Razbijeno ogledalo

Ma što se o njima moglo misliti, to zasigurno više nisu mediji – (gotovo) ništa više oni ne posreduju, nego, omasovljeno dakako, proizvode (vrli novi svijet). Posao im već odavno nije da informiraju, nego da naprosto – formiraju (ponajprije one koji će kao – svagda iznova reproducirani eho – trebati baš njih). Pritom se, kao jedan od posljedaka ovoga već desetljećima opisivanoga stanja, događa sustavno dokidanje temeljne pretpostavke postojanje javnosti (pa, barem izvorno, konstitucijski, i «medija»), naime razlikovanja privatne i javne «sfere».

Svakojaka naricanja nad zlehudim penetriranjem novinarčića u svačiju privatnost više nemaju smisla naprosto stoga što je takvo postupanje postalo (globalno) normalnim, tj. uobičajenim. Naredni je korak promoviranje nekadašnjih «crnih kronika» u temeljne sadržaje elektronskih i tiskanih medija (jer se pritom radi o «saftnim», krvavim sadržajima – jadni Krleža nije ni sanjati mogao da će njegovi opisi ljepljive krvi u «Petrici» ostati nedostižnim stilskim idealom perjanica domaćega «angažiranog novinarstva»). Dnevnik HTV-a barem dva puta tjedno počinje takvim sadržajima - na koje se urednici, izgleda, toliko koncentriraju da im promiču gluposti poput nazivanja Bušića&comp. «hrvatskim političkim aktivistima», ili brkanje generala Markača i Čermaka (prvi, valjda, ne bi imao ništa protiv toga da, umjesto u zatvorskoj ćeliji, bude u vlastitoj vili u kojoj se, prema HTV-u, upravo odmara).

I baš ovakva praksa recentno osnažuje uvodnu frazu. «Mediji» ustrojeni na rečeni način (uz izuzetke koji služe prvenstveno ublažavanju prevladavajućega tona) ne mogu više – i kada pokušaju – primjereno tretirati ozbiljne socijalne, političke ili moralne probleme. Najbolje je to proteklih dana i noći pokazao tretman Radovana Karađića. Postavši «globalnom viješću» novo-designirani Djedica Mraz je mnogima po svijetu (ponovno) postao interesantnim mješavinom kvazi-špijunske pripovijesti, orijentacije da se – u novoj verziji – bavi alternativom, i spektakularnim imageom. No, što je s izvještavanjem u «regiji» koja Karađića sigurno ne doživljava tek kao čiku doktora? Kako to da u Hrvaskoj nije objavljena ni jedna iole ozbiljna analiza njegova zločinačkoga djelovanja (tu i tamo su nabrojeni neki – uglavnom pogrešni – podaci o žrtvama), o političkome kontekstu tih akcija (pa i o suradnji s hrvatskom stranom)?

Ako su sadašnje pripovijesti o ljubavnicama i palačinkama zaista zanimljivije kako to da nema ni pokušaja raščlambe uloge što su ju čimbenici izvan «regije» (naime vodeće snage NATO-a) imali u dospijeću Karađića/Dabića u Srbiju s područja koje bilo pod njihovim nadzorom? Ili su, možda ipak, ova pitanja bezrazložna – no ne zbog političke zavjere (popularne u uobrazilji polupismenih kolumnista), nego zbog toga što medija više jednostavno nema. Pa, zapravo, ni javnosti.