Groblje na tudjoj strani

Bogdanu Bogdanovicu, za osamdeseti rodjendan

Moj rodni grad je napola mrtav. Sad je moguce u Mostaru prelaziti iz jednoga dijela grada u drugi, ali - presavsi granicu koja nicim nije oznacena - svatko se osjeca na tudjoj strani. Ostala je jedna vrsta mentalne granice u samim stanovnicima, njihovu pamcenju, predodzbama. Jos nisu uklonjene rusevine na prostoru koji se nazivao "bojisnicom". Izgledaju sablasno. Nisu samo materijalne nego i duhovne, i ne znam jos kakve.

Susrecem prijatelje i znance, ostarjele prije vremena, na jednoj i na drugoj strani Neretve. Na "hrvatskoj strani" (tako je zovu, premda nije bila samo nasa), koja je neusporedivo manje stradala i gdje se posljednjih godina vise izgradilo, zacudih se sto je tako malo svijeta na ulici. Bilo je to jedne ljetne subote, poslije podne. Rekose mi da je broj "starih Hrvata Mostaraca" osjetno opao, a povecao se priljev dosljaka. Ovi posljednji rado odlaze krajem tjedna u okolicu, na selo, nabavljaju hranu, posjecuju rodjake, svetkuju blagdane. Na "suprotnoj strani" (tako se sad kaze), svi su Muslimani koje sam sreo potisteni, razocarani, osjecaju se nekako iznevjereni, izgubljeni. Kuce koje su im bile srusene obnovljene su u vecini slucajeva zahvaljujuci medjunarodnoj pomoci, ali to nije promijenilo njihovo raspolozenje. "Sad je ljeto, ima stranaca i dosljaka pa grad izgleda zivlje. Cim zapocnu mostarske kise, bit ce opet pustos." Prosle sam jeseni doista zatekao pustos. Duh je opustosen i tamo i ovamo, na obje strane.

Mostarski Srbi, svojedobno brojni i utjecajni, sad se mogu vratiti u grad bez vecih teskoca. Traze da im se povrate stanovi. Kad ih uspiju dobiti, obicno ih prodaju te opet odu, u Srbiju ili drugdje. Mladi svih nacionalnosti nastoje po svaku cijenu otici u svijet. Sve teze uspijevaju u tome. Vremena su se promijenila za izbjeglice iz bivse Jugoslavije. "Sretni su oni koji su na vrijeme umakli." Tako misle oni koji su ostali ovdje, bez posla i buducnosti. Nisam siguran da su posve u pravu. "Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije", opominjao je nekoc mostarski bard one koji su u njegovo vrijeme odlazili u tudjinu.

Administracija dvaju dijelova grada saobraca silom prilika - pod utjecajem stranoga protektorata - ali ne postize osobite rezultate. Obnova Staroga mosta stalno zapocinje, ali ne napreduje. Jedina zajednicka institucija u funkciji je, cini se, zatvor "Celovina", opjevan u pjesmama bivsih uznika, partizana: "U njoj ima cetrdeset soba, svaka soba za jednoga roba." Prosao sam pored te tamnice. Zatvorenici s dva gornja kata dovikuju se s rodbinom i prijateljima koji prilaze visokom tamnickom zidu izresetanu metcima, u Santicevoj ulici, jednoj od najporusenijih. Mlada plavokosa djevojka, cuo sam da je zovu Jasmina, hrabri odozdo svoga prijatelja. On se grcevito drzi za resetke na prozoru, kao da bi ih htio rastaviti. Zele jedno drugo. Ovdje svatko zeli, najcesce uzalud.

Strani vojnici povremeno prolaze ulicama, strazare. Helikopteri prolijecu nebom, nadziru. Gotovo nista drugo se ne dogadja. Nakon jada i tuge nastupila je muka i dosada. Takozvane kulturne manifestacije su rijetke i skromne - ponetko predje s jedne strane na drugu, prisustvuje, ali ne sudjeluje. Spomenik pjesniku Aleksi Santicu, koji je razoren dinamitom, obnovljen je i vracen na svoje postolje, na lijevoj obali Neretve. Velika gimnazija, koju sam pohadjao, djelomice je popravljena. U nju primaju u pravilu "hrvatsku djecu"; za muslimansku, ma koliko im roditelji bili laicni, nema mjesta. Ona pohadjaju neku drugu skolu, u cetvrti koja se zove Donja mahala. "Oni ne govore nasim jezikom", rece mi jedan nastavnik koji se nije usudio izgovoriti preda mnom rijec "balija". Kojim govore? "Turskim." Ploca na kojoj su bila uklesana imena bivsih djaka mostarske gimnazije koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu kao antifasisti, uklonjena je i unistena. "Sto ce nam!"

Duhovi su podijeljeni, stanovnistvo razdvojeno, skola rastavljena, sam jezik razbijen. Unaokolo stalno tutnji neka muzika, na ovoj i na onoj srani, koja ne pripada ovome gradu. Stekao sam dojam da je mladici i djevojke vise podnose nego sto je stvarno vole. Treba im. Odvaja ih od stvarnosti.

Posao sam prema Bijelom brijegu, na Partizansko spomen-groblje podignuto u samu gradu, remek-djelo arhitekta Bogdana Bogdanovica, srpskoga disidenta, prijatelja kojeg povremeno posjetim u Becu, gdje je nasao utociste, ili ga nazovem iz Rima telefonom. Nacionalisti u Beogradu malo koga mrze kao njega. Cetnici su mu svakodnevno ispisivali na kuci uvrede: "Ustasa". Otisao je u Bec po svom izboru, ponizio ih svojim izgonom. Ove mu je godine osamdeseti rodjendan. Htio sam mu posvetiti nesto veselije od ove price. Ali mozda ni ovo nije najgore.

Znao sam otprije da je Partizansko groblje u losem stanju. Nisam mogao ni zamisliti da je u ovakvom. Prilaz poplocan krupnim kamenim oblutcima, koje je uglacala Neretva, sav je razrovan i ispresijecan dracom, sibljem, korovom, nekim divljim raslinjem kojem ne znam imena. Na vise mjesta iscrtan je kukasti kriz, plavom bojom, odlucno. Put koji se uzdize prema sredisnjem dijelu spomenicke kompozicije godinama nije pometen ni ociscen. Izmet se osusio i stvrdnuo u coskovima, po strani. Unaokolo su pobacane "sprice": mnogo mladih uzima ovdje drogu. Vlaga i voda izbijaju iz bocnih zidova, ostavljaju za sobom smedje mrlje, ponegdje crne.

Popeo sam se do zaravni na kojoj su nekoc bile poredane nadgrobne ploce s imenima i prezimenima partizana ispisanim rukopisom, s datumima i mjestima njihova rodjenja i smrti. Kosti su im strunule drugdje, na bojnom polju gdje su pali ili logorskom stratistu gdje su strijeljani, negdje u sumi, na vrleti, u jami. No mrtvima im nisu dali mira. Kamene stele razbacane su unaokolo, prebijene na dva ili vise dijelova, ponekad smrvljene. Sastavljam ulomke i pokusavam procitati natpise. "Nozic Muhamed, rodjen 1926. u Mostaru, poginuo 1945. na otoku Krku." Sumonja Cvitan, ne vidim datum i mjesto rodjenja, "poginuo 1943. na Sutjesci". Legendarna doktorica Berta Bergman, Zidovka koja je odnekud dospjela u Hercegovinu, zavrsila je kao zrtva holokausta u Jasenovcu. Njezina sestra, poznata hrvatska glumica Marija Kohn, uspjela je prezivjeti. "Bronzovic Tonci, Dalmatinac", upoznao sam kao djecak njegova oca Fabijana, kamenoresca s otoka Braca - nikad ga nije prezalio, ni on ni supruga mu Marija, dali su isto ime sinu koji im se rodio poslije rata. "Milavic Salko, rodjen 1920. u Mostaru, poginuo 1943. u Sloveniji." Uzalud trazim malu plocu koja je stajala nad praznim grobom narodnog heroja Ante Zuanica, kojeg sam upoznao kao osmogodisnjak: brat je jednog od mojih najdrazih skolskih drugova, sin suca Ante Zuanica, staroga Dubrovcanina, koji ga je zvao po raguzanski, Bube. Bube je poginuo kod Glavaticeva, stiteci odstupnicu ranjenih partizana. Po njegovu imenu zvala se jedna lijepa ulica u sredistu Mostara, kojoj su 1993. godine promijenili naziv. Procitah po razbijenom kamenju jos dosta imena, svih narodnosti: "Corluka Bosko, rodjen u Pijescima", "Ivanisevic Spaso iz Ortijesa, poginuo u Blazuju", Jusuf Kupusovic, Andjelko Dakic. I tako redom. Nema ploce Mustafe Balica, brata cuvenoga skakaca sa Staroga mosta i moga drugara Emira koji se u ovom novom ratu nasao u logorima "Helidroma" i Dretelja slijedeci njegov primjer.

Divlja smokva i zovina izrasle su posred groblja, medju kamenim plocama, korovom, razbijenim bocama, smecem. Njihove grane pokazuju da ovo stanje nije ovakvo od jucer, da to tako traje. Oko groblja su srecom ostali vitki cempresi, borovi, omorike, pokoji lovor, nijemi svjedoci onog sto se dogodilo. Uz njih rastu mediteranske trave. Poznajem im miris, isti kao na susjednom, katolickom groblju Masline, na kojem pocivaju moji roditelji. Moj otac nije bio katolik, ali je zelio da ga pokopaju uz moju majku koja je to bila. Smatrali su oboje da grobove ne treba dijeliti. Nisu ni slutili da ce i groblja dozivjeti ovakvu tragediju.

Moj rodni grad se ponosio svojim Partizanskim grobljem, mladicima i djevojkama kojima je ono bilo posljednja pocast. Umjesto da se time podicimo pred strancima koji dolaze ovamo u ove zle dane da pomognu i odrze red, koji cijene antifasisticku borbu Evrope protiv fasizma, pruza im se i prikazuje ova sramotna slika. Oni koji su za to krivi, sramote i sebe i sve nas. Takvima Evropa dugo nece otvoriti vrata.

Ovaj sam put otisao iz Mostara prije nego sto sam kanio.