Ponedeljak, 17.08.2009.

07:00

Na feribotu Rijeka-Dubrovnik

Još na ukrcaju, čim stupite do rampe, naslutiti možete tko plovi samo s palubnom kartom. Takvi se učas razlete naokolo, sve da u kakvom kutu strateški prostru ručnike i karimate, napušu 'luftmadrace', postave vreće za spavanje.

Autorka: Karmela Devčić
Photo: Boris Kovačev/CROPIX
Izvor: Jutarnji.hr

Podrazumevana plava slika

Kad je Jadrolinijin trajekt Marko Polo u ponedjeljak pred suton isplovljavao iz riječke luke, duž mola ga je do samog kraja, sve do svjetionika, pratio prosijedi muškarac. Ispočetka je lagano hodao, ubrzao korak, na koncu trčao k’o kakav mladić. Njegova silueta zaigrano je “preskakala” ljude, usidrene brodove, energično mahala prema pramcu.

Mahao je čovjek, bit će, po instinktu, jer golim okom sigurno više nije među pedesetak ljudi na šestoj palubi razabirao gdje točno stoji gospođa poodmaklih godina. Nije mogao vidjeti da je i ona mahala još dugo, i u vrijeme kad Rijeka više nisu bili obrisi ljudi već samo svjetla u daljini. Bio je to najljepši ispraćaj koji je brod imao u nekom portu na toj 20-ak sati dugoj vožnji od Rijeke do Dubrovnika.

A vidio je Marko Polo puno ispraćaja i dočeka, u splitskoj luci čekali su ga ljutiti iznajmljivači soba, u Korčuli, za podnevne omare, u brod su, kao da je kit, mamurno buljili noćni partijaneri. Na trajekt što vozi na najdužoj komercijalnoj pruzi s naše strane Jadrana, dok smo prevalili te 283 milje do Dubrovnika, ukrcavalo se i silazilo oko 1100 putnika.
Treba tome dodati dva ostarjela kokera, jednog zlatnog retrivera, maltezera nošena u nekakvom ruksaku, 190 automobila, desetke bicikala, motocikle... Kad je konačno pristao u Gružu, neki su se, za ukrcaja u Rijeci potpuni stranci, silazeći s broda srdačno grlili. I ne čudi, družili su se k’o na pučkoškolskom maturalcu, na podu kavane proveli cijelu noć i pola dana; tako, bez prava na privatni prostor zaboravljaju se mnoge na kopnu uvriježene socijalne granice.

Čepići u ušima

Lako je, još na ukrcaju, čim stupite do rampe, naslutiti tko plovi samo s palubnom kartom. Oni što nisu zakupili krevet u kabini ulaze brza koraka, učas se razlete naokolo, sve da u kakvom kutu strateški prostru ručnike i karimate, napušu luftmadrace, postave vreće za spavanje. Mnogima ovo nije prvo dugoprugaško putovanje, točno znaju na kojoj se palubi najbolje spava i gdje se slabije čuju brodski motori. Ima ih, ponajviše Slovenaca i Talijana, koji se ovako voze svake godine. Brod još nije ni isplovio, a po klupicama i podovima na palubama, pod stolovima kavane, po hodnicima i odmorištima na stubama, na sve strane već obilježeni teritoriji, improvizirani ležajevi.

Ponoć je, taman smo prošli Ilovik, vidim svjetlo s Gruice, a na trajektu na svaki se “nasukani“ ručnik i karimat odavno ispružili vlasnici. Oni iskusniji imaju čepiće u ušima i štitnike na očima. Drugi se meškolje, zasmeta svjetlo, ili susjedove noge i intenzivan miris nekakva sendviča. Umorni, u potrazi za malo privatnosti i mira, pokriju lice kakvim rupčićem.
Brojke kažu da je Marko Polo Jadrolinijin najveći i najbrži brod. Dugačak 130 m, ponese 1500 putnika, treba li, ubrza do 21 čvor.

“Ja ću vam reć’ da je to najljepši brod na Meditaranu!“ subjektivno će kapetan Ante Granić. “Maritimno je tako stabilan da ne znam u što se ne bi upustio s njime!“ Lani je Jadrolinija na toj liniji Rijeka - Dubrovnik prevezla gotovo 97.000 putnika i 16.200 automobila. Lani u srpnju bilo je oko 21.350 ljudi, prošli mjesec 18.750.

Debele knjige u rukama

Brod su, za potrebe norveške flote, prije 36 godina gradili Francuzi. I danas na stolovima u kavani stoje utisnute karte norveških fjordova i švedskog arhipelaga. Te mape, čak i kad ih potrpaju pivom, obično primijete samo skandinavski putnici, pa pitaju kako to da usred Jadrana reklamiramo sjeverna mora. U rano jutro na njemačkom putniku primjećujem majicu s engleskim natpisom “Marko Polo - švedski arhipelag”.

Bila sam sigurna da je riječ o nekom zagriženom zaljubljeniku u brodove, tipu koji nije tek slučajno tu. Zbunjen, čovjek uopće ne shvaća o čemu ja to pričam. Iznova objašnjavam da je ovaj Marko Polo nekad plovio baš tim rutama. Vodim ga do karata u kavani, upirem prstom u mape kao corpus delicti. “Šalite se? Pojma o tome nemam. Ne sjećam se od kud mi ova stara majica, obukao sam je jer sam vidio da se brod zove Marko Polo”, kaže pospano.
Većina putnika, bez obzira jesu li krenuli iz Rijeke ili već putuju danima, kopnom sa sjevera Europe, slaže se s Jadrolinijinom reklamnom krilaticom da “odmor počinje na brodu”. Nije bitno koliko traje put morem dok god možete kružiti po baru, kavani, unutarnjoj verandi, s bande gledati u valove, kontrolirati oblake, pogađati je li to puše jugo po Levantu. Na trajektu ljudi, k’o u praškoj podzemnoj željeznici, masovno čitaju debele knjige. Možda baš stoga što je duga pruga, pa traže nešto što će ih zabavljati stotinama milja.

Ad hoc “statistiku” putnika i književnih im ukusa dade se napraviti u hodu, zvjerajući u naslove i jezike na kojima su štampane knjige što ih čitaju. Kružim vanjskom palubom i po koricama otvorenih knjiga “brojim“ ima li večeras puno Talijana, koliko je Nijemaca, eno na donjoj palubi Goethe na češkom, P. O. Enquist valjda u originalu, ima tamo gore otvorena i knjiga na arapskom. Od hrvatske literature samo studentica vrti lani izdanu Ugrešićku.

Tapison tzv. verande, zapravo dijela kavane, oko ponoći je pun tjelesa i valja dobro manevrirati da ne nagazite kome glavu, cipelom zaljuljate čiji trbuh... Damjan Babić (29), glazbenik iz Beograda, spava u mreži koju je razapeo između dva stupa. Društvo oko njega žvače kisele krastavce kao da su gumeni bomboni te žučno raspravlja o cijenama prijevoza - bicikla. Beograđanka Marija Krstić (26) svake godine putuje Jadrolinijom.

“Prije nisu naplaćivali bicikl, sad su baš pretjerali, ne samo da plaćamo kartu, već dođe skoro isto za mene ili bicikl. Moja je palubna karta Rijeka - Split 164 kune, a za bicikl sam dala 151 kn.“ “Tako je i kod Hrvatskih željeznica. Od Vinkovaca do Zagreba više te košta prijevoz bicikla negoli tebe”, rezignirano će uljuljani Damjan.

Na podu oko recepcije

Iako ima dosta praznih kabina, ljudi spavaju na podu oko recepcije. Osoblju to ne smeta. Do recepcije dopire isprekidano pjevušenje. U uskom koridoru između kabina Margarita Knežević strpljivo gore-dolje vozi jednogodišnju unuku. Pjeva žena uspavanku jer Sara nikako neće zaspati u kabini. Gospođa je iz Milana, gdje živi, s troje unuka, kćerkom, zetom i suprugom prvi put krenula na ljetovanje na Korčulu.
“Od Milana do Rijeke smo vozili, a dalje brodom. Ovako je puno komotnije, zbog djece. Da smo išli cestom, cijeli bi dan djeca bila vezana u sjedalicama u autu, pod noć bi zaspali, a znate kako im se onda glave klate -gore-dolje...” u bradu promrmlja Margarita ne prestajući ljuljati kolica.

Gore na otvorenoj palubi dio moskovskog crkvenog zbora Pokroff sjedi u mraku. Pjevaju nekakvu pjesmu o - moskovskoj noći. Dirigent Andrei Goryachev priča mi o koncertu što su ga jučer imali u riječkoj pravoslavnoj crkvi Sv. Nikole. Putuju za Bari, a tamo će pjevati u bazilici Sv. Nikole. Logično je, pomislim, da kad već putuju od jednog do drugog Sv. Nikole idu -brodom.

Nedaleko od zatvorenog Duty Free Shopa krevet je sebi i sinu napravio Riječanin Ivan Bralić. Kako je i očekivati od jednog Adriana, dječak s velikim uzbuđenjem plovi morem.

“Ja sam htio da idemo brodom, ljepše je nego busom do Splita... samo, mislio sam da ćemo se ipak malo više ljuljati“, govori veselo. Otac racionalno doda da je “put nešto duži, al’ smještaj komotniji, a karta jeftinija...” Dok Adrian pokušava zaspati prevrćući u ruci plastične figurice likova iz Star Warsa, Ivan, ing. vinarstva, čita knjigu o zaštiti vinove loze. I tako do dugo u noć...

Kabina pred jutro jeftinija

Nekad su noći na brodu bile glasnije, imali su stalno zaposlenog muzičara koji bi prebirao po klaviru. Radio je i kasino. Pitam kako to da su odustali od glazbe i kocke. “Struktura gostiju... ne možete držat’ muziku, jer oni koji hoće spavati žale se na buku...”, kaže brodski hotel menadžer Ivica Jurac.

Kad već nema puno sadržaja, putnik može ubiti stres na stolicama za masažu. Ipak, u 20 sati nismo primijetili da ih je itko upotrijebio. Ne računajući Talijanke kojima su poslužile kao - krevet. Malo dalje šest britanskih tinejdžerica iz Liverpoola: Suzanne, Victoria, Katie, Lusie i dvije Janie uspavljuju se slušajući Beatlese.
Ako usred putovanja, sasvim izmoždeni hrkanjem Motija i Urija iz Jeruzalema, bolnoga vrata i čela crnog od Slobodne Dalmacije shvatite da to nije za vas, možete i kasno u noći, ako imate sreće, uzeti kabinu. Ljudi obično dođu do ponoći, ali ima i onih koji kabinu zatraže pred zoru. Kabina pred jutro je nešto jeftinija. Dnevni popust.

No, onaj tko ima kabinu ne znači da će i spavati. Minutu nakon što spusti glavu na, doduše izglačanu, ali punu rupa, jastučnicu, lako će se dogoditi da mu se misli fokusiraju na vodokotlić koji curi u klozetu. Ili na prozorsko okno koje podrhtava. Jadrolinijina kabina nalik je na “kušet kola” HŽ-a. Dotrajala, islužena, čista toliko koliko nešto što se desetljećima rauba može biti čisto.

Noć je odavno minula, bliže je šest sati, plovimo kroz splitski kanal. Na ulazu u kavanu, umjesto mirisa kave, zapahne me težak vonj ustajala zraka. Na sve strane odbačene tenisice, poskidane čarape. San briše sve socijalne ograde. Preskačem dugačke liverpoolske noge, koje su nekako u noći zalutale do ručnika mladog para koji spava s maltezerom. Šutljivi gospodin koji je rješavao križaljke u snu se naslonio na nepoznatog mu susjeda.

Treba ispeći 500 jaja

Marko Polo živi 24 sata dnevno, 78 članova posade šalta smjene i brine se o “najbitnijem teretu - putnicima”. Kuhinja se budi u 4 ujutro. Tad prva smjena mijesi kruh. Već je mirisalo svježe tijesto kad je Tonči s Brača, oko 5, krenuo raditi gulaš. Nešto kasnije Damir i Brane za svitanja ljušte krumpir, režu luk...

Spomenem Ivanu Masaru, šefu kuhinje, rodom s Ugljana, priču kapetana Granića da su se “prije 30 godina, još u doba parnjaka, ljudi ukrcali u Baškoj vodi i išli u Split samo za poist špagete bolonjez...” Ti bolonjezi i dalje su, tvrde, zaštitni znak Jadrolinijine kuhinje. Masarov se oštar brk razvlači u osmijeh. “Kuhar sam 38 godina, nema šanse da bolonjez uspije kući k’o ovdje na brodu. Ovdje bude specifičan ukus, to ne može falit, kad se kuha na veliko...”
U uredu šefa kuhinje slika Sv. Ante. Kaže da to nije njegov svetac, ali svetac je svetac. “Zaštitnik moga Lukorana na Ugljanu je Sv. Lovre, al ako dođe šef od kužine iz Pašmana i stavi Sv. Antu, normalno, njegovog Sv. Antu moramo poštivat.”

Žuri, jer jutros je 300 gostiju na doručku, plus posada, treba ispeći oko 500 jaja, narezat 15 kg salame, 13 kg sira, pripremiti po 45 l mlijeka i soka...

Na putu od zapovjednog mosta do utrobe broda valja proći šest paluba. Fabjan Špika, šef makinje, vodi nas po bučnoj, užarenoj strojarnici.

“Sad je ovdje 41 stupanj, nama je, kad izađemo vanka, na 35 stupnjeva, k’o da je klima...”

Javljaju da puše “vitar u provu” pa valja upaliti još jedan motor. Brod ima 4 glavna motora ukupne snage 15.000 kw, to je ekvivalent snazi 300-tinjak prosječnih automobila. Iz Dubrovnika nastavlja za Bari, pa se, sutradan ponovo preko Dubrovnika, vraća u Rijeku. I tako dva puta tjedno.

Dolazak u Gruž

Ispred nas Elafiti. Gore na palubi Uri Jagelnik (23) i Moti Perkovitch (24), jedan vjerski učitelj, drugi student, obojica iz Jeruzalema, ručaju matzu i konzerviranu tunu. “Brod je odličan i dobro smo se naspavali”, kažu dečki. Komentiramo cijene... povratna karta Rijeka - Dubrovnik stoji 420 kn, ako ste kabinu voljni dijeliti s tri nepoznata putnika, to je 679 kn, a najskuplja kabina za jednu osobu, za dva pravca, je 1792 kn.

“Ma mi smo se super naspavali na - stolcima. Sve je super, jedino... bilo bi sjajno kad bi imali kakav košer restoran. U Hrvatskoj bi bilo puno židovskih turista kad bi bilo lakše naći košer hranu“, kaže Jagelnik. Njih dvojica su za ovaj godišnji gotovo sve što će pojesti ponijeli iz Izraela. “U Hrvatskoj pijemo samo vodu, Coca-Colu ili Red Bull, jer za to smo sigurni da je košer...”

Evo nas. Nije još ni 16.00, a mi u Gružu. Gospođa s početka priče kaže mi da suprug koji je onako dugo mahao brodu stiže sutra - avionom. “On pati od morske bolesti, ja ne volim letjeti, cestom mi je mrsko... Mi vam se svake godine rastanemo na riječkom molu i za dva dana sastanemo u Dubrovniku. Tako već zadnjih 30 godina...” govori dok se guramo među svijetom koji hoće što prije se dohvatiti kopna.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: