Dan kad smo mogli ući u Europu

Pokraj Brandenburških vrata, kuda je tekla granica Istoka i Zapada, na mjestu gdje je John Kennedy rekao, a svi su mu povjerovali, “Ich bin ein Berliner”, može se učiniti da je Berlin predaleko da bi nešto značio nama koji smo duboko dolje. Ipak, baš ovdje, vrlo daleko od uobičajenih centara moći koji su utjecali na Hrvatsku, i dvadeset godina poslije, ustanovili smo koliko je rušenje Zida potreslo i nas. Tako teško da se, dok ovdje još slave, mi tek oporavljamo.

To je bio trenutak kad je matica Europe krenula na jednu stranu, a društva u bivšoj državi na drugu. Velik raskol između Europe i njezina jugoistoka još nije svladan. Slovenija se uspjela priključiti, Hrvatska strahovito kasni, ali stiže, dok su sve druge bivše republike na ledu. Dvadeset godina nakon rušenja Zida spojila su se dva dijela Njemačke, a zemlje Srednje Europe, plus dvije balkanske, plus tri baltičke sovjetske republike, dio su Europske Unije.

Međutim, ni sve države nastale iz bivše Jugoslavije nemaju čak ni Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju, ili ga imaju tek odnedavno. Taj je ugovor vrlo dobar, ali je ipak slabiji od Sporazuma što ga je početkom 1990. dobila tadašnja Jugoslavija, a koji je bio dopuna i nastavak niza ugovora sklapanih od 1980. s Bruxellesom. Kad je izbio rat, Jugoslavija je bila korak do kandidature.

Šansa za Jugoslaviju Titova Jugoslavija bila je dio Europe koji je profitirao od Zida. Dok je postojao Zid, prostor na kojem je i Hrvatska bio je bliži Europi nego sada kad Zida više nema. Dok je bilo Zida, u jugoslavenskom sistemu društvo se moderniziralo, a zemlja se shvaćala kao zanimljiv eksperiment između dvaju blokova i dvaju svjetova. Imala je neproporcionalnu političku važnost, eksponiranost i ugled.

Lica iz dokumentarnih snimaka i fotografija, dok se rušio Zid, otkrivaju povijesno rijetke trenutke kolektivne sreće. Dva mjeseca nakon tog događa počele su, i u tom obliku trajale godinu dana, velike promjene, mirne revolucije, u zemljama Varšavskog ugovora. Istočna Njemačka urušila se doslovno iste noći kad je pao Zid, a Poljska, Mađarska, Čehoslovačka smijenile su idućih mjeseci svoje režime bez krvi.

Mjesec dana nakon pada Zida premijer Ante Marković uveo je paritet dinara i njemačke marke, srezao inflaciju, koja je iznosila 1200%, što je naglo i znatno podiglo standard jugoslavenskih domaćinstava, i što je, također, zamaglilo pogled na velike europske promjene. Godine 1990. Poljska, Čehoslovačka, Mađarska i Jugoslavija dobile su PHARE-program pomoći, no Jugoslavija je bila, po tipu svojih sporazuma, kudikamo najbliže tadašnjoj Europskoj zajednici. Teškoće koje danas regija ima s proširenjem nisu samo tehničke.

Moment sile nastao padom Zida pretvorio se u viziju ujedinjene Europe, konkretiziranu u procesu proširenja Europske Unije. Taj je proces u svom najdubljem smislu povijesno gotov. Zato je Bruxellesu danas vrlo teško još apsorbirati i “Zapadni Balkan”, koji nakon pada Zida nije stupio u isto korito, nego je formirao svoj posebni rukavac. Jugoslavija je narasla našavši svoju nišu u Hladnome ratu, u prostoru ni ovamo ni onamo. Iako nije imao veze s tenzijama između Istoka i Zapada, zanimljivo je da je ratni sukob zaobišao blokove, kojima je desetljećima prijetio i zapalio se, iz nacionalističkih razloga, u Jugoslaviji.

Što s Njemačkom? Godine 1963. John Kennedy ovdje, na Brandenburškim vratima, izgovorio je slavnu rečenicu “Ja sam Berlinac” i obećao i dijelu Europe iza željezne zavjese da ih Amerika neće ostaviti. Donekle. Tom su smiješku vjerovali, na tom su obećanju živjeli, ali razvoj događaja bio je još zanimljiviji. Dvije godine prije, tek izabran, Kennedy se u Beču sreo s Nikitom Hruščovom. Već 15 godina Amerika je bila previše zauzeta u Europi i htjela se polako izvući. Glavno pitanje, međutim, nije bilo riješeno. Ono je glasilo: Kako i što treba s Njemačkom?

Već 12 godina postojao je NATO, pošto se Amerika oprostila od iluzije da će joj SSSR ostati saveznik, i pošto se odustalo od toga da se obrambeni savezi planiraju tako da ciljaju kao glavnog neprijatelja Njemačku. Godine 1949. Sovjeti su proglasili dio koji su imali pod svojom okupacijom DDR-om, Njemačkom Demokratskom Republikom.

S druge strane, De Gaulle nije do tada dopuštao ni da se njemačke općine ujedine u pojedine savezne države, sve dok ga Amerika, te godine, nije prisilila. Pod zaštitom Amerike, i nakon iskrenog približavanja De Gaullea i Adenauera, počeo se formirati briselski blok zemalja, koji je danas EU. Čiji je smisao bio inkorporirati Njemačku, svu njezinu snagu i talent, ali je u isto vrijeme držati pod kontrolom.

Kancelar Adenauer pristao je na sve moguće ustupke, ali je inzistirao na tome da Zapadna Njemačka bude ona prava, da predstavlja i jedan i drugi dio. Također, nije priznao smanjenje Njemačke na istoku, odnosno gubitak teritorija u korist Poljske. Americi je sve to bilo naporno. Europljani su bili glasni i zahtjevni, i prgavi, u strahu od Moskve, i u strahu da ih Amerika ne zaboravi. Tražili su nuklearno naoružanje, Bonn je, pak, tražio nuklearno naoružanje za Njemačku, što je opet Francuze izluđivalo, a Hruščova zabrinjavalo.

Odgovorio je taktičkim zaoštravanjem, prijetnjom da će izdati akt kojim bi pripojio Njemačku. Uveo je blokadu Berlina, koji su dijelom držali zapadni Saveznici. No, Nikita Hruščov bio je vrlo racionalan, vrlo iskusan političar, i pokazalo se da ni on ni mladi Kennedy nisu htjeli ginuti za Njemačku, a ni za Berlin.

Zid kao stabilizator Nakon podizanja Zida situacija se naglo stabilizira. Rješava se tršćanska kriza, povlačenjem partizana i ugovorima o Trstu i Istri, rješava se pitanje Austrije. Zemlje Varšavskog saveza čvrsto su pod čizmom, briselski blok zemalja bogati se i napreduje vođen francusko-njemačkih parom, ili motorom Europske zajednice.

Nitko više ne misli na ujedinjenje dvije Njemačke. Dobitnik Nobelove nagrade za mir Willy Brandt provodi politiku velikog otopljavanja, zato što kao bivši berlinski gradonačelnik smatra da su najvažniji ljudski kontakti.

Uvjeti za pad Zida stvorili su se jer je već došlo do takvih promjena u Poljskoj, koje nitko nije mogao poništiti. Nije bilo tih divizija koje su mogle pobijediti papu Wojtylu i Lecha Walesu. Mađari su otvorili granice, i Istočni Nijemci nahrupili, Austrijanci su otvorili granice, Istočni Nijemci nahrupili. Reformatori Gorbačov i Ševarnadze provodili su perestrojku i nisu ni namjeravali poslati divizije, Gorbačov vjerojatno misleći da će odsjeći bolesne dijelove i sačuvati Sovjetski Savez.

Ševarnadze je htio napraviti pod kapom nebeskom mjesta za Gruziju. Jedna nedavna pogreška Miše Sakašvilija sve je izbrisala jer Putin nikad nije oprostio pad ugleda Moskve. Uz bivšu Jugoslaviju, taj je dio svijeta još jedan od gubitnika.

Za vrijeme rata 90-ih nemijenjanje granica postalo je sveti princip međunarodne politike prema Zapadnom Balkanu. Badinterova arbitraža republičkih granica za državne vjerojatno je također dugovala njemačkom priznanju postojećih granica Poljske kao konačnih.

François Mitterrand dovoljno je zreo da ne stoji na putu ujedinjenja. No, ne može se riješiti velikog nezadovoljstva, a igralište na kojem će to pokazati Helmutu Kohlu i Americi jesu države u ratu, na Balkanu. Mitterrand, pod izgovorom savezništva Fracuske i Srbije u Prvom svjetskom ratu, a zapravo zato što ne želi da Njemačka pomisli da se može razigrati, podržava Miloševićev režim protiv Zagreba i Sarajeva.

Njegov dolazak u Sarajevo uoči savezničke odluke o bombardiranju, koje se zbog toga nije nikada dogodilo, najvjerojatnije je bila afirmacija nekih famoznih interesnih sfera europskih država, nakon ujedinjenja Njemačke, inaćenje Helmutu Kohlu. Ujedinjena je Njemačka i među Britancima izazivala nelagodu.

Kako je priznanje Hrvatske bilo jedno od prvih velikih poteza ujedinjenje Njemačke, Pariz i London protumačili su to kao njemački pogled unatrag, u razdoblje nacizma, i potragu za starim saveznicima. U stvarnosti, to je bio potez velike odgovornosti demokratski promijenjene Njemačke, koja je smatrala da i ona polažu račune za sve događaje nastale za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega.

Svakako, dijelovi cigli i građevnog materijala Zida dobacili su mnogo dalje nego što su to mislili gledatelji tadašnjih televizija u Jugoslaviji kad su gledali što se zbiva u zemlji Trabanta.