Goldsteinov memento

Od svega je najvažnije kako i koliko će grijati ruke čitatelja, a ako smijem suditi po onome kako je grijala moje, za nju se može reći da je važna i vrijedna i, što je možda još važnije, na neobičan način lijepa i istinita knjiga. Ipak bih na samome početku koju o određenju vrste, jer i to, barem neizravno, mnogo kazuje o samoj prirodi knjige. Kao pisac, Goldstein je zatočnik klasičnoga publicističkog pisma, u kojemu nema mjesta tekstovnim afektacijama, niti upuštanju u eksperimentiranja koja je do jučer bilo pomodno zvati postmodernima (pa je danas i ta etiketa, po svemu sudeći, demodirana). Zato je u ovoj knjizi gotovo školski lako izlučiti i potom detaljno opisivati njezine glavne žanrovske elemente. To su, naravno, autobiografizam i memoarističnost, ali bih svakako u isti red stavio snažnu istraživačko-historiografsku crtu. Tako je konceptualni „tlocrt“ na kojemu knjiga počiva određen s ove čvrste tri točke. No, iz svake od njih uspostavljaju se zasebne, različite perspektive i emocionalni tonaliteti, i to je baš ono što Goldsteinovoj knjizi daje prepoznatljiv „karakter“ i neponovljivu privlačnost: unutarnju dinamiku u ovome trokutu, način na koji različite perspektive i tonaliteti „surađuju“, nadopunjuju se i izmjenjuju uloge u amplitudama ritma kojim Goldstein znalački vlada, organizirajući svoju ogromnu i raznovrsnu građu u pregledan, logičan te nadasve čitak tekst, koji sa svojim čitateljem uspostavlja prisan odnos, ne puštajući njegovu pažnju ni na trenutak...

Svatko će iz golemoga Goldsteinova obiteljskog i povijesnog hrvatsko-židovskoga panopitkuma izdvajati ono što mu po vlastitim sklonostima, uspomenama i načinu čitanja izgleda najvažnije. Prije nego što izaberem nekoliko momenata koji su me najviše dotaknuli, mislim da je važno istaknuti jednu crtu koja bitno određuje Goldsteinov odnos prema svijetu i životu, i koja kroz ovu knjigu prolazi kao njezina unutarnja, strukturalna „šifra“, znak prepoznavanja, bez obzira je li eksplicitno izražena ili je imanentno prisutna. Najjednostavnije bi to bilo iskazati kao kontrapunkt u kojemu se trajno jedno u drugomu ogledaju Goldsteinov intimizam, posvećenost unutarnjemu svijetu (uspomena, obitelji), i Goldsteinova ljubav za društvo, za opću zajednicu. U ritmu koji diktira taj kontrapunkt razvija se cijela ova knjiga, a u povratnom efektu ona nam omogućuje da bolje shvatimo i ljudski lik njezina autora. Mislim da bi se moglo pretpostaviti da je u tome pomogla i njemu samome! Naoko čudno, ali samo naoko: knjiga „ispisuje“ autora koji je napisao nju!

Ne bi bilo netočno reći da je, baš kao u romanu, glavni lik i glavni motivacijski pokretač Goldsteinove knjige – otac. Kad bi se iz knjige izlučio samo taj motiv, bila bi to jedna od najpotresnijih i najljepših književnih obrada vječnoga odnosa sin – otac u našoj književnoj baštini. U Goldsteinovoj istovremeno faktografski preciznoj i emocionalno vibrantnoj rekonstrukciji života s ocem prije i poslije njegova nestanka, u toj sugestivnoj mješavini stvarne slike čovjeka i njegova obrisa koji prelazi u mitski, sadržan je svemirski beskrajan i neprolazan bol. No, ono što Goldsteina-autora čini sasvim posebnim, to je sposobnost da nam taj bol posreduje jezikom čiste ljubavi, nenatrunjene niti profanošću sentimentalizma niti divljinom osvetoljubivosti. Na taj način, Goldsteinova saga o ocu, o tom sjajnom karlovačkom knjižaru i intelektualcu Ivi Goldsteinu kojega je progutao mrak Jadovna i jedne diluvijalne zločinačke politike, pretvara se u onaj toliko rijedak stvaralački događaj kada se potpuno brišu granice između fikcionalnoga i dokumentarnog diskursa: čista, prava književnost.

Goldsteinova nepresušna čežnja za otkrivanjem tragova očeve sudbine nailazi i na onaj nevjerojatni momenat: iskrsnuće očevoga pisma sinu nakon tolikih desetljeća – u emigantskoj prtljazi ustaškoga schöngeista Vinka Nikolića! Valjda će netko nekada i kroz ovakve motive umjeti – bilo istraživački, bilo umjetnički – pristupiti temi endehaškoga pakla. Goldstein je i ovdje, u svojoj stalnoj težnji za objektivnošću i neosvetoljubivošću, suzdržan i škrtoga jezika.

Još jedan veliki, nosivi motiv: knjižara. Iako je zakleti realist u čvrstom smislu riječi, u Goldsteinovom sjećanju očeva karlovačka knjižara živi takvom magnetičnom snagom i tako živo, a, opet, premještena u prostor oniričkih slika, da njegov tekst na tim mjestima gotovo da doziva magičnu sugestivnost Šulcovih proza. A da je očeva knjižara i cijela ta fascinacija knjigama i poslovanjem oko knjiga presudno formativno odredila Slavka Goldsteina i njegov budući profil izdavača, publicista i kulturnoga radnika – o tomu ne treba posebno govoriti.

Epizode u knjizi posebna su priča. Skoro od svake razvijenije može se zamišljati filmski scenarij, pripovijest... Ne znam zbog čega (ili, bolje, znam, ali ostavljam za neku drugu priliku), ali uz epizode o svim mogućim seljenjima majčinih, iz Černovica pa diljem svijeta (mala zamjerka autoru: to je motiv koji je vapio da bude razrađen detaljnije), najviše me se dojmila priča o djedu Aronu iz Tuzle. Ima u njoj nekoga velikog tragičkog potencijala, u toj priči o uglednomu staklarskom poduzetniku, koji je „ustaklio pola Tuzle“, bio prirođen tom gradu i tom socijalnom i kulturalnom ambijentu kao svome rođenom, da mu je posve zamrla sposobnost slutnje zla te mu je izgledalo da se njemu i njegovima ništa ne može dogoditi. Zatrlo ih je, sviju, tako temeljito i tako nepovratno, da se ni do danas o njima ne zna ništa. Možda uspomena na staklara Arona Goldsteina živi, i katkad odbljesne na suncu, tek u nekom starom, čudom nedirnutom džamu u Tuzli, zagubljenome baš kao i sudbina Arona i njegove čeljadi.

Spomenuo sam na početku Goldsteinovu istraživačku crtu. To vrijedi naglasiti. Iako nije znanstvenik u formalnom smislu, Goldstein se u nastojanju da obradi pojedinu temu, događaj, a naročito ljudsku sudbinu, postavlja znanstveno-kritički. Ne vodi ga afekt ni preduvjerenje, nego nastoji da o stvari prikupi što više informacija, da ju sagleda sa svih dostupnih strana, pa čak i kad upotpuni okvir, često odustaje od vlastitoga suda, jer mu je mnogo važnije prezentirati, vjerodostojno opisati, nego suditi... Ta njegova osobina ima, kako rekoh, izuzetnu vrijednost kada piše o ljudima, jer pred nama kroz njegovu knjigu prolazi desetine ličnosti i sudbina, mnoge su mračne ili samo nesretno upletene u magbetovsku mašinu zla, no pred svakom od njih Goldsteina, zapravo, prvenstveno vodi žeđ za upoznavanjem, za razumijevanjem „mehanizma sudbine“.

Taj opći stav, koji bi se u starinskim terminima mogao nazvati humanističkim, kada se ne bismo izlagali prevelikom riziku podsmijeha i prijezira, određuje, izgleda, i prirodu Goldsteinova društvenog aktivizma, o kojemu ova knjiga svjedoči na vrlo slikovit način. Neće Goldstein od toga praviti nikakvu veliku famu, naprotiv, onako kako je, recimo, njegov, majčin i bratov odlazak u partizane bio, zapravo, modus spasa pred većom opasnošću (od istrebljenja pred kojim možeš samo pasivno strepiti i čekati), tako je i sve drugo što je slijedilo – oblik spasa od besmisla i praznine. Kratkotrajni partijski staž u Jugoslaviji, odlazak u Izrael, povratak (jer otkriva da je u hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi ipak „kod kuće“), cijeli radni vijek proveden u društveno i kulturno korisnim poslovima, ali nikad po partijskoj i ideološkoj „liniji“ i zbog nje, nego zbog najvlastitijega zadovoljstva u osjećaju društvene korisnosti...

Iz te perspektive važan je i relevantan sumarni Goldsteinov osvrt u 27 točaka na cijelo jugoslavensko razdoblje pri kraju knjige (Appendix o partizanima i komunistima). Zna i autor sam, to je više nego sigurno, za sav znanstveni rizik u koji se time upustio i za sve moguće prigovore koji mu zbog toga mogu doći. No, isto tako, jasno je da Goldstein bez ovoga jednostavno nije mogao, niti bi ova njegova knjiga bez toga bila ono što jest (uostalom, prilično se teško ne složiti se Goldsteinovim „brevijarom“ o jugoslavenskom komunizmu, jer je napisan sav u želji za objektivnim i balansiranim kritičkim prikazom). A knjiga jest – sjajna spisateljska demonstracija jedne potpune životne i intelektualne sabranosti, ispovijest u kojoj se na gotovo savršen način prepleo svijet intimnih uspomena i trauma, sa svjedočenjem sudionika jedne velike i važne povijesne epohe. Napokon, s osnovnim motivom zloslutnoga povijesnog ponavljanja, Goldsteinova knjiga istovremeno je mudar i rječit memento. Tko mu je adresat, i ima li ga uopće, drugo je pitanje.