Aja Jung za B92: "Premijere nam izgledaju kao slavska okupljanja"

"Višedecenijska politika deljenja ulaznica koštala nas je mnogo skupo, jer je obezvredila umetnički proizvod. U tom krugu, svi su serdari i vojvode, pa nam zato premijere izgledaju kao slavska okupljanja. Ista nasmejana lica, svi se oduvek poznaju, grle, ljube i besomučno ogovaraju. I neka nastave tako, samo neka prethodno kupe ulaznicu", rekla je Aja Jung u intervjuu za B92. Osnivačica i umetnička direktorka Beogradskog festivala igre i jedna od osnivača i upraviteljka Nacionalne fondacije za umetničku igru u Beogradu odgovarala je na pitanja B92 na putu do Kine. Objasnila je zašto je ušla u Gradsku skuštinu, govorila je o kritikama poteklih iz Udruženja baletskih umetnika Srbije, poteškoćama sa kojima se suočavaju baletski umetnici i naravno, Beogradskom festivalu igre koji počinje u martu 2019. godine.

Kultura

Izvor: M. P.

Ponedeljak, 29.10.2018.

15:55

Aja Jung za B92:
Foto: Beogradski festival igre

Šta će biti najveći spektakl na predstojećem Beogradskom festivalu igre 2019?

Glavni program 16. Beogradskog festivala igre počinje 22. marta, a završava se 12. aprila, 2019. godine. Iz 11 zemalja dolazi 16 trupa, a osim u Beogradu i Novom Sadu, predstave će se igrati i u Vršcu. Redovnu festivalsku publiku će obradovati dolazak Holandskog teatra igre iz Haga, Ansambla Batševa iz Tel Aviva, kao i Baleta Frankfurta sa svetskom premijerom koju potpisuje Jakopo Godani. Ulaznice se već kupuju i za novu predstavu Mari Šuinar, kao i za komad u kome poslednji put nastupa zvezda štutgartskog Baleta, Erik Gotje. Izazov za festival predstavljaju produkcije Dade Masilo iz Johanesburga i Eun Mi An iz Seula. Ne samo u smislu organizacije njihovog dolaska, već i zbog hrabrosti sadržaja koji donose. Nestrpljivo očekujemo i rad Rašida Uramdana za Koreografski centar iz Grenobla, kao i naše Dunje Jocić koja će poneti deveto po redu priznanje Vip poziva!

BFI je sada jedan od najprestižnijih festivala igre u svetu. Pre 15 godina kada ste počinjali nije bilo lako, kako često ističete. Sa kojim preprekama ste se suočavali na tom putu?

Kada prođe neko vreme, obično se svi problemi i teškoće pretoče u anegdote. Tako i svi mi koji smo bili svedoci neverovatnih situacija koje su pratile festival, sada sa lakoćom i osmehom prepričavamo sve događaje. Pre nekoliko dana, Beogradski festival igre se predstavio na Svetskom sajmu kreativnosti u Šangaju. To je bio dobar povod da se prisetimo prethodnih godina, svih produkcija i umetnika koji možda nikada ne bi došli u Srbiju da nije bilo festivala igre. Kako je izgledalo ubediti ih, stvoriti uslove, prikupiti sponzore, najaviti i profesionalno realizovati program, to samo nas nekoliko zna.

Kako je bilo problema sa Ministarstvom kulture oko finansiranja poslednjeg BFI-ja, kakav je dogovor postignut oko finansiranja za BFI 2019. godine? Koji iznos se izdvaja iz budzeta? Ko će biti ostali pokrovitelji festivala?

Nažalost, naše Ministarsvo kulture raspisuje konkurs za narednu godinu - naredne godine. Mi još očekujemo sredstva koja nam duguju za prethodni festival, a ni jedan dogovor nije napravljen za sledeći. Postoji samo rizik. Ozbiljni festivali moraju imati definisan program bar godinu dana unapred, pa je izuzetno važno da se promeni plan finansiranja. Teško je kreirati kvalitetne programe koji komuniciraju sa svetskom publikom na ovaj način. Podrška Ministarstva kulture je od ogromnog značaja za Beogradski festival igre, kao što verujem da i Beogradski festival igre zauzima važno mesto među manifestacijama u Srbiji. Ponosni smo na dugogodišnju saradnju i podršku Grada Beograda, Pokrajinskog sekretarijata za kulturu AP Vojvodine, Grada Novog Sada, Delegacije EU u Srbiji, ambasada i kulturnih centara, kao i svih sponzora i partnera koji čine da najbolja igra stigne u Srbiju.
Foto: Beogradski festival igre
Istakli ste u jednom intervjuu da umetnički program mora da ima svoju cenu. Šta je potrebno da se sprovede da bi Srbija mogla da ostvari profit od umetnosti?

Nije reč samo o profitu, već se radi o tome da sve što nema cenu nema ni vrednost. Bar je tako u umetnosti. Vrednost jedne predstave se meri na blagajni, a o ozbiljnim produkcijama se uvek govori u ozbiljnim brojkama. Ne verujem onima koji kažu da umetnost ne treba da zaradi, jer znam koliko svaki umetnik sanja da baš njegov eksperiment stigne do velikih pozornica, rasprodatih sala i pet zvezdica u Gardijanu. Višedecenijska politika deljenja ulaznica koštala nas je mnogo skupo, jer je obezvredila umetnički proizvod. U tom krugu, svi su serdari i vojvode, pa nam zato premijere izgledaju kao slavska okupljanja. Ista nasmejana lica, svi se oduvek poznaju, grle, ljube i besomučno ogovaraju. I neka nastave tako, samo neka prethodno kupe ulaznicu.

Stvara se utisak da je kulturni život zemlje koncentrisan u Beogradu, nešto potom i u Novom Sadu. Ovo posebno važi za baletsku scenu. Većina ostalih gradova gotovo da nema čak ni baletsku školu. Kao što ste I sami rekli, mora da se krene od najnižih nivoa da bismo nešto postigli. Za početak - edukovanje roditelja, zatim stvaranje pedagoga koji će da obučavaju decu (zapravo oni najviše i nedostaju). Ali, kako sve to postići?

Nije u pitanju utisak, nego činjenice. Osim Beograda i Novog Sada, publika drugih gradova u Srbiji nema priliku da na svojim lokalnim scenama otkriva predstave baletskog repertoara ili savremene igre. Naravno, ni deca nemaju priliku da uče od iskusnih pedagoga. I tako već decenijama. Naša Nacionalna fondacija za umetničku igru je prošle godine, zahvaljujući projektu sa kojim smo uporno aplicirali i kucali na sva vrata bar tri godine, a koji je na kraju podržala organizacija Art Mentor iz Lucerna, uspela da organizuje programe u 15 gradova u Srbiji. Birali smo ona mesta gde zaista nema umetnicke igre, pa su susreti beogradskih baletskih igrača i pedagoga sa publikom, bili podjednako važni i dirljivi. Nadam se da ćemo imati energije i sredstava da projekat uskoro nastavimo.
Foto: Beogradski festival igre
Kada ste se našli na drugom mestu na listi Srpske napredne stranke tokom izbora u Beogradu rekli ste da nećete da ulazite u politiku niti Gradsku skupštinu. Ipak, postali ste odbornica. Zašto ste promenili odluku?

Zaista sam to rekla, jer sam unapred znala da neću imati vremena za sednice. Međutim, u kasnijim susretima sa nekim običnim ljudima, komšijama, poznanicima i prolaznicima, shvatila sam da nije pošteno da se povučem. Uvek mogu da odem. Jedan potpis, i nema me više u odborničkoj klupi. Možda je ipak odgovornije da nešto pre toga uradim za građane Beograda. Ljudski je ponekad promeniti mišljenje, ako postoji otvorenost da čujete tuđa mišljenja. Dodajem noćni rad kada naiđu sednice, kako festival i škola ne bi osetili moje odsustvo.

Koje mere za rešavanje problema u kulturi planirate da sprovedete sa ove pozicije? Na koji način?

Ja nisam gradski sekretar za kulturu, nego odbornica. Trudiću se da o umetničkim sadržajima koji Beograd čine posebnim, razgovaramo mnogo više na sednicama.

Ranije su Vas iz UBUS-a optužili da ste “lažna balerina” i doveli u pitanje Vaša postignuća i profesionalni status. Šta se desilo?

Neka me optužuju, ako u tome nalaze satisfakciju. U pitanje je mala grupa, a bilo bi zanimljivo da nam se svojim imenom, prezimenom i karijerama jednom i predstave. Ipak, desetostruko je više onih kolega sa kojima sam svakodnevno u kontaktu. U mojoj školi predaju prvaci i solisti beogradskog Baleta, za mlade igrače su vrata uvek otvorena da rade sa domaćim i inostranim koreografima i pedagozima, a brojni su oni kojima sam pomogla da nastave školovanje ili dobiju angažman u inostranstvu, kao i oni koje smo uposlili kroz domaće produkcije i različite projekte. Kada pogledate koliko baletskih igrača (i članova UBUS-a) prođe dnevno kroz prostorije Nacionalne fondacije za igru, onda vam je jasno da šumove na vezama oduvek stvara malo društvo iz pozorišnog bifea, a ne iz baletske sale ili sa scene. Njima jednostavno smeta sve što je uspešno i drugačije, a vremena imaju na pretek. Ja ih ovog puta pozdravljam iz Napulja, gde sam angažovana od strane Baleta Teatra San Karlo. Ne, ne igram jer je prekasno za mene, ali vodim audicije za igrače koji će dobiti ugovor za sezonu 2019/2020.
Foto: Beogradski festival igre
Kako komentarišete situaciju u Narodnom pozorištu?

Isto kao što sam je komentarisala i pre 2, 5 ili 10 godina. Ništa se tu nije promenilo…

Da se vratimo na baletsku scenu. Rekli ste jednom prilikom da život baletskih umetnika zaista podseca na film Black Swan. Mi vidimo samo jedno na sceni. Kako zapravo izgleda borba baletskih umetnika kada se svetla ugase?

Surova je to profesija, isto koliko i lepa. Konkurencija je neshvatljiva, a igrači neverovatnim radom i odricanjima stižu do rezultata. Danas se od njih traži da budu podjednako dobri u klasičnom i najširem savremenom repertoaru, što nije lako pomiriti u jednom telu. Zato se ponekad ne biraju sredstva da bi se došlo do uloge ili prostora na sceni. Čak i u našoj baletskoj stvarnosti, bez ozbiljnog repertoara, broja predstava, i bez konkurencije jer se poslednjih godina audicije organizuju za unapred primljene, ima pojava koje prevazilaze filmsku maštu. U žanrovskom smislu, radi se o pravom malom hororu.

Kada kažete da ste igrali u Njujorku, mnogima to zvuči kao ostvarenje sna. Ipak, vi ste tamo otišli sa 17 godina. Svašta ste pored toga I radili. Kako su izgledali ti dani I kako je bilo otići na drugi kontinent potpuno sama u tako mladim godinama?

Bilo je to jedno sasvim drugo vreme. Onda kada smo još koristili ulične telefonske govornice kako bi se javili mami, da ne brine. Samostalno odrastanje u Njujorku, obojilo je zauvek moj život. Naučila sam da budem borac. U tom gradu ili preživite, ili nestanete.

Baletski umetnici se suočavaju i sa problemom što veoma rano moraju da se povuku iz igre. Mnogi se povuku i pre penzije. Na koji način ovaj problem treba da se reši?

Kao i svuda u svetu: audicijama i ugovorima na godišnjem nivou. Igrači odavno ne odlaze u penziju kao igrači. Ne postoji ograničen staž, već planiranje i omogućavanje njihove tranzicije u okviru iste profesije. Na taj način, za iskusne život ne prestaje odlaskom sa scene, a mladi dobijaju svoju šansu. Bezbroj je primera u kojima nekadašnji igrači rade kao pedagozi do svoje osme ili devete decenije života. Za one koji žele, uvek ima posla.

Odluku da budete balerina morali ste da donesete još kao devojčica. Čime biste se profesionalno bavili da niste otišli u baletske vode?

Bila bih najbolji advokat u Americi, a ako to ne bi uspelo, onda bih vodila umetničku agenciju u Italiji. Za ovo drugo još nije kasno.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

31 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: