je drugačija, znaju to u Buturović Polju najbolje. Promijenit će se i pjesma onda. Otići će i vedrina, navaliti sparina, a kad ona navali ni insan više nije isti. Bježat će narod i od Drine kao što bježi od Miljacke i selamet ljeti tražiti na drugom mjestu. A takvih mjesta malo će gdje biti.

Jedno od njih će sigurno biti Umoljani, selo na Bjelašnici. Oni su na oko 1.300 metara nadmorske visine i otkako je svijeta i vijeka nikad niko nikakvu sparinu tu nije zapamtio. To narod provjerava svake godine 9. augusta kada se u Umoljanima održava mevlud pa onda i teferič. I bude tog dana, tu na livadi pod Gradinom, najmanje 20.000 duša. A Gradina nije kao svaka druga, nego jedinstvena. Na njenoj se stijeni i sad vidi okamenjena aždaha. E, ta aždaha je jednom davno krenula iz kanjona Rakitnice da ždere narod. A narod stao dove učiti da se aždaha okameni. I tako i bi. Od tada pa do danas je na Umoljanima prozračno i svježe i u augustu. Isto kao u Goraždu. Razlika je samo u tome što Goražde ljeti ima festival, a Umoljani teferič. A ono što im je zajedničko je da su i jedni i drugi srdačni i širokogrudi. Kako neće biti? Nemaju sparinu. I kažu Umoljanci, da se pored njih takvih, kakvi već jesu, još jedino u Lukomiru putnik namjernik može osjećati ugodno. A Lukomir je još na većoj nadmorskoj visini.

Umoljanska džamija - Haman najstarija u BiH

Nema pisanih tragova kada je džamija u Umoljanima sagrađena, ali je sigurno da je jedna od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini. Pretpostavlja se da je od nje starija jedino Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini. U njenim su temeljima stećci. Njih dvadeset i pet je sigurno. Kroz vijekove nije pretrpjela veća oštećenja koja bi narušila prvobitan izgled. I u posljednjem ratu je pošteđena, a mogla je biti sravnjena sa zemljom kao što su i Umoljani bili. Narod kaže da je spasila hair-dova naših nena i deda i ništa više. Ima priča koja kaže da je tamo '92. doktor Mustafa Pintol rodom iz ovih krajeva spasio ranjeno dijete nekog Srbina, i da taj čovjek u znak zahvalnosti nije dao da se džamija u Umoljanima sruši. Kako god bilo, ova džamija sa svojim jedinstvenim izgledom je svjedok postojanja života i islama na Bjelašnici.