Kultura

Petak, 10.05.2013.

10:35

Džej Ahern: Starije mašine zvuče bolje

U subotu 11. maja u klubu "20/44" živim nastupom će se predstaviti Jay Ahern, američki producent koji živi u Berlinu, poznat po projektima Add Noise, Cheap & Deep, Hauntologists i Modular Cowboy.

Autor: Razgovarao: Saša Arsić

Podrazumevana plava slika

Haunted Dancehall, mesečni serijal muzičkih događaja u zajedničkoj organizaciji kolektiva Dis-patch i Disco Not Disco nastavlja se u maju još jednim uzbudljivim stranim gostovanjem. U okviru sedme episode HD, uživo će se predstaviti Cheap & Deep Productions iz Berlina, iza kojeg se krije svestrani elektronski producent Jay Ahern koji već više od 20 godina na različite načine učestvuje u razvoju globalne scene nezavisne elektronske muzike.

Imaš zaista impozantno iskustvo iz domena nezavisne muzičke industrije, bilo da govorimo o "indie" muzici ili elektronskoj (plesnoj) muzici . Da li bi mogao ukratko da ocrtaš svoju putanju kroz ove domene?

Jay Ahern: Išao sam u srednju školu i onda sam se preselio u London da bih krenuo na fakultet. Ali već sam znao da želim da sviram u bendu, uvek me je zanimalo da postanem muzičar. Kada sam se preselio u London živeo sam u jednom siromašnom delu grada, a lokalna vlast je ponudila kurseve iz "muzičkog biznisa" za lokalnu omladinu, to su jednostavno bili poslovi koje si mogao tada da nađeš. Pohađao sam te kurseve i jako su mi se dopali. Prijao mi je i taj duh nezavisnog delovanja, ranije sam sarađivao sa velikim izdavačkim kućama, ali nikada nisam direktno radio za nekog takvog izdavača. Tako da je taj ceo "indie" duh meni prenešen u Britaniji. To mi je jako zanimljivo, da možeš da zadržiš svoj jedinstveni glas i da živiš od muzike. Sada radim u Hardwax-u u Berlinu zajedno sa Markom Ernestusom, koji je upravo jedan od tih ljudi sa specifičnom vizijom. Pre sam radio i za Rough Trade, Warp Records, Beatport, Vital, Domino, PIAS… Lista je zaista dugačka, ali sve su to nezavisne kompanije sa nekom vrstom vizije. Kao autor, mislim da i sam održavam svoj specifičan pristup, i shvatio sam da ako imam još jedan posao onda mogu da pravim muziku na onaj način koji meni najviše odgovara, bez potrebe da radim na komercijalnim radovima. Jer to me nikada nije zanimalo, samo eksperimentalnija strana muzike.

Kako vidiš odnos između svoje umetničke i "poslovne" persone, s obzirom da su obe u muzičkom domenu? Da li se međusobno nadopunjuju?

Jako je inspirativno to što srećem i upoznajem jako puno umetnika. Imao sam čast da lično upoznam toliko talentovanih ljudi, a neki od njih čak znaju za moj rad i to mi pruža veliko zadovoljstvo. Radio sam za etiketu Domino u jednom trenutku, i radio sam na promociji Four Tet-ovih izdanja. Uvek smo dobro sarađivali, ali onda je on jednom došao u Hardwax (berlinsku prodavnicu ploča-prim aut.) i počeo da mi priča o mojim pločama za koje zna. A ja nisam imao pojma da je on za njih uopšte čuo! Sa druge strane, bio sam deo nekih velikih marketing kampanja u okviru muzičke industrije, ali to iskustvo nisam posebno iskoristio u samostalnom radu, što je možda moj propust (smeh). Ali i dalje imam osećaj da radim stvari na pravi način.

Postoji niz producenata koji su već decenijama aktivni, izdaju ploče i nastupaju, ali nikada ne isplivaju kroz hajp ili neki intenzivni talas interesovanja, nema ih na velikim festivalima i slično. Da li se identifikuješ sa takvim delovnjem?

Definitivno. Hajp je uvek na raspolaganju, za one koji hoće da iskoriste tu mogućnost. Dovoljno je jednostavan mehanizam, ali u zavisnosti od toga kakva ste osoba upotrebićete ga na različite načine. Neki ljudi to koriste sasvim proračunato, dok su drugi skroz nezainteresovani, samo žele da se posvete svojoj muzici. Istovremeno, hajp je i jedna od najvećih tragedija britanske muzičke scene. Kada sam živeo tamo, NME i Melody Maker su bili reperi uspeha bendova, i bilo je britanskih bendova koji bi se tu pojavili, a nakon godinu dana nisi mogao nigde da ih čuješ. Na nekin način, ovi bendovi bi bolje prošli da su tada bili u Americi jer tamo ima mnogo manje pritiska i ljudi su postepeno gradili svoje karijere. Dobri primeri iz Amerike bi bili Bonnie Prince Billy ili Yo La Tengo, iz tog indie sveta. Ili ako govorimo o Detroitu, pogledajte Carla Craiga. Nije odustajao i izgradio je svoj put na divan način. Ja samo uživam u stvaranju muzike i volim da vremenom razvijam stvari. Ono što je sigurno je da se jako identifikujem sa ekipom koja je okupljena oko berlinskog Hardwax-a, i svoju muziku ekskluzivno distribuiram kroz Hardwax.

Većina tvojih skorijih izdanja su objavljena u klasičnom Hardwax stilu - skoro anonimno, bez promocije, bez omota… Sada si pokrenuo Modular Cowboy kao novi dom za svoja muzička istraživanja, kao i za saradnje. Kako je došlo do formiranja ove nove platforme i šta ju je inspirisalo?

Earsugar, moja prethodna izdavačka kuća, bila je jako vizuelna. Volim vizuelnu umetnost koja je vezana za muzičko izdavaštvo. Za većinu Handwerk i Cheap & Deep izdanja sam minimizirao vizuelni identitet. Sa druge strane, Modular Cowboy dosta radi sa vizuelnim elementima. Moja supruga Meike radi na omotima, a pored toga ima još dosta materijala na samom sajtu, fotografije i slično. Mislim da je to sjajna kombinacija.

Priča o Modular Cowboy uopšte je jako zanimljiva. Pre par godina živeo sam u Berlinu, a moj otac koji je u Americi je imao ozbiljne probleme sa zdravljem. Proveo sam veći deo života u Irskoj, iako sam rođen na Floridi, tako da sam imao veliku distancu prema Americi i načinu života koji je tamo dominantan. Ali sam se na kraju ipak preselio tamo, i završio na srednjem zapadu. Pošto sam znao za neke od inicijativa beogradskog Dis-patch Festivala u SAD koje su se dešavale 2010. godine, došao sam i do grada Boldera u Koloradu. A iz nekog razloga baš u tom gradu smo pronašli baš onakvu terapiju za mog oca koja mu je bila potrebna. Bolder ima kreativnu scenu, ali veoma specifičnu - u planinama je, prekriven snegom, scena je jako drugačija i od obližnjeg Denvera, svi su veoma okrenuti zajednici i povezani sa Sant Feom u Nju Meksiku. I svi vole techno muziku! To je najsuludiji koncept ikada. Ti ljudi u pustinjskim planinama srednjeg zapada koji vole techno muziku, i to ne bilo kakvu već veoma interesantnu, pod uticajima Evrope, Detroita, Čikaga i Njujorka. Tako da je Modular Cowboy nastao iz tog iskrenog odnosa prema muzici. Radeći na muzici dok sam bio tamo bila je i svojevrsna terapija, sarađivao sam dosta sa ljudima oko Communikey festivala, koji takođe ima izvesne veze sa Beogradom. Još jedan sulud spoj… Ideja mene kako na "divljem zapadu" izdajem minimalne ručno-pečatirane ploče u berlinskom stilu nije imala puno smisla, nismo to tamo radili. Tako da se rodila kombinacija modularnih sintisajzera i kaubojske ikonografije, pustinje i planina. Ima tu i malo šale. Dok smo putovali po Americi slušali smo dosta muzike od MV&EE. Oni su takođe imali tu nomadsku estetiku, pojam pokretnog doma koji je samim tim i "modularni dom". Želeli smo da prikažemo ko smo i odakle dolazimo. Takođe verujem da životna iskustva obogaćuju sve druge aspekte života, i ljudi na ovaj način dobijaju osećaj nekog narativa. Želeli smo iskrenu sliku o nama u tom trenutku.

Da li to znači da ćeš u budućnosti raditi na country muzici koja ima elemente starog techno zvuka?

Tanka je ta linija, ako govorimo o Modular Cowboy. Vrlo smo iskreni i ozbiljni po pitanju toga, ne želimo da se sprdamo sa time. Imamo svoje interne šale na tu temu, ali smo jako ozbiljni oko svega toga (smeh).

Želeo si da budeš u bendu, bio si aktivan i kao studijski inženjer, imaš dosta iskustva sa programiranjem starih elektronskih instrumenata, većinom analognih. Zašto je to važno za tebe?

Svakako sam voleo indie rock, voleo sam shoe-gaze bendove kao My Bloody Valentine ili Cocteau Twins koje sam čuo jako rano. Bio je jedan dobar studio u Tampi, na Floridi, kada sam bio u srednjoj školi. Tu sam stekao prva iskustva. Bili su specijalizovani za r'n'b i hip-hop, pa sam počeo da koristim MPC-60, što istvremeno znači da su moji prvi kontakti sa opremom bili oni sa digitalnim spravama. Imao sam tu sreću da mi baka za maturu pokloni MPC-60. Jako me je inspirisala. Kad sam to poneo u London, već samo mogao da manipulišem gitarama ili pravim beatove. A onda sam čuo emisiju Johna Peela, i to je bilo to. Puštao je stvari iz Detroita. To me je obuzelo istog trenutka kada sam čuo. Dakle tvoja ulazna tačka u svet plesne muzike bila je sama muzika, a ne neko šire klupsko iskustvo?

Da, to je bio radio. Imao sam i iskustva u klubovima, naravno, ubrzo si morao da saznaš gde bi ta muzika mogla da se čuje uživo. To što sam bio u Londonu svakako je pedstavljalo prednost. MPC-60 koji sam imao ipak nije imao isti "funk" koji sam osetio u pesmama iz Detroita i Čikaga. U tom trenutku počeo sam da koristim Roland sprave, i nikada se nisam osvrnuo. Vidim i danas da dosta producenata može svašta da uradi sa softverom, ali ako dođu moj studio i povežemo par sprava i pustimo ih da rade, uvek su impresionirani zvukom - "tako bi trebalo da zvuči, kao nekad!" I to se sada nastavlja kroz kulturu modularnih sintisajzera.

Šta misliš o specfičnoj emociji i potrebi koja se javlja poslednjih godina vezano za "zlatne dane" techno muzike, za devedesete godine? Kao da ljudi tragaju baš za time.

Ne smemo zaboraviti da svaka generacija ima svoju istoriju, i ona se obično dešava 20 godina ranije. U osamdesetim imao si The Velvet Underground, devedesetih je bio popularan rock iz sedamdesetihTako da ne čudi da je techno iz devedesetih aktuelan baš sada. Pošto sam prošao kroz to iskustvo iz prve ruke, osećam i obavezu da kažem da nije baš sve bilo tako sjajno (smeh). I nije oprema bila ta koja je bila bitna već pojedinici, producenti sa dobrim sluhom. Napraviti sada pesme da zvuče kao tada je umestnost za sebe, ukoliko radiš samo u softveru. Ali kada poslušaš te stare ploče, shvatiš da je to jako teško postići sa softverom. U jednom periodu softveri su pokušavali da emuliraju ove mašine. Na kraju, sada imaš prodavnice kao što su Analogue Haven ili Schneiders Buro, ljudi sastavljaju stvari, prave svoje instrumente. Devedesetih je u fokusu bilo pomeriti muziku napred, i to se jako brzo dešavalo, neverovatno brzo. U to vreme, niko se nije bavio bilo kakvom istorijom, sve je bilo veoma moderno. U ovom trenutku, ako pogledamo zajednicu u kojoj funkcioniše rock scena, možemo da zaključimo da je OK ići napred ali je isto tako OK imati svoju istoriju.

Savršen uvod u naredno pitanje. Za svoje nastupe donosiš veliki deo svog studija na binu. Mogao bi to i drugačije da radiš, i da prilagodiš sve kompjuteru koji staje u jednu omanju torbu. Da li ti hardver pruža više mogućnosti za poigravanje, za improvizaciju?

Apsolutno. Važno je imati uzbudljive alatke na bini. Jer ako si ti uzbuđen kao izvođač, veća je verovatnoća da ćeš uraditi dobar koncert. Mogao bih i dalje sve da radim iz kompjutera, ali sa hardverom mogu brzo da uletim, isprogramiram nešto. Mogu da reagujem, da se povežem sa publikom. Nosim uvek i jedan kompjuter, ali samo da bih pokrio one stvari koje hardver zaista ne može da izvede. Znam ljude koji rade fenomenalne stvari sa kompjuterom, kao na primer Morgan Packard. Ali sa starijom opremom, svakako čuješ razliku na ozvučenju. Što je i svojevrsno prokletstvo, starije mašine uvek zvuče bolje! Mene i dalje uzbuđuju i novi prozivodi, pre svega Korg i Moog stvarčice. Uvek nosim jedan Roland 303, efekte i još nekoliko Rolandovih ritam mašina. Tako da pokušavam da blago minimiziram postavku kako bih i dalje mogao da putujem bez velikih specijalnih kofera.
Radio si pod nekoliko imena - Add Noise i Cheap & Deep su samo dva. Da li su svi ti projekti deo iste muzičke vizije, ili osetiš kada se nešto muzički drugačije dešava i tada težiš ka promeni?

Čujem razlike svakako, ali morao bih da pitam nekog prijatelja da li je stvarno tako (smeh). Nekad to može biti i sasvim svesna odluka. Projekat se uvek dešava u određeno vreme i na određenom mestu, pod uticajem nekih ljudi i situacija. Kada god čujem novi muzički jezik, imam potrebu da oformim novo ime i novi projekat. Izdanje "Mesa Sequences" sa Morganom Packardom bilo je drugačije od svega drugog, na primer, to je bio prvi put da sam koristio svoje lično ime. Cheap & Deep je za mene sve ono što ima vokalni element, ili bazu. Goran (Simonoski, aka Piece of Shh… - prim.aut) je uticao na mene u tom smislu. Producirali smo skicu za ono što će postati Cheap & Deep u njegovom studiju u Beogradu, i to je sve bio bazirano na vokalima. Svi ovi projekti zaista mi daju drugačiji osećaj.

Istovremeno mnogo sarađuješ sa drugim autorima. Neka od prvih izdanja za Modular Cowboy su saradnje ili remiksi. Da li uživaš u radi sa drugim producentima i na čemu sada radiš? Da li će se duet sa Stefanom Schneiderom (Mapstation, To Rococo Rot) nazvan Hauntologists nastaviti u skorijoj budućnosti?

To je pitanje interakcije. Kada nastupaš uživo istovremeno sarađuješ sa publikom, barem ja to tako vidim. Rad sa drugim ljudima u studiju daje jedan poseban "vajb". Dugo se bavim ovime, i obećao sam sebi da ću prestati tek onda kada prestanem da učim nove stvari. Saradnje su iskustva koja te jako obogate. Na primer, Morgan Packard je bio u Denveru, igrom slučaja kada sam i ja bio u Koloradu, i to se tako spontano desilo. Od kada nisam bio u Berlinu, pokušali smo da radimo na Hauntologists uprkos distanci, ali nije funkcionisalo toliko dobro. Sada sam nazad u Berlinu, i mogu da kažem da jedva čekam da Stefan i ja nastavimo, jako am uzbuđen zbog toga. Jako je važno da budeš blizu sa ljudima. Svi oni su jako inspirativni.

Već si dva puta nastupao u Beogradu, i imao saradnju sa lokalnim producentom…

Da, Cheap & Deep je praktično rođen u Beogradu!

Takođe, par tvojih saradnji sa drugim autorima su počele kroz poznanstva na Dis-patch festivalima 2007. i 2008. godine. Kao da Beograd prati tvoje muzičko putovanje - sada imaš novu fazu projekta Cheap & Deep i neka vrsta premijere ponovo je u Beogradu. Kakva je tvoja veza sa našim gradom i lokalnom publikom?

Definitivno sam jako sretan što se vraćam. Imam jaku vezu sa Beogradom, posebno sa nekim ljudima koji su odatle. Uvek je za mene to bilo inspirativno mesto. Imao sam tu sreću da više puta budem na Dis-patch festivalu, i nakon što sam bio na zaista mnogo događaja i festivala širom sveta, delim mišljenje drugih kolega koji su nastupali u Beogradu - da je Dis-patch Festival bio izuzetno poseban događaj. To ti uvek pruža određenu inspiraciju. Volim beogradsku publiku zato što je jako iskrena, i zato što moraš da se potrudiš da bi impresionirao ljude. To je jako uzbudljiva pozicija, barem za mene. Čini mi se da su ljudi jako muzički pismeni i da znaju šta traže. Za mene će ovo biti svojevrstan povratak aktivnim nastupima, s obzirom da sam prošle godine morao da odbijem nekoliko ponuda zbog svog preseljenja iz Amerike u Evropu. Tako da je prvo mesto na koje bih uvek došao da krenem iz nekog početka, u mom srcu, upravo Beograd.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: