Ponedeljak, 01.10.2007.

22:28

41. BITEF – Čin treći

Nagrade:

Internacionalni žiri 41. Bitefa u sastavu: Kristijan Seltun, predsednik (Norveška), Tomi Janežič (Slovenija), Miloš Lolić (Srbija), Milica Tomić (Srbija) i Laslo Upor (Mađarska) odgledao je 11 predstava i doneo sledeću odluku da se :

Gran pri “Mira Trailović” većinom glasova dodeli predstavi "Brisel # 4“, četvrta epizoda "Tragedije Endogonidije" u režiji Romea Kastelučija, i produkciji teatra Sočetas Rafaelo Sancio iz Čezene, Italija.

Autor: Piše: Milan Mađarev

Podrazumevana plava slika

Dve specijalne nagrade su "ex aequo" dodeljene predstavama:
Većinom glasova predstavi:

„Pupilija Papa Pupilo na Pupilički - rekonstrukcija“, u produkciji Maska iz Ljubljane, Slovenija, u režiji Janeza Janše, za reaktuelizaciju trajne namere da se preispitaju priroda i granice pozorišta.

Jednoglasno predstavi:

„Ex-Pozicija“, u produkciji Bacači sijenki iz Hrvatske, Zagreb, autora Borisa Bakala, Katarine Pejović i Željka Serdarevića, za redefinisanje i osnaženje ličnog učešća publike u pozorišnim procesima u lokalnim zajednicama.

Nagradu publike 41. Bitefa dobila je predstava „Pijana noć 1918“ Uliks teatra iz Zagreba, sa prosečnom ocenom 4,74

Žiri Politikine nagrade za najbolju režiju na 41. Bitefu, u sastavu: Muharem Pervić (književnik i kritičar dnevne novine Politika), Anđelka Cvijić (urednica kulturne rubrike u Politici), Borka Trebješanin (novinarka kulturne rubrike Politike), Jelena Kajgo (baletska kritičarka Politike) i Ana Tasić (takođe pozorišna kritičarka Politike) je nagradu dodelio reditelju Jurgenu Gošu za predstavu „Magbet“ Šaušplihausa iz Dieseldofa.
U trećoj nedelji 41. Bitefa gledao sam dve predstave i jednu u pokušaju. U Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu sam gledao predstavu "Magbet" Viljema Šekspira u režiji Jurgena Goša i izvođenju "Šaušpilhaus Dizeldorf" iz Dizeldorfa, Nemačka.

Goš je čitavu predstavu stavio u kontekst komada probe gde glumci demistifikuju pozorišni čin, poigravaju se sa Šekspirovim tekstom, odnosom prema likovima i njihovoj seksualnosti.

Glumci veći deo predstave defiluju goli ili samopoliveni krvlju kako bi nam i eksplicitno pokazali kako je Šekspirov "Magbet" krvava tragedija (sic!).

Oni koriste stolove kao mansionske scene što nije pozorišna novina, naprotiv, ali je to tumačenje likova tri veštice od strane muškaraca.

Muške veštice uspostavljaju ironičan odmak prema pročanstvima jer istovremeno prde, ,,obavljaju’’ nuždu i zavode Banka i Magbeta u prvoj sceni. Kasnije, veštice koriste stolove da naprave veliku kiblu sa koje će obaviti još jednu veliku nuždu i saopštiti Magbetu svoje drugo proročanstvo.

Druga novina je podela uloge ledi Magbet muškarcu.

Interpretator lika ledi Magbet je ostvario svoju ulogu sa persiflažom, mada skidanjem perike ovaj glumac unosi još jedan sloj tumačenja. U skladu sa modom muških brakova u Evropi, provučena je ideja da Magbet u ovoj predstavi ,,konzumira’’ brak sa drugim muškarcem.

Predstava koja počinje kao hrabar i radikalan koncept rasplinjava se u velikoj količini bizarnosti, kvazi surovosti i postupaka koji postaju sami sebi svrha.
Predstava "Ex-Pozicija“, u produkciji Bacači sijenki iz Zagreba, autora Borisa Bakala, Katarine Pejović i Željka Serdarevića je podsetila na nekada izraženu liniju ukidanja granice između scene i pozorišta i funkciju reditelja-autora kao demijurga.

Bakal i kompanija stvaraju predstavu u kojoj samo oni znaju pravila igre koja se menjaju u hodu, a na publici je da se prilagodi.

Informacija sa kojom sam ja došao na predstavu je da ona traje 20 minuta po jednom gledaocu. Ostao sam 1 sat. U međuvremenu, neka poznata lica iz domena kulture su čekala u tom sumornom predvorju, ali su i ulazili preko reda da dovrše započeto prethodnih dana iza zavese.

Atmosfera Kafkinog "Procesa" je bila na delu sve dok nisam uspostavio svoj princip predstave u glavi gledaoca. Po tom principu reditelj uspostavlja koautorski odnos ili prepušta montažu predstave publici. Iskoristio sam svoje pravo montaže i slobode izbora i izašao.
Najbolja predstava koju sam gledao na ovogodišnjem Bitefu je "Pijana noć 1918" Miroslava Krleže u dramatizaciji Ive Štivičića, u režiji Lenke Udovički i izvođenju Kazališta Uliks sa Briona.

U prvom delu predstave Lenka Udovički prikazuje jednu raspuštenu noć punu pesme, pića i igre koju organizuje Demokratski savez žena.

Proslavlja se nova država Srba, Hrvata i Slovenaca i dolazak srpske vojne delegacije u Zagreb u novembru 1918.

Dvadesetpetogodišnji Krleža je tokom te prigodne večeri napravio skandal optužujući visokog hrvatskog oficira Kvaternika kao srpskog krvnika koji se volšebno preobratio.

U prvom delu predstave Krleža Sretena Mokrovića je narator koji zauzima istorijsku distancu u odnosu na scensko zbivanje. Rediteljka Lenka Udovički rekreira Brehtov efekat začudnosti primenom istorizacije, igre sa distancom i povremenim govorom iz trećeg lica likova na sceni.

Koreografkinja Natalija Manojlović u skladu sa tekstom Krleže-Štivičića (dramaturgija Tena Štivičić) tokom folklornih igara problematizuje ideju o tome da li su Hrvati i Srbi jedan ili dva naroda. Čuveni Krležin intelektualizam je mogao da bude suprotstavljen njegovoj emotivnosti u scenama kada se njegov interpretator Mokrović nalazi među drugim scenskim licima kao jedan od aktera.

U drugom delu predstave gledali smo Krležino isleđivanje koje sprovodi srpski pukovnik Vesović. U ovom dijalogu Krleža se postavlja kao savest ne samo hrvatskog nego i srpskog naroda. Nebojša Glogovac koji bravurozno igra Vesovića pokazuje prividni minimalizam u ekspresiji ali bogatstvo u scenskim značenjima. Igra bez teksta Glogovca i Mokrovića, njihovo slušanje partnera i kontakt igra retko su viđene na našim scenama.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: