Mirko Ilić: Umetnost pobune

Ove godine obeležava se 30 godina od početka panka na ovim prostorima. Koliko je Vama bila bitna poruka koju je pank tada donosio, na koji se način to odražavalo na Vaš rad?

Poruka je bila bitna utoliko što je pank bio revolt protiv establišmenta. Dakle, u Engleskoj je to jedna vrsta establišmenta, u tadašnjoj Jugoslaviji to je bila druga vrsta establišmenta. Mislim da bi mladi ljudi uvijek trebali se revoltirati, iako vidim da to nije uvijek slučaj, nažalost. Dešava se da su potkupljeni. Naravno da je revolt protiv establišmenta nešto što me veseli.

S obzirom na tadašnju društveno-političku situaciju, kako su, po Vašem mišljenju, na ovim prostorima prihvatane tada aktuelne svetske tendencije u muzici i umetnosti uopšte?

Muzički, mladi u to vrijeme su funkcionirali puno bolje nego mladi u sadašnje vrijeme. U to vrijeme „Pankrti“ ili Džoni Štulić su bili nešto novo i uzbudljivo. Međutim, primjetio sam da mladi, današnji mladi, opet slušaju Džonija Štulića i „Pankrte“. Oni nisu proizveli svog Džonija Štulića, ili svoje „Pankrte“ ili, ne znam, svoje „Bijelo dugme“. Što je dosta tužno. Unatoč tome višepartijskom sistemu, mislim da vam je muzika danas jednopartijska.

Identično je za umjetnost i dizajn. Umjetnost i dizajn su u tom periodu bili revolt, bunt, a danas su advertajzing.

Pre koncerta „Pankrta“ u Studentskom kulturnom centru 9. decembra biće prikazane table sa Vašim stripovima od pre 30 godina - kako Vam se čine kada ih danas pogledate? Da li neke ideje iz tog perioda i dalje žive u Vašem radu?

Ideje i dalje funkcioniraju. Tehnika je loša. To bih u nekom drugom slučaju puno bolje uradio. Meni je bilo bitno to što su se stripovi kupovali radi ideja, a ne neminovno radi nekakvih estetskih ljepota. Naravno, da nam je to bilo važno - za prodati ideju mora postojati i ljepota. Ideja je to što me je vodilo, prije svega.

U galeriji „Haos“ od 11. decembra biće izloženi Vaši crteži. Izložba će imati, u neku ruku, „efemerni karakter“, pošto će crteži biti uništeni, a prikazivaće se i radovi u elektronskoj formi na monitorima.

To je pank izložba, takoreći. Vrlo malo crtam - samo da bi se crtež objavio.

Crtam skice, koje skeniramo, šaljemo klijentima da ih odobre, onda to radimo u 3D, u kompjuteru. Te skice postoje radi dva razloga: prvo da se klijentu može predstaviti kako to izgleda, a drugo da ja mogu lakše vizuelizirati ideju i pokazati ljudima koji rade za mene što ćemo raditi.

I, osim toga ja volim crtati. Za svaki projekat, za koji napravim ilustraciju, postoje dvije, ponekad i tri skice. Ponekad napravim samo jednu, zavisno od toga kako mi glava funkcionira.

Tako da će se na toj izložbi na monitorima prikazivati trodimenzionalne ilustracije, kompjuterski 3D, a okolo će biti izlepljene, po podu i po zidovima skice za te iste ilustracije - prihvaćene, odbijene... Biće izloženo oko 40% crteža koji nikada nisu realizirani.

Koliko je Vama bitan crtež? Koliko finalni rad zadrži od crteža?

Finalni rad izgleda identično kao crtež - u većini slučajeva: kompozicija, svijetlo... Međutim, finalni rad nije crtež. To je otprilike kao da netko skicira kako će izgledati fotografija, a onda se tačno tako fotografira. U ovom slučaju, ja prije svega, izlažem tamo crtež, zato što je galerija "Haos" galerija crteža. Međutim, ja dovodim crtež tu u drugu funkciju, a to je da je crtež zapravo nebitan. Nekada je nešto bilo original, i bilo je važno, a reprodukcija nije bila važna - pošto sam ja dizajner i ilustrator, meni je original manje važan. Zbog toga će se svi originali uništiti tokom izložbe, a elektronski dio će ostati.

Koliko su Vam važne izložbe kao vid prezentacije?

Kad sam bio mlad bilo mi je važno, jer je dokazivalo da je strip nešto ozbiljnije. Ta prva izložba na kojoj su nastupali „Pankrti“ i „Azra“, to mi je bilo važno da se pokaže da je strip nešto ozbiljnije nego nešto radi čega vas roditelji tuku što čitate, i bacaju to u smeće. To je trebalo u to vrijeme za etabliranje stripa. Inače, moji radovi u izložbenim prostorima - ponekad je to malo smiješno - jer nikada im to nije bilo svrha, to im je usputna stvar. Slikari i umjetnici, oni rade da bi bili u galerijama i muzejima. Ja radim da bih bio u novinama, na televiziji, na zidovima. A, ako se u nekim slučajevima, galerija ili muzej desi, izvrsno. Ali, to mi zapravo nije cilj.

Vaši radovi su uvek direktni i beskompromisni – u tome se mogu povezati sa pankom – da li mislite da je to ujedno i pristup koji, bar što se tiče dizajna, donosi najbolje rezultate?

U situaciji u kojoj ste vi sad, sve mora biti advertajzing, svi rade advertajzing. Netko kao ja bi vjerojatno umro od gladi, jer vi ne vidite mesto za nešto tako. Zato što nema vremena buntu, jer je vrijeme nekakve osnovne akumulacije sredstava.

Međutim, kada se nekom od dizajnera u bivšoj Jugoslaviji kaže da ne želim da radim advertajzing, ili da sam odbio raditi Koka-kolu, to je njima čudno, jer je to jedna gomila novaca koju si oni ne mogu priuštiti a da ne uzmu.

Prema tome, buntovništvo je... vjerovatno da sam tamo, ja bih bio identičan po svom ponašanju, međutim ja sam odgojen u neko drugo vrijeme. Ja sam odgojen sa nekim drugim vrijednostima, i to je vrlo bitno.