Aleksandrov: "Dužnost umetnika danas je da odabere pametne teme"

Lično ne znam nijednog umetnika koji bi glorifikovao nasilje, i osnovna iskonska ljudska osobina je da uvek bude protiv nasilja, izjavio je ruski pozorišni reditelj Jurij Aleksandrov, koji gostuje sa dve spektakl predstave Opere Sankt Peterburga od danas do 16. novembra u Beogradu.

Kultura

Izvor: Tanjug

Petak, 13.11.2020.

10:11

Aleksandrov:
Foto: Tanjug/Rade Preliæ

Jedno od najboljih muzičkih pozorišta u Rusiji, Državni kamerni muzički teatar "Opera Sankt Peterburga", ponovo je na turneji u Srbiji, u okviru koje izvesti tragičnu operu "Nasilje nad Lukrecijom" Bendžamina Britna 13. i 14. novembra u Narodnom pozorištu i zatim “Otmicu iz saraja” Volfganga Amadeusa Mocarta 15. i 16. novembra na sceni Opere i teatra Madlenianum u Zemunu.

Britn je bio veliki, svetski priznati engleski kompozitor 20. veka, a zanimljivo je da je težište dobrog dela njegove karijere u scenskim delima bila tema - protest protiv nasilja i rata. Ipak, ovo delo sadrži mučnu dramu, i time, neko ko je protiv nasilja, mirotvorac, pacifista, ovde pripoveda o - nasilju.

Da li je moguće da se umetnik odmakne od tog nasilja protiv kojeg je sve vreme?

"Kompozitor je operu napisao 1946. godine, odmah nakon završetka Drugog svetskog rata i predstavlja upravo njegovu reakciju na nasilje u svim strahotama rata", objašnjava reditelj Aleksandrov, inače i osnivač, stalni umetnički rukovodilac teatra u Sankt Peterburgu.

"Opera je rađena u tadašnjim uslovima, Evropa je i dalje gorela od svih ratnih razaranja, posledice su se veoma osećale, a to se ogleda i u činjenici da je orkestar imao samo 17 članova, nije moglo više od toga da okupi u tehničkom smislu".

Radnja tragičnog muzičkog komada je vezana za deo rimske istorije: Lukreciju, suprugu rimskog vojskovođe Lucija Kalatina, nasilno je napao u njenoj postelji Tarkvinije Sekst, koji je stanovao u njihovom domu.

Kako nije mogla da izdrži takvu sramotu, Lukrecija je izvršila samoubistvo, ali je pred smrt mužu i ocu raskrinkala svog nasilnika.

Ovu krvavu dramu prvi je zabeležio rimski istoričar Tacit, kasnije pesnik Livije, a postala je i osnova Šekspirove poeme, koja će kasnije prerasti i u vrlo brutalno njegovo dramsko delo “Titus Andronikus”.

Da li postoji tema u operi “Nasilje nad Lukrecijom” koja je suština dela - odnos muškarca i žene, ljubav, vernost, prevara ili možda osveta?

Reditelj, proglašen za nacionalnog umetnika Rusije, smatra da ovaj spektakl pokriva znatno šire teme i pokreće mnogo jača pitanja nego da li se tu radi o ljubavi ili prevari.

"Važno je naglasiti da nasilje ne bira, jer može da nametne štetu svima, i bogatima i sitomašnima, a i vi imate u Srbiji sigurno poslovicu, kao i mi u Rusiji - i bogati plaču".

Opera "Nasilje nad Lukrecijom" je prvi put izvedena u Rusiji upravo u pozorištu "Opera Sankt-Peterburga".

"Zato mi je i bilo zanimljivo da analiziram temu kako rat deluje na ljude, kako ratni pakao i nasilje uspeva da izopači ono najljudskije u nama, jer je to nešto što nijednom čoveku nije svojstveno", jasan je Aleksandrov.
Umesto celokupnog muškog i ženskog hora, kako je bilo svojstveno u antičkom pozorištu, ovde se pojavljuju On i Ona kao predstavnici upravo tog Muškog i Ženskog hora, ali to umetniku nije bilo najvažnije u radu na predstavi.

“Za mene je smisao ove predstave upravo porodica, a moguće je videti i izbeglice koje su unesrećene ratom i beže od te nesreće, i te izbeglice su u gledalištu veoma blizu publike”, objašnjava koncept ove opere.

Reditelj se trudi da sruši čuveni "četvrti zid", odnosno barijeru koja se stvara između publike i operskih pevača na sceni, i upravo se sve i dešava na tom kontrastu, jer voli da predstave bazira na odnosu scene i auditorijuma.

“Lukrecija” se izvodi na originalnom engleskom jeziku, a sam reditelj je ranije zvanično izjavio da samo na taj način, delo britanskog kompozitora Britna iz 20. veka predstavja poetičnost lepote opere i vrunsku estetiku muzike autora.

Kako je bilo razmišljanja u prvoj varijanti da tekst bude na ruskom, onda i na engleskom, ipak, u scenskoj verziji ostali su pri odluci da sve bude samo na engleskom jeziku.

Da li je reditelj zadovoljan takvom odlukom i je li na taj način zaista dočarana poetska lepota opere?

"U našem pozorištu inače italijanske kompozitore pevamo na italijanskom, operu 'Faust' kompletno na francuskom, Mocarta na nemačkom, a što se tiče Britna, jeste, pokušali smo na ruskom jeziku, ali to nije bilo ono pravo”, priznaje umetnik, poznat po svojim kreativnim eksperimentima i neočekivanim rediteljskim rešenjima. Fonetika engleskog jezika je specifična, tako da bi se u prevodu na bilo koji drugi jezik mnogo toga izgubilo, a ja nisam želeo da izgubim nijedan delić te zaista genijalne partiture".

Aleksandrov sa svojim pozorištem na scenama Narodnog pozorišta i Madlenianuma gostuje sa dve dijametralno različite predstave - "Lukrecija" je ozbiljna, turobna, mračna drama, dok je "Otmica iz saraja" prilično vesela, može se reči komedija.

Šta je danas predstavniku dramskih umetnosti u ovako nesigurnom vremenu pandemije kada je ceo svet zamrznut, inspirativnije da radi, tužne ili vesele predstave? Da li je zahtevnije i lakše zasmejati ili zaplakati publiku?

"Smatram da je dužnost za svakog umetnika i u ovo doba, da odabere uglavnom teme koje su pametne, osvešćene, posebno teme o kojima će publika kasnije dugo razmišljati".

Otkriva takođe da nakon svakog izvođenja predstave, redovno ostaje da razgovara sa publikom, da čuje njihova mišljenja, voli da proveri da li je sa ansamblom i celom ekipom učinio pravu stvar, a sigurno to nisu samo kostimi o kojima bi pričali da li su dobro odabrani.

"Danas imamo dovoljno drame u životu, i zato smo želeli da u Beogradu, Srbiji, izvedemo i jednu veselu predstavu, kakva je 'Otmica', a ideja je i bila da ovde gostujemo sa dve potpuno različite predstave”.

Aleksandrov ističe da je u Mocartovoj operi, u njegovom čitanju i rešenjima, u prvi plan stavio jedan važan aspekt, a to je autobiografska priča, odnos Mocarta sa njegovom suprugom Kontancom, ali i odnos umetnika prema porodici i muzici koju stvara, te na kraju pokušaj da se te dve ljubavi usklade jedna sa drugom.

"Mislim da je to jedan važan paralelizam, da se dostigne ta tragična kulminacija, a neophodno je obratiti pažnju na odnos Mocarta i Konstance".

Na pitanje da li bi voleo da režira opere i dramske projekte u Beogradu i celoj Srbiji, odnosno da li je bilo već planova, ponuda, odgovara:

"Apsolutno bih voleo da radim kod vas, podrazumeva se, i mogu otkriti da sam imao već pregovore da režiram u Madlenianumu, kao i u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, ali naravno, sada ovakvo vreme iz osnova koriguje sve naše projekte, tako da se ništa više ne može sa sigurnošću planirati".

“Inače moram reći da veoma volim i cenim srpsku publiku, ona me podseća na onu pravu lenjigradsku publiku, ali ne na ovu sada u Sankt Peterburgu, već na onu nekadašnju, toplu, duševnu, pametnu publiku i zato mi je uvek zadovoljstvo da ponovo dođem u Beograd”, zaključuje reditelj, koji će tokom četiri večeri biti gost prestonice sa spomenute dve opere, od 13. do 16. novembra, na scenama Narodnog pozorišta i Madleanianuma.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: