Utorak, 14.08.2007.

13:26

Sziget 2007…šta (ni)je sve bilo

Šta se više može reći o festivalu o kojem se sve zna, o jednoj kult(ur)noj manifestaciji koja godinama privlači stotine hiljada ljudi? Kao i svake godine, sredina avgusta rezervisana je za neponovljiv provod na dobro poznatom Obuda ostrvu, koje je uvek isto, i uvek najbolje mesto na svetu na kojem se možete zateći. Ove godine se malo toga promenilo, ali ono što je izmenjeno- bilo je veoma loše. Da li je moguće da je ovo utočište (ne)zdravog razuma izgubilo svoju oštrinu i šarm?

Podrazumevana plava slika

Pre nego što počnemo sa pričom o muzici na ovogodišnjem, jubilarnom izdanju najčuvenijeg festivala centralne i istočne Evrope (mada se ne mogu odupreti zaključku da ove godine nema previše materijala za priču o tome), moramo prvo da nadoknadimo veliki zaostatak i propuste koje sam napravila. Naime, prva tri dana nisam bila na festivalu. Užasno, nepojmljivo, čudno?

Naprotiv.

Ovo je, ujedno, bio i uvod u priču o ovogodišnjem Szigetu, mnogo slabijem od onoga što se, nakon neverovatne ekspanzije i popularizacije festivala očekivalo.

Pošto na sve muzičke događaje idem sama, uvek imam dosta vremena da istražujem, da se raspitujem, i potom trudim da koliko-toliko prenesem delić atmosfere ljudima koji nisu bili tu.

Na moju veliku žalost, nakon jako mnogo utrošenog vremena i truda, moram da vam kažem da ovde neće biti mnogo toga o čemu ću moći da pišem strane i strane. Jednostavno, Sziget je ove godine, iako standardno dobar, zanimljiv i neponovljiv- bio nekako prazan, i to na više načina, tako da odmah možete zaključiti zašto nisam došla na prva tri dana. Ove godine je jako mali broj ljudi ostao čitavu nedelju na Ostrvu.

Zašto?

I to se lako da zaključiti. Za petnaesto izdanje festivala najavljeni su spektakli na svakom koraku, od rekordne posećenosti do daleko najboljeg „line-up-a”, do ne-znam-ni-ja-čega. Ispostavilo se da se ništa od najavljenog nije desilo. Iako veoma posećen, uz rasprodate sedmodnevne propusnice i dosta prodatih jednodnevnih karata, Sziget ove godine nije oborio nikakve rekorde (osim jednog, a o tome više reči kasnije). To se, pre svega, desilo zbog nedovoljno kvalitetnog, i što je bitnije, koherentnog (ako se to tako može nazvati) muzičkog sadržaja.

Kada su u javnost izašle prve najave za ovogodišnji spektakl, očekivalo se stvarno mnogo. Kao glavne zvezde još mesecima unapred najavljeni su „Nine Inch Nails” i „Tool”, tako da je čitava Evropa pretpostavila da će se ovih nedelju dana dešavati nešto stvarno posebno. Zatim su, kao grom iz vedra neba, predstavljeni „Faithless” (koji su nastupali pre tri godine), „The Chemical Brothers”, „Pink” i „Madness” kao hedlajneri. To je već bilo veliko iznenađenje, dok navedeni termin koristim kao svojevrsni eufemizam za „razočarenje”, jer je od početka bilo jasno da toliko tematski različitog sadržaja neće privući široke mase, već će i one verne naterati da se zapitaju šta, u stvari, žele da vide. Ako na to nadovežemo i do sad već milion puta potvrđenu činjenicu da Mađari nisu baš ludi za elektronskom muzikom (ne shvatajte ovo doslovno, mislila sam kad je u pitanju skupljanje širokih masa) i raspevanom pop-gitaricom, kolektivno se nalazimo u velikom problemu.

Organizatori su na pokude javnosti spremno odgovorili da je „raznovrsnost” programa namerna, kako bi se za svakog našlo po nešto, iako je to bio očigledan paravan za prikrivanje neuspeha.

Da bi malo popravili stvar, uspeli su da dodaju i uvek simpatične i za publiku privlačne „Killers-e” kao zvezde zatvaranja manifestacije, dok je mesto za hedlajnere za prvo veče bilo prazno sve do pre nekoliko nedelja. U međuvremenu, veoma traljavo je popunjavan „prazan prostor” na „Mejn stejdž-u”, uz dovođenje mađarskih bendova koji su nastupali i prethodnih godina, kao što su Kispál és a Borz , Quimby i Tankcsapda. Da stvar bude gora (iako bih odmah želela da kažem da nijedan od tih bendova nije uopšte loš), dosta mesta su popunili strani bendovi i bendići koji su u prethodne dve godine svirali na manjim binama, ili zauzimali sporedno mesto na glavnoj- u pitanju su Mando Diao, Gogol Bordello, Kaisers Orchestra, Juliette and the Licks, Gentleman and the far east band i The Hives. Kao da niko nije razmišljao o tome koliko je tih (i njima sličnih) bendova poslednjih par godina nastupalo u regionu.

Što je, iskreno rečeno, stvarno nerazumljivo.
I dok su se oni koji vole velike festivale i bombastične, opasno dobre rok-koncerte nadali da će barem treći “dream” hedlajner najavljivan od prošle godine doći da otvori Sziget, ni to se nije desilo.

Ali nemojte da kukate, imaćete “Muse” u Beogradu za mesec i po dana, i, mala digresija, to će nadoknaditi sve Inđije ovog sveta. Radujte se Belamijevoj genijalnosti, a do tada će nam doći i "Tool", tako da ne morate previše da žalite ako niste ove godine išli u inostranstvo da gledate svoj omiljeni bend. Iliti- nemojte da žalite ako niste došli na ovaj Sziget.

No, nazad na organizatorske probleme. Srećom da je ove godine program na “WAN2” stejdžu, “World music”i “Hammerworld” stejdžu bio dosta dobar, jer utisak o fijasku glavnog stejdža nikako nije popravila činjenica da su dodati Šinejd O’Konor i solo Kris Kornel (koji je, uzgred, otkazao nastup) u predvečernje termine, kao ni objavljivanje “Manu Chao-a” kao poslednjeg hedlajnera.

I tako su, pored dva fantastična i jednog nezaobilazno šarmantnog hedlajnera, ostali zabavni “!!!”, “Eagles of death metal”i “Sportfreunde Stiller”, fenomenalni “The good the bad and the queen” i energični Džonijev “Razorlight” da spasavaju reputaciju jednog od najpoznatijih festivala na svetu.

Otuda se jasno vidi zašto niko nije bio raspoložen da čitave nedelje tavori u predgrađu Budimpešte.

Kako sam i sama pravila proračun koliko bih dana stvarno želela da ostanem, zaključila sam da bi bilo najlakše preskočiti prva tri dana. „Manu Chao” i „Chemical Brothers” smo imali u Srbiji, i o tome nema mnogo toga da se kaže, dok sam za kocert „Madness-a” čula da je bio odličan, ali mi to nije bilo vredno prevelikih para, s čim su se očigledno složili i drugi posetioci festivala, pošto prva tri dana nisu bila preterano posećena. Kad kažem „preterano”, prvenstveno mislim na obaranje rekorda, iako su zabeležene posete od preko 45 000 ljudi dnevno minimum.
Zabava je, kao zaštitni znak manifestacije, bila organizovana na nivou. Uvek je prisutan ogroman broj više ili manje konvencionalnih „sredstava” za ulepšavanje dana, od stolova za stoni fudbal, aparata za arkadne igrice, uličnih zabavljača i pijanih Britanaca, do karaoke stejdža, poligona za društvene igre, mnogobrojnih barova opremljenih najčudnijim stolicama, ležaljkama itd, svakojakim prodavnicama u kojima možete kupiti, primera radi, stvari kao što su Lego kocke minđuše ili narukvicu sa hrišćanskim motivima...lista može da ide u nedogled...

Takođe je bilo tu i svakakvih sprava za skakanje, trčanje, vrištanje, pevanje i drugačije oslobađanje energije, ali je za višak energije posetilaca koji bi naknadno to kanalisali kroz đuskanje na nebrojenim malim binama, šopingom do duboko u noć ili na nekoj od tih sprava ipak trebalo da bude zadužena muzika, kao preduslov za svu dalju aktivnost. Kao što već rekoh, ona ove godine, ili nije bila dovoljno dobra i/ili zanimljiva, ili koncepcijski nije bila namenjena „zabavi” (setimo se ko su bila dva glavna benda). Dok se ovih dana šetate Ostrvom nećete primetiti urlajuće mase koje besciljno trčkaraju unaokolo, vesele parove koji žele da ih „slikate za novine” ili, za velike festivale uobičajene čudake svih vrsta. Kao da su se svi uvukli u šatore ili naprosto propustili da se u ključnim trenucima pojave na Sziget-u. Svako je nekako „gledao svoja posla”, nije bilo onog toplog gostoprimstva ili kolektivnog druženja. Bez namere da zvučim patetično, ali otuđenje je bilo primetno, nedostatak svega onoga što je godinama Sziget činilo jedinim i neponovljivim. I naravno da je za to kriv loš „line-up”, koji je naprosto ostavio ljude nezainteresovanim, i učinio da mase koje su došle više po navici ostanu demotivisane danima.

A možda je to i zbog užasne kiše koja je treći i četvrti dan naterala i najupornije da se razbeže, kao i ledenih večeri tokom kojih su oni koji se nisu skučili na nekoj od manjih bina predviđenih za znojave žurke bili primorani da traže neko toplije utočište.

Naravno, nije sve bilo crno kao što se na prvo čitanje možda čini. Ko god da je želeo da se zabavi i super provede, mogao je da to učini 24 časa dnevno, i to na doslovno hiljade načina. Verovatno su upravo zbog te želje za zabavom i lepim uspomenama i manji bendovi na glavnoj bini dočekivani kao osmo svetsko čudo od strane (relativno malo) ljudi koji bi se zatekli tamo.

Ali to nije dovoljno. Sziget koji mi znamo je jedno od retkih mesta gde nikada niste morali da tražite zabavu, gde je ona uvek „jurila” vas. Jer Sziget koji cela Evrope obožava izgleda ovako

I zato je ovogodisnji Sziget lošiji od prethodnih.

Na kraju, i posle svega, ovaj festival ipak zadržava neverovatnu lepotu i originalnost na kojima mu većina svetskih manifestacija može samo zavideti. Zato ne morate da se brinete, jer je odgovor na u uvodu postavljeno pitanje „ne”. Čak i oslabljen, Sziget je odličan. A ukoliko vam je ove godine, kao i većini, bilo dosadno ili nepotrebno da ostajete nedelju dana, strpite se do sledeće. Menadžment će sigurno nadoknaditi svojoj vernoj publici napravljene propuste.

Kao i uvek, nepotrebno napominjati, takozvani EXIT tim može samo da se zapita zašto ne promene određene detalje u svom pristupu poslu. Možda ćemo i mi imati nešto makar slično jednog dana, sa nekim drugim ljudima, nekom drugom vizijom. Možda.

Više o dobrim nastupima na festivalu pročitajte u izveštaju sa koncerata.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: