Marina Abramović: Ne osećam vezu s današnjom Srbijom

Otkad je, tad još pod paskom opsesivne majke opsednute kontrolom, počela da se bavi konceptualnom umetnošću, nije se štedela i nije kalkulisala. Izvrćući telo i dušu eksperimentisala je s bolom, strahom, u više od četrdeset godina karijere Marina Abramović ostala je do kraja autentična.

Kultura

Izvor: Jutarnji.hr

Utorak, 22.01.2019.

12:00

Marina Abramović: Ne osećam vezu s današnjom Srbijom
Foto: Getty

Od onih je umetnika koji malo koga ostave ravnodušnim. Njeni performansi traže interakciju, izazivaju reakciju, kakvu god. Ove jeseni, nakon 44 godine, ponovo izlaže u Beogradu, vraća se tamo odakle je i krenula. Reč je o velikoj retrospektivnoj izložbi, istoj onoj koja se baš danas, nakon četiri meseca i rekordne posećenosti, zatvara u Firenci i iz tamošnje palate Strozi seli se u Poljsku, a iz Poljske, nakon što je bila postavljena u Stokholmu, Kopenhagenu, Oslu i Bonu, u septembru stiže u beogradski Muzej suvremene umetnosti.

Marina Abramović će biti prva žena koja će u Kraljevskoj akademiji umetnosti 2020. godine predstaviti svoj rad.

"Ne, ne mogu o tome. Sujeverna sam. Bolje da ćutim", tiho je rekla u razgovoru za Jutarnji.

Premda se načelno odavno zna da će se, među ostalim, izložiti struji od milion volti i pokušati da ugasi metar dalje udaljenu sveću. Organizatorima je predložila i rad u kojem fontana izbacuje njenu krv, ali tog performansa ipak neće biti.

U Hrvatskoj je nedavno objavljena njena knjiga “Prolazim kroz zidove", memoarski zapisi u kojima kći partizanskih heroja govori o odrastanju za koje su je čeličili, tražili disciplinu, a majka je nikada nije poljubila. U njoj pripoveda o majci opsednutoj kontrolom od koje je pobegla u umetnost, jer je umetnost značila slobodu, ono čega u njenom beogradskom domu nije bilo. Marina Abramović u memoarima detaljno piše o svom umetničkom putu, bitnim performansima, ličnom razvoju, muškarcima koje je volela, strahovima, sumnjama i tome šta je tera da se umetnički i generalno radikalno svaki put upusti baš u ono čega se ponajviše plaši.
Foto: Getty
Da li je umetnost roba? Kako je prodavati ono što se zapravo ne može posedovati, nematerijalnu umetnost?

"Gotovo 40 godina moje karijere nisam ništa prodavala, ta nematerijalna umetnost nije se dala prodati, naprosto nije bilo onih koji bi za tako nešto plaćali. Većinu vremena sam se uzdržavala predavanjima koja sam držala na raznim mestima po svetu. Četiri godine sam predavala u Parizu, dve u Londonu, četiri u Hamburgu, u Japanu...

"Mogu da kažem da sam tek s pozivom na Venecijansko bijenale počela zaista da zarađujem i budem plaćena za svoje performanse. Performans nije poput, recimo, slikarstva. Neka su imena u umetnosti performansa jako velika, ali na tržištu, govoreći kroz novac, njihovi performansi malo vrede. Nije retkost videti mlade slikare koji prodaju svoju umetnost za deset, petnaest puta veće svote nego neki afirmirani performativni umetnici. Naprosto se to meri drugačije. Interesantno je da performativna umetnost postaje bitno popularnija tokom ekonomskih kriza. Jer, ne košta puno. A kad kriza prođe, onda ponovno na tržištu vrednuju ostale vrste umetnosti, plaćaju za njih, ali ne i za performans."

Navodi i da je ceo svoj život posvetila performansu, jer "performativna umetnost ima tu transformacijsku moć na sasvim poseban način, na koji druga vizualna umetnost nema".

"Dobar performans može zaista da transformiše publiku, kad imate dobar performans dogodi se neko čudo."

Ne može, kaže, reći koji joj je performans u tom kontekstu transformativne snage bio najmoćniji.

"Meni je svaki bitan, jer u svaki ulazim ne sa 100, već sa 150 odsto svojih snaga. Dajem potpuno i bezrezervno sve. Drugo je pitanje što bi za moju publiku bio najtransformativniji performans koji sam imala. Zbog konteksta, zbog situacije, zbog lokacije, performans u MoMA postao je u mojoj karijeri najveći uspeh."
Foto: Getty
Te 2010. Abramović je u MoMA provela tri meseca, osam sati dnevno sedeći za praznim stolom i gledajući u čoveka iz publike koji bi seo preko puta nje, hiljadu stranaca, od kojih su mnogi pred njom zaplakali.

"850.000 ljudi je u tri meseca došlo to da vidi. Moj performans time je postao mejnstrim art i verovatno bi publika istakla taj performans, dok je za mene svaki performans koji sam napravila imao transformativnu snagu.”

Ona koja je decenijama radila na marginama odjednom je postala autor projekta koji se nametnuo kao mejnstrim. Kaže da joj je to donelo "odgovornost veću nego ikad pre".

"Trenutak kad sam ustala sa stolice, nakon tri meseca, više nisam bila ista osoba. Shvatila sam da moram da napravim nešto za više ljudi, za publiku koja nije nužno deo umetničke scene i njenih konzumenata, već širu publiku i tad sam počela da radim na stvaranju Marina Abramović Institute for Performance Art. Ranih sedamdesetih moja je publika bila 30-40 ljudi, možda 50, ponekad 100, ali to je tad bila velika brojka, tih 100. A sad govorimo o stotinama hiljada. Pa je i odgovornost veća nego ikada."

Na pitanje kako izgleda život u "zemlji Donalda Trampa", Marina odgovara:

"Nisam puno u Americi. Pet meseci sam bila na putu. Sad sam nedelju dana ovde, pa opet tri nedelje na putu. Otkad je Tramp na vlasti, jako malo vremena provodim ovde. Tako da ja čitam spolja šta se događa s Trampom, baš kao i vi.

U intervjuu se osvrnula i na život u Srbiji, te je rekla da je iz Srbije otišla 1975. godine.

"Meni je bila zemlja koju sam tada intenzivno osećala, ali s ovom zemljom danas, tom Srbijom, gotovo da ne osećam ikakvu vezu. Jedina veza, jedina spona koju sad želim da imam s tom izložbom iduće godine je s mladim ljudima, ne sa svojom generacijom. Jer u svojoj generaciji nikada nisam niti bila zaista prihvaćena. Da, sad me zovu, čak radimo i kratki film koji se zove "Coming home".

Na pitanje da li je to povratak kući koju ne oseća kao dom, Marina je rekla:

"Niti jedno mesto na svetu ne osećam kao dom. Taj osećaj više nemam. Mislim da je to jako slavenski, taj osećaj za domom. Moj je dom moje telo. Gde god da jesam, osećam se dobro u tom telu i to mi je bitno. Jer, mi Slaveni uvek imamo nostalgiju, konstantno razmišljamo o prošlosti, kako je pre bilo bolje, kako sada više nije tako dobro. Ja jedino razmišljam o sadašnjosti, o trenutku u kojem jesam.To je jedina realnost i kad to znaš, zapravo ti se proširi, a ne suzi slika. Jer, sada je zapravo jedino što imamo. Sledeće sekunde asteroid može lupiti o Zemlju i svi ćemo prestati postojati.

Ceo intervju pročitajte OVDE.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

106 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: