Lastovo, otok izvan struje

Mediterana kakav je nekad bio više, naravno, nema, osim u reklami. A najbliže što mu se u vremenu i prostoru može prići jest – otići na Lastovo. Pitanje je, naravno, na koje “nekad” se misli u sloganu Hrvatske turističke zajednice kad se reklamira Jadran, ali “nekad” na Lastovu, zatečeno danas, baš može odvesti u davnine.

Može se naći u divljini šuma i uvala (i to vrlo pitomoj divljini – na cijelom otočju nema ni jedne opasne ni otrovne životinje), u pogledu s matičnog otoka arhipelaga prema Italiji, ako se potrefi da u modrim uvalama s tirkiznim plićacima nije usidrena ni jedna jahta; još ako je bura otvorila vidik sve do Monte Gargana...

Mediteransko “nekad” može se naći i za stolom, u ribi iz Jadranskog mora koja je puku na kopnu sve nedohvatljivija – ili je nema, ili je preskupa, ili jest iz Jadrana, ali iz ribogojilišnog kaveza; može se naći u bićerinu dobrodošlice s rakijom od limuna ili rogača, u medenom mesu smokava, a ako se to komu čini patetičnim nabrajanjem “općih mjesta”, neka dođe na Lastovo čuti kako se govori o smokvi, kako je se nudi i daruje gostu – koji, ako dolazi iz Kolna, na primjer, za smokvu zna iz svojeg supermarketa, u kojemu je svaka zasebno umotana, prodaje se po komadu za euro, i negdje je po putu pogubila miris i medenost. Priča zelenog entuzijasta

Sve te tragove “Mediterana kakav je nekad bio” uočit će, međutim, samo došljak/gost kojega zanima da nađe i običaj tijekom vremena održan sam po sebi, a ne oživljen za pokazivanje strancima, da nađe jelo koje nije izmišljeno jučer u laboratoriju modernoga kuhara inspiriranog “onim što su jeli naši stari”, nego se jede i danas ćimulice s maslinovim uljem, recimo, ili srdele na ražnju, probodene iznad kosti (tako da ih, kad se tek stave na vatru, od gore drži čvrstina mesa, a kad se pečene s jedne strane okrenu – drži ih kost), kapare konzervirane nakon što su 24 sata držane u moru, pofrigane gere (kako Lastovljani zovu girice), koje se, kažu, može danima jesti u svako doba dana, a da nikad ne dosade...

Ante Števanja

No, takvi gosti – a nije da ih nema – ostaju u debeloj sjeni onih koji imaju sasvim drugačije interese, a stižu uglavnom na jahtama. Prije nego što im se skreše što ih ide, treba podsjetiti da je – mnogima na radost, ali mnogima i na tešku žalost – Lastovsko otočje 2006. godine proglašeno Parkom prirode, što je “čin niže” od statusa Nacionalnog parka i niža razina zaštite koja uz to ide. Dok je pretvaranje ovog udaljenog jadranskog arhipelaga u Park prirode bilo još u ideji, jedan je zeleni entuzijast društvu objašnjavao kako bi status Parka prirode Lastovo očuvao od pošasti masovnog turizma i apartmanizacije, kako bi dolazili samo gosti koji žele biti u neposrednom kontaktu s prirodom, ljudima i njihovim načinom života, ustvari živjeti s njima, jesti što i oni, ići s njima na ribe, istraživati špilje, roniti – i nikad s dna ništa ne uzeti...

Takvi su gosti najčešće ili oni najsiromašniji, s naprtnjačom na leđima, kojima informacija da na Lastovu nema otrovnih zmija ni pauka posebno vrijedi, ili oni najbogatiji, spremni platiti koliko treba da se maknu iz plastificiranog u “pravi” svijet. Spomenuti entuzijast danas je, usput rečeno, umuknuo – informiran je pa zna da Lastovo već godinama jest Park prirode, ali kao da i nije. S kim se god na otoku razgovara, reći će da Park “još nije zaživio”, a potvrdit će to i Ivo Čihoratić, lastovski donačelnik – jest da Javna ustanova Park prirode Lastovsko otočje već ima šest zaposlenih, ali primjena njegova pravilnika već je dugo, kaže, u stanju mirovanja – najviše se zateže oko prava na ribolov i vrstu ribolova...

Mira Števanja jede sirovu ikru ježina

Svašta još škripi na otoku: Čihoratić nabraja kako nema posla, mladi odlaze; velik su problem i otpadne vode, nema pročistača, a nema ni novaca za njih, pa onda nautičari... I evo nas tako opet kod nautičara – draži mi je gost koji dođe s naprtnjačom, nego većina onih koji uplove na svojim jahtama – samo je uvod u ono što je Ante Števanja iz Zaklopatice, lastovski zet koji se, u mirovini, sa suprugom Mirom bavi turizmom. Svaka čast onima koji se znaju ponašati, koji poštuju more, otok i ljude, ali takvih je jako malo. Jahtaši vam znaju u luci isprazniti svoje WC-ove, vrlo ih malo večera vani, u konobama: jedu na palubama ono što su sami donijeli. Dobro, nek jedu – ali onda sve ostatke, konzerve, plastične pjate... znaju bacit u more. Ili privežu se, uzmu vodu i struju, a onda doslovce dignu sidro i nestanu. A ronioci tek – bacim vršu, i često ne samo da ne nađem ulov, nego mi i vršu uzmu. Usluga ‘do konopa’

Na Lastovu – u Lastovu, Zaklopatici, Ublima, Prežbi... ima petnaestak konoba, dvije-tri su na odličnom glasu, a varijanta “polupansiona” u privatnom smještaju iznimno je rijetka. Baš su se na to odlučili Mira i Ante Števanja, poslujući tako što su “stavili konop, i preko njega nećemo, ne želimo biti biznismeni, nego domaćini. Kad posao preuzmu dica, neka rade šta oće”. “Do konopa” je stao odnos koji granicu između gosta/onoga koji plaća i ugostitelja/onoga koji naplaćuje čini gotovo nevidljivom; gostima se na stol stavlja manistra od ikre ježina, pečena riba, rižoti s kozicama i škampima, punjene pedoče sa šparogama – ili šnicel s prženim krumpirićima, ako baš žele.

Augusta Lah

Do konopa preko kojega Števanje ne idu, jest dati gostu brodicu da ode do najbolje pošte u uvali, povesti ga da ujutro s njima baci vršu, u navečer je digne, pa ga počastiti ulovom, ponuditi ga svojim jabukama, grožđem, pipunom (catom) i lubenicom, a kući ga ispratiti s litrom rakije od mente (sami pravili), ili bocom maslinova ulja (sami pravili), domaćim kajsijama (iz njihova vrta), ili džemom od smokava (sami ukuhali), pitarom s bosiljkom ili teglom kapara – ili sa svim tim, ovisi o gostu nisu ni oni svi isti.

Poseban je gušt doživjeti da sjediš mirno na doručku, pričaš s domaćinima, iznenada čuješ uzvik “Ante, hobotnica!”, i gledaš gospođu Miru, rođenu Lastovljanku, kako se promptno baca u more, zajedno sa svojih pedeset i sitniš godina, ne baš pedeset i sitniš kila i friško operiranim koljenom, s maskom za koju nisi ni stigao vidjeti kad ju je stavila, kako iz brodice bez gledanja uzima raka i mami hobotnicu, al’ ta je već školovana, kaže šjor Ante, Mira je već neko vrijeme uzaludno vreba. Onog istog Ivu Čihoratića, lastovskog donačelnika, upoznat ćete i kao majstora za gradnju fumara, čime se petnaestak godina bavi iz gušta. Čuveni su lastovski dimnjaci, jedan od zaštitnih znakova službene otočke turističke ponude.

Milan Lah

Neki su stari i četiri stoljeća, neobično sliče minaretima, ali gospodin Čihoratić kaže da je izgled lastovskih kapa rezultat kreativnosti davnih graditelja i njihove kompeticije sa slikovitim kapama dubrovačkih fumara, a ne turskog utjecaja, jer Turaka na otoku nikad nije ni bilo. U posljednjih desetak godina, što šjor Ivana baš raduje, i na novim se kućama, ne samo u Lastovu, nego i u Lučici, Zaklopatici... grade starinski fumari, četvrtastih ili okruglih kapa. A onda odlučite večer provesti u Lastovu, u bašti Dolac, na humanitarnoj večeri otočke Lige protiv raka, i u nastupu pokladara s drvenim sabljama i kapama bogato zakićenima cvijećem u glazbenoj pratnji, sviraču lire, prepoznajete koga – šjor Ivu Čihoratića...

Ne samo što se na otoku vrlo brzo počnu prepoznavati lica onih šestotinjak domaćih, nego i mladi bračni par iz Rijeke, koji ste upoznali u plićacima Skrivene luke, pozdravite u šetnji na drugom kraju otoka, stalno na cesti susrećete istoga spačeka, već prepoznajete bicikliste koji nemaju vremena za gubljenje pa pedale vrte i usred podneva, po prašnjavoj neasfaltiranoj cesti od Ubli do Lastova, zapravo jednoj dionici od četiri kilometra koja se – i to je, recimo, jedan od loših i posvuda raširenih suvremenih običaja trebala završiti u rano proljeće, pa će u kasno proljeće, pa će prije sezone, pa će u sezoni, pa... – i eno je, praši i dalje na otoku na kojem ne pamte kad je kiša zadnji put slegla prašinu.

Lastovski pokladari

Susretnete Talijane na koje ste naišli u skrovitoj kamenitoj uvali u kojoj su vas dočekali pušući kao da ste im upali na privatni posjed, susretnete i upoznate slovenski bračni par: Milana Laha, do prije dvadesetak godina, u vrijeme Jugoslavije, republičkog inspektora za privredni kriminal; odmah ga, naravno, napadnete zbog Savudrijske vale, Svete Gere i vinjeta, a on duhovito (zlobnici bi rekli – k’o da nije Slovenac) uzvrati “nemojte mene, ja sam ovdje nezaštićeni stranac”, al’ isto ne izdrži da na primjedbu o vinjetama ne uzvrati našom autocestarinom, plus pričom o ženskoj anatomiji (surova je i vrijedna prepričavanja: beračicu gljiva napala medvjedica, ubila je i pojela joj utrobu; na obdukcijskom stolu, čemu je inspektor Lah, CSI Novo Mesto, po dužnosti nazočio, patolog utvrdi da je od probavnog trakta pojedeno sve osim jezika i proglasi to dokazom da je jedna od najotrovnijih (s)tvari na svijetu baš ženski jezik).

Gospođu Lah, bivšu ravnateljicu doma za retardiranu djecu (kako je sama rekla, ne libeći se tog izraza) oduvijek je nešto vuklo na Lastovo; nije, kaže, mogla objasniti zašto je imala tako snažnu potrebu vidjeti taj otok, dok nije ovoga ljeta napokon došla i otkrila da je jedan od njegovih naziva Augusta insula, a ona se zove baš – Augusta. Plač ‘zovoja’

Ivan Èihoratiæ

Budući da turističke propagandne stranice traže da se nešto što raskošnije opiše sa što manje riječi, načitat ćete se “božanstvenih uvala”, “daha prošlosti”, “iznimno bogatog podmorja”, “neba koje nigdje nije zvjezdanije”, “divnih, gostoljubivih ljudi”... Kad se ljepota otoka i ljudi pogleda izbliza, izvan brošura, kad dobije lice pojedinca, trenutka, naići ćete ne četverogodišnjakinju koja moli mater da joj da “samo dva dima”, tražeći da povuče iz sise; pitat ćete se, provodeći prvu noć s pogledom na otok koji zaklapa uvalu Zaklopatica, koliko je to beba u mistu i zašto su sve odjednom uhvatile plakati, a ujutro će vam netko domaći objasniti da to ne plaču djeca, nego zovoji, “ptice nalik galebovima, smrdljive, nejestive i rijetko viđane”, ali s plačem koji noću pojačava tišina i koji zaklopatički škoj pretvara u mjesto koje kao da je iz priča o Odisejevim avanturama.

Lik maloga Frane koji s mula uhvati komarču od kila i dvadeset nije streotip iz filmova i priča – zbilja postoji, nosi mornarsku majicu, hvata konope za privezati jahte, lovi komarče s više od kila i nabija komplekse Splićanima, Zagrepčanima, Talijanima i Slovencima koji ga gledaju praznih udica, ili s ponekom pirkom u kanti.

Nije sve što se da naći na Lastovu baš za turističke prospekte: rano ujutro, kad se najljepše kupati, namirisat ćete kako je preko noći netko valu koristio kao septičku jamu; upozorit će vas da Pošta ima “trudničko radno vrime”, ili – kad naletite da je otvorena, dobro ste naletili; u kantaru ulovljenom na po Jadrana, nekoliko milja ispod Sušca, naći ćete – kondom; u dućanima ćete sve platiti skuplje nego na kopnu; u Ublima, kad siđete s trajekta, informaciju o iznajmljivanju auta morat ćete tražiti u samoposluzi, u kojoj prodavačica o tomu ništa ne zna; u prodavaonicama suvenira naći ćete nešto i ništa autohtono, i puno serijske robe, plastičnih sandala, “puhaćih” artikala, kineskih igračaka i preskupih razglednica (tri i četiri kune, kako gdje); otići ćete na najviši vrh, Hum, 417 metara, odnosno do najbliže točke do koje se može autom, a tamo je, kako piše na velikom putokazu, “heliodrom”, dakle “sletište za Sunce”; pokazat ćete interes za posjet nekadašnjoj kasarni JNA – Lastovo je nekad bilo jako vojno uporište – i naći ćete veliki kompleks iz kojega je “vojska otišla u ponoć, a opljačkan je u ponoć i minut.

Dica nam idu u Španjolsku i Grčku, umjesto da ih dovode ovamo – kad je vojska otišla, samo je lancune tribalo prominit”. E, ali – kompleks od desetak zgrada, cjelina kojoj ništa nije trebalo ni dodati ni uzeti, potencijalno vrlo unosna, s bolnicom stacionarom, cijelo ovo vrijeme ne služi ničemu, a i da bi služila, potrebno je istresti puno novca. Umjesto toga, netko je na jednom bolničkom zidu destrukciju i potpisao – nije to ni protujnaovska parola, ni politička uvreda, ni pljucanje na prošlost – na zidu je netko prstom razmazujući feces (lakše je koristiti tu riječ, nego da se onom slikovitijom šporka tekst) napisao (kao potpis na naličje lijepog lica Lastova i Lastovljana) – Torcida Hajduk. Drndanje ‘Visom’

No dobro, završimo s nečim drugim: onomu tko odluči u sezoni ići na Lastovo, preporuka je da ne sjeda na katamaran (putuje samo dva sata), ni na izravnu trajektnu liniju (putuje se nešto duže, ali vrlo ugodno i relativno brzo).

Treba ići onom linijom koja u Veloj Luci uključuje presjedanje i ljudi i auta pa s trajekta iz 21. stoljeća uđete izravno u prošlost, na prastari “Vis” koji drndajući nakrivljen nekako dođe do Ubli, pretvarajući sveukupno putovanje u tramak dug i do šest sati. Ali je putniku barem nahranjen dojam da je otišao jako daleko, dalje nego što zapravo jest, da je izoliraniji, da ga neće naći problemi iz “običnog” života. A to je blagotvoran osjećaj.

Manistra od ježine

Jež(inac) se od ježine (ženke) razlikuje po boji i obliku – crn je i okruglast, a ‘ona’ je plosnatija i nije sasvim crna. Ikru ima samo ona: posebnim kliještima ježinu se prepolovi, ispere sadržaj da ikra ostane čista, zatim se ikru – čiji se raspon boja kreće od blijedonarančaste preko crvenkaste do smećkaste – izvadi žlicom i sprema (ili zamrzne), a usput je se malo gricne i sirovu.

Ante i Mira Števanja pet godina su eksperimentirali kako bi spriječili da se ikra pri kuhanju raspadne; otkrili su da je treba načas (u cjedilu) umočiti u vrelo maslinovo ulje, što je učvrsti, i dalje se sprema tako što se od maslinova ulja, luka (‘može ga se stavit koliko hoćeš’), dva lista kapule, bosiljka, peršina, bijelog vina i vrhnja za kuhanje (‘najbolji je talijanski ‘panne di cuccina’, u našem se previše osjeti mliko’) – napravi šug bez šufigavanja: sve ide zajedno, ‘živo’, smiješano, i tako se kuha.

U šug se mogu dodati repići od kozica i škampi; ni jedan ukus ne smije prevladavati; servira se sa špagetima, ili s nekom drugom manistrom. Ukus je senzacionalan!

Poluotkrit ćemo i jednu polutajnu: starija kći Števanja u jednoj je kulinarskoj emisiji, koja će uskoro biti prikazana, jaaaaako dobro prošla upravo s manistrom od ježina.

Sasvim neobični magarac

Magarac Moro jedan je od posljednja dva (neki kažu tri) tovara na Lastovu.

Nije to običan magarac; stoljećima unatrag, Lastovo su opsjedali gusari i osvajači, među njima i Katalonci koji su jednog svojeg tamnoputog kompanjona poslali na Lastovo u izvidnicu, Lastovljani ga uhvatili, zarobili, na tovaru proveli kroz mjesto i na kraju zapalili.

Od tada se održava običaj Poklada, kad se s brda spušta, na magarca stavlja i potom zapali tamnoputa lutka katalonskog osvajača. Pokladi održavani posljednjih godina trenuci su Morove slave: upravo on, naime, kroz selo nosi lutku – simbol nekadašnjih osvajača.