Da nema Tribunala, Branimir Glavaš bio bi briselski šerif!

Često imam dojam da EU, ili neke članice, upotrebljavaju obavezu suradnje s Tribunalom za kočenje zemalja koje bi se htjele učlaniti u Uniju. Toga sigurno ima. Primjerice, na osnovu čega sada Nizozemska, u kojoj je toliki broj stanovnika na europskim izborima glasao za rasističku stranku Geerta Wildersa, priječi da Srbija dobije Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kad je očigledno da bi to pomoglo, a ne odmoglo toj zemlji.

Pa eto, zar nije i Ratko Mladić imao sličnu antimuslimansku, platformu, koju sada zastupa Geert Wilders, makar bi se Nizozemac sigurno zgražao, ako ništa estetski, nad balkanskim metodama.

No, rasist Geert Wilders, i njegova Stranka slobode,imat će znatan broj zastupnika u Europskom parlamentu, istom ovom, u kojem će se jednog dana, u toku narednih četiri godine, stisunti i desetak Hrvata kad uđemo u EU.

Nije samo ušao Wilders s četiri svoja čovjeka, nego i dvojica britanskih rasista iz stranke BNP, trojica Francuza, iz Le Penove stranke, onda dva rumunjska i tri madzarska filofašista; Pažnja, ovđe sam spomenula baš one koji se ponose time što jesu, a ne one koji to jesu, ali im je neugodno.

Sve skupa takvih ima stotinjak, a ukupno ovaj Parlament će brojati 736 zastupnika. Drugim riječima, prave, krajnje desnice u Parlamentu će biti 13 posto.

Da nema Tribunala, da je sve bilo divlje i nekažnjeno, da je cijela regija ušla u EU, bez uvjeta suđenja ratnim zločincima, vjerojatno bi dr Šešelj sjedio u zastupničkoj sobi u Bruxellesu, umjesto u ćeliji u Haagu. Mogu zamisliti kao eurozastupnika i Branimira Glavaša i mnoge druge.

Zašto ne? To bi bilo vrlo logično i vrlo izgledno. Konačno, u Bugarskoj su se, na ovogodišnje europske izbore, pošto su na brzinu osnovali stranke, prijavili, ne samo od pohlepe i krađe drhtave, iskežene tranzicijske lopine, nego baš pravi revolveraši, ubojice koji su karijeru napravili likvidacijama po kafićima. Dobro, nisu prošli u Europski parlament, jer nisu dobili glasova, ali nadali su se, viđeli su tu za sebe neku korist.

Tko zna, da nije bilo Tribunala, i da smo tako ušli u EU, bi li onda u regiji bilo više ili manje protivnika Europske unije? Da su takvi ljudi u Bruxellesu, a ne u Haagu, ili u nekoj jatačkoj jazbini u vrletima, značilo bi valjda da se u Bruxellesu, u Europi, osjećamo više kod kuće?

U Bruxellesu nisam srela jednu jedinu osobu, novinara, diplomata,eksperta, tko ne okreće oči na slovensku blokadu Hrvatske, ali niti jednog tko nije uz Sergea Brammertza oko ratne dokumentacije koju Zagreb mora predati Haagu.

Ako bih htjeli naći sugovornike koji bi nama Hvatima pružili empatiju u vezi topničkih dnevnika, trebali bismo pričekati konstituiranje Europskog parlamenta i raspitati se u nekim istočnoeuropskim neofašitičkim strankama, ili kod haiderovaca...Dakako, ne bismo našli na razumijevanje kod Geerta Wildersa, njemu bi se gadili zbog same činjenice našeg porijekla, takvima kao mi, on baš ne da unutra jer mu se ne sviđa Balkan.

Ne bismo bolje prošli niti kod BNP-a, niti kod Le Pena, jer oni bi nas također gledali s visoka, zbog činjenice lošeg geografskog podrijetla.

Vjerojatno bi naišli na prijateljsko uho u desnim, klerikalnim, poljskim strankama, bliskim Radio Mariji, ali bojim se, manevarski prostor bio bi uzak.

Bože sačuvaj ako bi se s time htjeli približiti euroskepticima, koji su, pak, posve druga skupina, i koje nisam spomenula u pregledu krajnje desnice.

Takvih, normalnih euroskeptika, običnih protivnika ideje i prakse EU-a, koji će mjesečno gladiti krasnu gomilicu od 7 tisuća eura plaće europskog zastupnika, ima također stotinjak. Dakako, i euroskeptici se granaju na grupe i podgrupe, ima ih koji nemaju baš nikakav program osim što su protiv Europe, kao britanski UKIP, koji je dobio više glasova nego Laburistička stranka, preko onih, kao britanski konzervativci, koji mogu navesti brojne argumente.

Za nepoštivanje zahtijeva Sergea Brammertza bilo bi, kako vidimo, u cijelom tom spektru, vrlo malo razumijevanja.

To je zato jer se zahtijev koji na regiju postavlja Tribunal, simbolički vidi kao prijenos zahtijeva koji su europske zemlje postavile same sebi, kad je riječ o nečem tako davnom, kao što je Drugi svjetski rat. Vrlo često se stanje na Zapadnom Balkanu i uspoređuje sa situacijom poslije Drugog svjetskog rata u Europi. Određeni broj europskih zemalja nikada nije izvršio dubinsko preispitivanje samih sebe u tom razdoblju. Neke su, kao Francuska, bile tako velike kulture, da su jednostavno to apsorbirale, druge, kao Nizozemska, nisu to jako dobro iznijele. Ali, svi su svjesni da je ono što se događalo bilo nedopustivo. Zato žele da se i u regiji, barem, preko totalne suradnje s Tribunalom, prizna da je taj tip zločina protiv čovječnosti nedopostiv.