"Neprekidno sam plakala na probama, nisam mogla da podnesem bol"

Postoje neki ljudi koji hodaju ovim svetom neprilagođeni sa društvom u kojem žive. Rođeni ispred svog vremena, često njihov rad postaje prekretnica njihove generacije. Avangarde se ruše i nove se grade; ono što se kritikovalo postaje norma, i novi umetnici i umetničke forme izranjaju iz ovog sukoba. Sa ovom mišlju u glavi, mi razmišljamo o Marini Abranović, ćerki dvoje jugoslovenskih partizana, koji su dugo ostali upamćeni kao narodni heroji.

Kultura

Izvor: Elise Bell

Ponedeljak, 12.03.2018.

14:14

Foto: Getty

U detinjstvu provedenom u poštovanju rituala Srpske pravoslavne crkve i čitanju velikih francuskih pesnika – omiljenih njenoj majci – rađaju se počeci fascinacije Abramovićeve performansom. Opsesija ritualima, sagorevanje voska sa sveće po telu kao mestu bolnog, emocionalnog istraživanja; upravo u njenim ranim radovima vidimo ova duboko ukorenjena sećanja na davno prošli život.

Od tada, Abramovićeva je zauzela jedinstveno mesto unutar psihe sveta umetnosti. Poigravanjem kontroverzom i javnim šokovima od rane mladosti, ova umetnica je od tada postala miljenica među poznatima, podjednako među kritičarima i kustosima, nepokolebljiva sila koja je i dalje plodan radni vek, iako je imala sredstava da se već stotinu puta do sada penzioniše.

Radovi poput "Ritam 0”, "Umetnik je prisutan“, i "Veliki kineski zid”, svi su utkani u samo tkivo popularne kulture, što predstavlja jedan bogat šav u savremenoj istoriji umetnosti kroz koju Abramovićeva pretvara performans u medijum 20. veka. Podvizi telesne izdržljivosti, izlivanje sirove traume, stvaranje komunikacije kroz medijum umetnosti su zaštitni znak njenog umetničkog rada.

Po rečima same Abramovićeve, ono što je zaista fascinantno jesu načini na koje se njen performans pretače u publiku i odmah postaje metodologija njenog oslobađanja. "Ne slušajte nikoga i ništa”, prede ona preko telefona.

Od samopovređivanja i žrtvovanja do saveta o ljubavi i zašto prihvatanje drame predstavlja najbolji način terapije posle raskida, Marina Abramović je pričala o svojoj postavci, Rani radovi, u Galeriji Sean Kelly Gallery u Njujorku.

Dok ste odrastali u Beogradu, Jugoslaviji, nakon rata, kakvo je bilo vaše detinjstvo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi? I na koje načine je vaše izlaganje ritualima oko spiritualnosti oblikovalo vaše ideje o performansu, umetnosti i snazi grupnog iskustva?

"Kada sam se rodila, dali su me odmah mojoj baki jer su oba moja roditelja bila veoma zaposlena i imala političke karijere, pomažući da (Jugoslavija) postane komunistička zemlja. Moja baka je bila veoma religiozna, i zapravo nije volela komunizam, tako da smo dane provodile veoma jednostavno; budile smo se rano, kuvale tursku kafu i potom išle u crkvu. Ona je mlela prepržena zelena zrnca kafe u fini prah i kuvala je kafu kakvu nikad niste videli niti pomirisali. Onda bismo išle u crkvu i ja bih bila okružena tim ritualima i svećama. Tako je bio podeljen moj dan; kafa ujutru i molitve uveče. Potpuno suprotno od komunizma koji nas je okruživao. A ona me je i krstila! Što je bilo potpuno nezakonito u to vreme, i moja majka i otac su pretrpeli žestoke kritike što su pristali na to, iako ništa nisu mogli da učine da to spreče.

Vratila sam se kod roditelja kada sam napunila šest godina, kada se rodio moj brat, i tada sam započela potpuno drugačije obrazovanje, i bila sam izložena potpuno novom pogledu na život, na ono šta se sme, a šta ne. Moja majka je bila pod velikim uticajem francuske literature, francuskog obrazovanja; sve francusko je bilo dobro. Morala sam da naučim da govorim francuski kao i maternji jezik. A moj otac je jedino mario za Staljina, Lenjina i Trockog, tako da je u mojoj glavi bila zbrka. Duhovnost s jedne strane, francuska kultura s druge, i ruska na trećoj. Iako je moj otac bio „pravi komunista“, moja majka je pripadala buržoaziji. Ona je poreklom iz veoma bogate porodice, ali tokom njenog školovanja u Švajcarskoj, počela je da čita komunističku literaturu. Ono što je ovakvo obrazovanje u mene usadilo jeste neverovatno jaka rešenost i jaka volja da uvek moraš da žrtvuješ sve zarad cilja. To je bila savršena kombinacija.

Kada sam počela da izvodim performanse, to je odjeknulo kao prava bomba u mojoj porodici... i tako je bilo dugi niz godina. Ali u mojim performansima, bilo je puno rituala takođe, tako da sam ja sve to kombinovala na sopstveni način, stvarajući ovaj recept za izvođenje performansa."

Prvo ste govorili o braku vaših roditelja, i zlostavljanje od vaše majke – kako ste shvatili da bi performans mogao da bude sredstvo da se borite sa ovim emocijama?

"Znate da je ovo još uvek proces. Kada se sada toga prisetim, mnogo je jasnije i meni sada nego što je bilo kada sam to radila. Zaista nisam znala šta mi se dešavalo. Nekada vam je potrebno 50 godina i pravi rad na sebi da biste istinski spoznali šta se događalo. Prvo, jako sam se plašila krvarenja. Kao mala, imala sam ozbiljna krvarenja, tako da kada bi mi ispao zub, krvarila bih naredna tri meseca non stop. Morala sam da sedim uspravno da se ne bih ugušila u sopstvenoj krvi. Kada se ovo stanje poboljšalo, nakon navršene 17. godine, to je postalo deo mog performansa i body art-a (umetničkog pravca koji je podrazumevao fizičko prisustvo umetnika kao sastavnog dela umetničkog dela).

Žilet je postao instrument kojim sam crtala po sopstvenom telu, a krv je bila boja. Odsecanje kože je postalo mnogo više za mene nego za druge ljude koji nisu imali ovakav problem u detinjstvu. Uvek sam mislila, negde u dubini duše, da bih mogla da iskrvarim na smrt, i to je bio veliki strah. Ali morala sam da se suočim sa svim mojim strahovima. To je jedini način da preživite u društvu, da imate hrabrost. Moji roditelji su bili narodni heroji, tako da sam imala njih kao primer za devizu „bez obzira na sve, moraš to da uradiš“, tako da sam imala tu vrstu odlučnosti.

Svaki put kada bih izvodila performans, koristila bih ga kao instrument da se bavim mojim emocijama, da prikažem svoja osećanja, da i da prođem kroz stvari kojih se plašim. Radeći ovo pred publikom je bilo tako neverovatno nadahnjujuće da nikada neću da se okrenem nekom drugom mediju poput slikarstva ili vajarstva. Performans je išao mnogo dublje, to je bilo vođenje komunikacije sa publikom.

Naravno, sada shvatam da je kroz ovu razmenu sa publikom sve bilo lakše. Dakle, veoma je interesantno kako sam, mnogo godina kasnije, sarađivala sam Robertom Vilsonom kada sam ga zamolila da režira predstavu Život i smrt Marine Ambramović (2012). Tokom vremena, govorila sam mu sve najgore stvari i neprekidno sam plakala na probama, jer nisam mogla da podnesem bol koji su u meni izazivala ta sećanja. Jednom mi je rekao: 'Zašto plačeš kao neka glupača, ne bi trebalo ti da plačeš, publika bi trebalo da to čini“. I konačno, kada sam došla na premijeru i kada je ovaj komad igran pune tri godine i gostovao u drugim pozorištima, postala sam potpuno slobodna. U toj veri, kada projektujete na publiku svoja sećanja, a publika ih projektuje natraga vama, to je za mene imalo poptuno oslobađajući efekat'."
Foto: Getty
To je kao da ste ove demone iz prošlosti prizivali na najsnažniji mogući način.

"To je za mene bilio veoma teško jer je to bio način da predstavim stvari kojih sam se stidela. Stidela sam se nasilja od strane roditelja, stidela sam se nekih stvari o sebi, a onda sve to podelite sa publikom, i to je neverovatno jer svi se mi stidimo nečega, i uvek se trudimo da to sakrijemo. Međutim, saznala sam da je pokazivanje ranjivosti u stvari najveća stvar koju sam ikada uradila."

Uzeti i javno predstaviti patos i agoniju samopovređivanja je veoma hrabro, ali je takođe i veoma posebno – jer uključuje i gledaoca u to iskustvo. Ako pogledamo performanse "Ritam 0” (1974) i "Umetnik je prisutan!" (2010), na koji način je prisustvo publike postalo katalizator za ova dela, i na koji način vas odgovori publike informišu ili inspirišu tokom performansa?

"Zaista je važno napomenuti ova dva performansa, 'Ritam 0' i 'Umetnik je prisutan' jer su tako dijametralno suprotni. U to vreme, 'Ritam 0' je bio vaoma kritikovan i smatrali su ga sadističkim i 'sranjem od performansa' i da to nije umetnost i da me treba smestiti u psihijatrijsku ustanovu... ljudi su bili toliko agresivni prema mojoj umetničkoj formi generalno. Tako da kada sam izvodila performans 'Ritam 0', želela sam da dam publici priliku da oseti zadovoljstvo ili bol, da oseti nežnost kao i mogućnost smrti; da me ubiju jednim metkom iz pištolja. Želela sam da vidim šta bi publika uradila ako ja ne činim ništa, i zato sam im dala ove instrumente.

Imala sam zaista sreće što nisam ubijena jer neko je uzeo pištolj i upotrebio bi ga, ali su drugi u publici reagovali i nastala je velika tuča. Dakle, ovaj performans je pravi primer šta bi se desilo ako sve prepustite publici.

Dvadeset pet godina kasnije, postavila sam 'Umetnik je prisutan'. Možete veoma lako da oneraspoložite publiku, ali ja sam želela da im dam drugačije instrumente i da ih oraspoložim umesto toga. Dobijate dva veoma različita rezultata. To su dva suprotna performansa. U jednom sam imala 23 godine, a u drugom 65, a oba vam zajedno govore o odnosu koji sam imala sa publikom."

U intervjuu sa Šinom O’Haganom za časopis Gardijan, izjavili ste: "Da biste bili umetnik performansa, morate da mrzite pozorište, pozorište je prevara…” Odakle potiče ova mržnja? Da li vas ljuti umetnost falsifikata od profesionalaca? Ili činjenica da ljudi izgleda preferiraju – ili bar žele da plate da ih zabavi – veštačka verzija realnosti?

"Rekla sam to kada sam bila veoma mlada, na isti način morate da mrzite roditelje da biste izgradili sopstveni identitet. Nisam mogla da volim pozorište u vreme kada je performans bio nova forma, a bio je tako fascinantan i stvaran za mene. Za razliku od pozorišta, ne radi se o tome šta vidite – to je ono što jeste. Ne morate da igrate nekog drugog, samo treba da budete.

Tek kada mi je postalo udobno u mojoj ulozi kao umetnik perofmansa, počela sam da radim za pozorište. Sećam se kada sam na scenu stavila sopstveni život, bilo mi je toliko čudno da prodrem do suštine. Kako to izgleda spolja? Da li je u redu ono što prikazujemo? To možete videti posebno u prvom komadu koji sam uradila nakon mog raskida sa Ulajem, „Veliki kineski zid” (1998). Toliko sam patila da je jedini način za mene da se izborim sa tolikom patnjom bio da je prikažem u pozorišnom komadu.

Naravno, kada govorimo o pozorištu, moram da govorim o mom radu sa Robertom Vilsonom. Kada sam radila sa Robertom, sve je bilo lažno; sve je bilo pozorište; sve je bilo performans. Vilijem Defo je bio deo projekta, i kroz rad sa njim, videla sam kako on prilazi glumi i odjednom sam zaista shvatila... Možete se toliko uživeti u ulogu osobe koju glumite da postanete ta uloga. Kao rezultat toga, postala sam mnogo učtivija (smeje se) jer ne treba da se borim protiv pozorišta. Oba su umetničke forme sa neverovatnom dubinom (i performans i pozorišna umetnost)."

Da se vratimo na „Veliki kineski zid“, čitala sam puno o ovom performansu kada sam i sama prolazila kroz raskide i smatrala sam da je ovaj performans veoma umirujući, da se taj bol reflektuje natrag na jedan način koji dovodi do katarze.

"Tačno tako. Možete li da zamislite, ja sam prepešačila 12.500 kilometara samo da bismo se oprostili jedno od drugog. U to vreme i se činilo da se sve oko mene ruši. Sav taj bol – u potpunosti me je obuzeo. Tokom proba performansa mog života sa Vilijamom Defoom, on dolazi do dela koji se odnosi na Veliki kineski zid, i kaže mi: „Zar nije bolje obaviti telefonski razgovor nego pešačiti 12.500 kilometara?” (smeh) O, bože. Telefonski poziv – nikada ne bih pozvala! Morala sam da uradim nešto dramatično... Imam u sebi slovenskog duha, znate."

Teme koje ste obrađivali su duboko lične, često privatne prirode koje su dugo bile tabu teme i često se o tome nije pričalo. Da li su ova pitanja proizlazila iz posebnih iskustava ili posmatranja u vašem životu? Ako je tako, možemo li da porazgovaramo na koji način su neka iskustva počinjala i kako su se pretvarala u performans?

"Smatram da je najvažnije za umetnika da se zapita „da li sam ja zaista umetnik?“ Ako jeste, koji je onda medijum taj koji mi može biti najpodesniji, i za mene i za društvo? Kada to ovako posmatramo, ja sam imala sreće što sam upala u performans veoma mlada.

Jedna stvar koja me je fascinirala kod performansa i tada i sada, je nematerijalnost/bestelesnost. Tako je duhovna (nematerijalna), i na početku, kada ste mlad umetnik, vi stvarate sve materijalno jer se plašite da vi niste dovoljni. Uvek morate da zaradite više i više usled mladalačke nesigurnosti. A kada zaista uđete u fazu kada vam je ugodno, počinjete da shvatate da možete da stvorite sopstveno polje i direktnu komunikaciju sa publikom. Kada to jednom nađete, pronašli ste ulaz u drugi svet.

Srž je u stanju svesti i uma i transformaciji. Uvek je tu element transformacije koji sam pronalazila u transformaciji koja traje duže nego kratkoročno. To može da traje duži vremenski period i upravo su ova dela – koja podrazumevaju trajanje – ona u kojima osećam povezanost sa publikom. Kada nešto radite sat vremena ili dva sata, da, to je performans, ali ako stvorite nešto što traje, dva meseca, tri meseca... onda to postaje život."

Proširiti performans na život, na koji način su vam rituali performansa pomogli da se borite sa ovim pitanjima? Da li su sva iskustva bila katarzična na način koji je okrepljujući, ili ste ponekad bili oštećeni samim aktom performansa? Na koji način je testiranje vaših granica javno otvorilo prostor za vaše lične transformacije?

"Ponavljanje je tako stara struktura. U različitim kulturama širom sveta, sve drevne civilizacije i ceremonije su zasnovane, na neki način, na repeticiji/ponavljanju. Tražim od mojih studenata da samo otvore i zatvore vrata a da ne uđu niti izađu. Samo da urade radnju otvaranja i zatvaranja. Kada ovo radite tri sata, vrata prestaju da budu vrata. To postaje univerzum – to postaje nešto drugo. Osećaj transformacije koji se dešava čak i u jednostavnim ritualima je neverovatan. Kada bi svi prestali da gledaju u svoje telefone, mogli bi ovo da sagledaju.

Buljimo u naše telefone jer smo preplašeni da ostanemo sami. Ne želimo da zavirimo u sebe, to je drugi problem. Zbog toga se određeni broj mojih radova bavi zajednicama. Pre dvadeset godina, ljudi su radili ove rituale sami za sebe, a sada moramo da ih učimo kako da učine da se osećaju lagodno sami sa sobom."
Foto: Getty
Naša generacija je kriva za to. Zanimljivo je da je vaš performans nastao u vremenu kada je tehnologija bila mnogo manje razvijena nego sada. Da li je tehnologija uticala na vaše performanse na bilo koji način ili na to ne mislite?

"Bio je jedan dobitnik nagrade kog sam srela na večeri i rekao mi je sledeće: „Ljudski mozak se za poslednjih 20.000 godina nije promenio, a ipak, tehnologija je toliko uznapredovala da, sada kada je ljudski mozak evoluirao – to više nije isto.” Smatram da ako se ne vratimo jednostavnosti, mi kao ljudska vrsta smo izgubljeni. Tako da je to ono što ja radim, vraćam se jednostavnim stvarima.

Kada sam bila u Galeriji Serpentine (“512 sati” (2014) dala sam nekim dvanaestogodišnjacima slušalice, i oni su me pitali zašto sam im dala slušalice koje ne rade. Ali slušalice je trebalo da posluže za slušanje tišine. Jedno dete je bilo veoma šokirano. Svi njegovi prijatelji su bili 12 ili 13 godina stari, i nikada nisu iskusili tišinu. Uvek su slušali muziku ili gledali TV ili ćaskali jedni s drugima, nikada nisu samo sedeli u tišini. Postali su toliko fascinirani i svidelo im se i počeli su to da rade i kod kuće, stavljajući slušalice i koristeći ih da sede u tišini. Nema ništa loše u tehnologiji, loš je samo naš odnos prema tehnologiji."

Kaže se da "život sledi umetnost". Vaša hrabrost da se bavite pitanjima stanja svesti ljudi i žena su neophodni koraci da se dođe do današnje poente, kada i mejnstrim počinje da priča javno o ovim pitanjima. Kada pogledamo na rad kojim ste se bavili, gde ste pronašli snagu kada ste bili mladi i kada ste radili van umetničkog sveta, da izložite ove tamne prostore?

"To je neverovatno. Ali nikada nisam videla razliku između muškarca i žene. Uvek sam govorila: „Da, ja sam žena, ali sam umetnik“.

Neću da čekam narednih 10 do 15 godina da se osećam kao da mogu ili mi je dozvoljeno da kažem nešto. Podići ću prašinu – velikih razmera – a smatram da je generalno problem u mom životu taj što me se muškarci plaše. U tome je problem. (Smeje se) Ja sam nezavisna; Ne zavisim od muškaraca ni na jedan način; i uvek kažem ono šta mislim, i radim šta god želim. Slobodna sam. To je zato što radim stvari u koje verujem i verujem u svoj rad, potpuno sam mu posvećena. Ako nemate uverenja i veru u sebe, onda ste u potpunosti zastićeni sopstvenom snagom. Žene moraju da budu borci ovih dana."

Vaš rad je u potpunosti inspirisan vašim ubeđenjima i uverenjima.

"U potpunosti. Ovaj osećaj slobode je toliko važan, kao i neverovatna radoznalost. Sada imam 71 godinu – to je ludo. A ipak, radoznala sam kao dete. Probudim se ujutru i sve je novo. Ovo obožavanje sadašnjosti i života je sastavni deo ljudskog iskustva. Za mene, tako je važno imati osećaj svrsishodnosti za sve; znati zašto ste ovde; zašto ste rođeni; koja je moja uloga? Ovo je uvek nešto što sebe iznova pitam. Šta smo mi u ovom univerzumu? Ova velika pitanja su mi pomogla na ovom putu."

Da li imate bilo kakve savete ili mudrosti za novu generaciju mladih ljudi koji će naslediti svet koji smo mi stvorili?

"Koliko vi godina imate sada?"

22.

"O moj bože. To je moja omiljena publika, da napomenem. Nešto što nalazim zaista fenomenalnim i zbog čega sam jako zadovoljna jeste to što moj rad posećuju mnogo više mladi ljudi nego starija generacija – moja generacija. Ako održite veliki govor pred 3.000 ljudi, ja uvek pitam ko je najmlađa osoba u publici i uvek bude neko od 12, 13 ili 14 godina. Mladi ljudi u svojim dvadesetim i tridesetim godinama čine veći deo publike i to mi stvarno znači. Čini da se osećam da govorim nešto sa čim mlada publika može da se poistoveti u sopstvenom životu. Ovo je veoma važno kada razmišljam o savetima. Dakle, kakav savet bih dala vama, kakav savet bih dala mladim ljudima?

Moj prvi savet bi bio da ostanete verni sebi. Nemojte slušati nikoga. Ne plašite se nikoga i ničega, i zaista pratite svoju intuiciju, pratite svoje srce, i radite stvari koje želite da radite. Ne zato što vam je tako rečeno, ili zatp što to društvo od vas zahteva. Morate da pronađete sebe. Samo kada pronađete sebe, možete biti iskreno srećni. Dakle, tretirajte svaki dan kao poslednji dan u vašem životu, jer jedino možemo da živimo u sadašnjosti.

Sutra se još nije desilo, a prošlost se već dogodila. Jedina stvarnost je sada, tako da živite svaki dan kao da vam je poslednji jer je život tako dragocen i magičan. To je moj savet."

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

25 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: