"Sa 24 godine sam još živela pod majčinom kontrolom"

Knjiga “Prolazim kroz zidove“ u izdanju Samizdata B92 na živopisan i snažan način predstavlja jedinstveno životno iskustvo jedne od najpoznatijih svetskih umetnica Marine Abramović. Četvrti deo vam prenosimo u celosti.

Kultura

Izvor: B92

Nedelja, 17.09.2017.

15:30

Prethodni deo pročitajte ovde.

Kuhinja je postala središte mog sveta; sve se dešavalo u kuhinji. Imali smo služavku, ali moja baka Milica nikad u nju nije imala poverenja, pa je uvek dolazila rano ujutru i preuzimala stvari u svoje ruke. Imali smo šporet na drva i veliki sto za kojim sam često sedela s bakom i govorila o svojim snovima. Uglavnom smo to radile kad smo bile zajedno. Nju je veoma zanimalo značenje snova i tumačila ih je kao predznake. Ako sanjaš da ti ispadaju zubi, ali te ne boli, to znači da će umreti neko poznat. Ali ako te boli, to znači da će umreti neko iz porodice. Snovi o krvi značili su da ubrzo stižu dobre vesti. Ako sanjaš o smrti, to znači da ćeš dugo živeti.

Majka je odlazila na posao u sedam i petnaest izjutra, i svi su mogli da se opuste kad ona ode. A kad se popodne vraćala (uvek tačno u dva i petnaest), osećala sam da se ponovo uspostavlja kontrola kao u vojsci. Uvek sam se plašila da sam uradila nešto pogrešno, da će ona da primeti da sam neku knjigu pomerila s desne na levu stranu, ili da sam već nekako narušila red u našoj kući.

Jednom prilikom, kad smo sedele za kuhinjskim stolom, baka mi je ispričala svoju priču – mislim da je sa mnom bila otvorenija nego s bilo kim drugim.

Majka moje bake poticala je iz vrlo bogate porodice, a zaljubila se u slugu. To je bilo zabranjeno, razume se, te su je odstranili iz porodice. Otišla je da živi s tim slugom u njegovom selu, i bili su krajnje siromašni. S njim je imala sedmoro dece, a da bi zaradila novac, radila je kao pralja. Čak je kao sluškinja radila u sopstvenoj porodici, prala im je veš. Davali su joj ponešto novca, i ponekad malo hrane. Ali u kući moje prabake uvek je bilo sasvim malo hrane. Baka mi je pričala da je njena majka iz ponosa uvek držala četiri lonca na šporetu, ali to je bio tek privid, za slučaj da naiđe neki komšija. U njima se kuvala samo voda, jer nije bilo ničeg za jelo.

Baka je bila najmlađe od sedmoro dece, i bila je veoma lepa. Jednog dana, kad je imala petnaest godina, na putu do škole primetila je nekog gospodina – išao je s još jednim čovekom – kako je posmatra. Kad se vratila, majka joj je kazala da skuva kafu, jer je došao neko ko bi hteo da je uzme za ženu. U to vreme tako se radilo.

Za porodicu moje bake bračna ponuda tog gospodina predstavljala je pravi blagoslov – bili su bez ičega, pa će, kad se ona uda, biti jedna usta manje koja treba hraniti. Što je još bolje, taj čovek je bio iz grada, i to bogat – ali takođe je bio i mnogo stariji: ona je imala petnaest, on trideset pet godina. Sećala se da mu je skuvala tursku kafu tog dana, a kad mu je nosila kafu, to joj je bila prva prilika da vidi kako izgleda njen budući muž. Ali, kad je poslužila kafu isuviše se postidela da bi ga pogledala u lice. On je s njenim roditeljima utanačio planove za venčanje, pa je otišao.

Tri meseca kasnije odveli su je iz kuće na mesto gde će se održati venčanje, i tada, u petnaestoj godini, udala se i otišla da živi u kući tog čoveka. Bila je još dete, devica. Niko joj nikad nije ništa govorio o seksu.

Pričala mi je šta se desilo te prve noći, kad je pokušao da vodi ljubav s njom. Vrisnula je najglasnije što je mogla i pobegla kod muževljeve majke – živeli su svi zajedno – i legla u njen krevet, rekavši: „Hoće da me ubije, hoće da me ubije!“ I njegova majka držala ju je u naručju cele noći, rekavši: „Ne, neće da te ubije; to nije ubistvo, to je nešto drugačije.“ Izgubila je nevinost tek tri meseca kasnije.

Bakin muž imao je dvojicu braće. Jedan je bio pravoslavni sveštenik, a drugi je bio mom dedi partner u poslu. Bili su trgovci. Uvozili su začine, svilu i drugu robu s Bliskog istoka; imali su radnje, kuće, zemlju i bili su bogati.

Onaj dedin brat koji je bio sveštenik na kraju je postao patrijarh pravoslavne crkve u Jugoslaviji, najmoćniji čovek u zemlji posle kralja. A početkom tridesetih godina XX veka, dok je zemlja još bila monarhija, jugoslovenski kralj Aleksandar zatražio je od patrijarha da prihvati ujedinjenje pravoslavne i katoličke crkve, što je patrijarh odbio.

Kralj je pozvao na ručak patrijarha i njegovu dvojicu braće, da porazgovaraju o tome. Otišli su na ručak, ali patrijarh nije hteo da se predomisli. Kralj je trojici braće poslužio hranu u kojoj su bili izmrvljeni dijamanti. U narednih mesec dana, sva trojica, patrijarh, moj deda i treći brat umrli su u groznim mukama od crevnog krvarenja. I tako je moja baka veoma mlada ostala udovica.

Moja baka i majka imale su čudan odnos – rđav odnos. Baka se stalno ljutila na majku, iz mnogo razloga. Pre rata, moja baka, bogata udovica, morala je da ide u zatvor, jer se njena ćerka, moja majka, otvoreno zalagala za komunizam; bila je prinuđena da izlazak iz zatvora plati zlatom koje je imala. Zatim, posle rata, kad su komunisti došli na vlast, da bi pokazala odanost partiji, majka je morala da se odrekne svih svojih ovozemaljskih poseda – i svih ovozemaljskih poseda svoje majke. Čak je sastavila spisak imovine moje bake i predala ga Komunističkoj partiji, jer je bila toliko odana komunistkinja. Učinila je to za dobro zemlje. Tako je baka izgubila radnje, izgubila je zemlju i kuću. Sve je izgubila. Osećala je duboko izdajstvo sopstvene ćerke.

A sad je došla, pošto je otac otišao, da živi s nama. Njoj i majci to je palo teško, ali je za mene bilo veoma značajno.

Još živo pamtim nekoliko stvari o njoj. Od svoje tridesete godine počela je da ostavlja na stranu odeću u kojoj je želela da bude sahranjena. Svakih deset godina, kako se moda menjala, ona je menjala svoju pogrebnu odeću. Spočetka je to bio komplet krem boje. Onda je prešla na tufne. Zatim je odeća bila teget, s tankim štraftama, i tako dalje. Živela je 103 godine.

Kad sam je pitala čega se seća iz Prvog i Drugog svetskog rata, kazala mi je sledeće: „Nemci su vrlo korektni. Italijani uvek traže klavir i hoće da prirede žur. Ali kad dođu Rusi svi pobegnu, jer siluju sve žene, bile mlade ili stare.“ Takođe se sećam, kad je baka prvi put letela avionom, da je zamolila stjuardesu da joj da sedište dalje od prozora, jer je baš napravila frizuru i nije želela da je vetar pokvari.

Kao i mnogi ljudi naše kulture toga doba, moja baka bila je duboko sujeverna. Verovala je da moraš odmah da otkineš i baciš dugme s odeće ako vidiš trudnicu ili udovicu kad izađeš iz kuće, inače će te zadesiti zla sreća. Ali ako se na tebe pokaki ptica, to se smatralo najsrećnijim od svih predznaka.

Kad sam odlazila da polažem ispite u školu, baka je za mnom prosipala čašu vode, za sreću. Ponekad sam usred zime išla u školu čitavih leđa natopljenih vodom!

Milica je proricala sudbinu iz soca kafe ili iz šake pasulja koji je bacala, pa zatim tumačila apstraktne oblike koje zrna načine kad padnu.

Ti predznaci i rituali meni su predstavljali nekakav oblik duhovnosti. Takođe su me dovodili u vezu s mojim unutrašnjim životom i snovima. Mnogo godina kasnije, kad sam otišla u Brazil da izučavam šamanizam, šamani su osmatrali iste vrste znakova. Ako te žulja leva cipela, to nešto znači. Svaki deo tela povezan je s različitim znacima koji ti omogućavaju da razumeš šta se dešava u tvojoj unutrašnjosti – na duhovnom nivou, ali takođe na fizičkom i mentalnom nivou.

U godinama adolescencije sve to sam tek počinjala da naslućujem. A moje nezgrapno telo predstavljalo mi je samo izvor neprijatnosti.

U školi sam bila predsednica šahovskog kluba – dobro sam igrala. Moja škola pobedila je na takmičenju, a mene su izabrali da primim nagradu na sceni. Majka nije htela da mi kupi novu haljinu za tu ceremoniju, pa sam stajala na sceni u svojim ortopedskim cipelama i u lažnom žiponu. Predstavnik organizatora uručio mi je nagradu – pet novih šahovskih garnitura – a kad sam silazila sa scene noseći ih, moja velika cipela zapela je o nešto i pala sam, a garniture su se razletele kud koja. Svi su se smejali. Posle toga danima nisu mogli da me nateraju da izađem iz kuće. Šah više nisam igrala.

Bila sam duboko postiđena, ispunjena neprijatnom svešću o sopstvenom izgledu. Kad sam bila mlada, nikako nisam mogla da razgovaram s ljudima. Sad mogu da stanem pred tri hiljade ljudi bez ikakvih beleški, bez koncipiranog govora, čak i bez vizualnog materijala, i u stanju sam da pogledam svakog u publici i da bez teškoće govorim dva sata.

Šta se dogodilo?

Dogodila se umetnost.

Kad sam imala četrnaest godina, tražila sam od oca da mi kupi komplet uljanih boja. Kupio mi ih je, a dogovorio je i da mi čas slikanja održi jedan njegov stari drug iz partizana, umetnik po imenu Filo Filipović. Filipović, koji je pripadao grupi koja se zvala Enformel, slikao je apstraktne pejzaže, kako ih je nazivao. U moj mali atelje došao je noseći boje, platno i drugi materijal, i održao mi je prvi čas slikanja.

Isekao je komad platna i stavio ga na pod. Otvorio je konzervu lepka i naneo ga na platno, dodao je malo peska, malo žute boje, malo crvene boje i malo crne. Onda je preko toga izlio otprilike pola litra benzina, zapalio šibicu i sve je eksplodiralo. „To je zalazak sunca“, kazao mi je. I onda je otišao.

To je na mene ostavilo snažan utisak. Sačekala sam da se ta nagorela brljotina osuši, a onda sam je veoma pažljivo zakucala na zid. Zatim sam s porodicom otišla na odmor. Kad sam se vratila, avgustovsko sunce bilo je sve to rasušilo. Boja je bila nestala, a pesak otpao. Nije ostalo ništa osim gomilice pepela i peska na podu. Zalazak sunca više nije postojao.

Kasnije sam razumela zašto je to iskustvo bilo toliko važno. Ono me je naučilo da je proces važniji od rezultata, baš kao što mi čin izvođenja znači više nego predmet. Sagledala sam proces stvaranja predmeta, a zatim i proces njegovog razaranja. Predmet nije posedovao trajnost niti stabilnost. Svodio se na čist proces. Kasnije sam pročitala – i veoma mi se dopalo – ono što kaže Iv Klajn: „Moje slike su samo pepeo moje umetnosti.“

Nastavila sam da slikam u svom kućnom ateljeu. Jednog dana ležala sam na travi i samo zurila u nebo bez oblaka, kad sam videla da preleće dvanaest vojnih mlaznih aviona, ostavljajući za sobom bele tragove. Očarano sam posmatrala kako ti tragovi polagano nestaju, a nebo iznova postaje savršeno plavo. Iznenada mi je sinulo – zašto bih slikala? Zašto bih se ograničila na dve dimenzije, kad mogu da stvaram umetnost od bilo čega: od vatre, vode, od ljudskog tela? Od bilo čega! Kao da se nešto prelomilo u mom umu – shvatila sam da bavljenje umetnošću podrazumeva ogromnu slobodu. Ako želim da stvorim nešto od prašine i đubreta, mogu to da učinim. To osećanje nosilo je neverovatnu slobodu, naročito nekome ko potiče iz kuće u kojoj slobode nema bezmalo uopšte.

Otišla sam u kasarnu u Beogradu i pitala ih mogu li da podignu dvanaest aviona. Planirala sam da im dam uputstva za letenje, tako da tragovi njihovih mlaznih motora načine figure na nebu. Ljudi iz te kasarne pozvali su mog oca i kazali: „Molimo te da dođeš i odvedeš svoju ćerku. Ona pojma nema o tome koliko je skupo letenje mlaznim avionima samo da bi ona crtala po nebu.“

Ipak, nisam odjednom sasvim prestala da slikam. Kad sam imala sedamnaest godina, otpočela sam pripreme za upis na Akademiju umetnosti u Beogradu – morala sam da idem u večernju školu i da uzimam časove crtanja da bih pripremila prijemni portfolio. Sećam se da su mi svi prijatelji govorili: „Zašto se uopšte trudiš? Ništa ne moraš da radiš – tvoja majka može da te upiše jednim telefonskim pozivom.“ To me je mnogo ljutilo, bilo mi je veoma neprijatno. To što su govorili bilo je istina. Stoga sam odlučnije nego ikad namerila da uspostavim sopstveni identitet.

U večernjoj školi učili smo slikanje po modelu, i imali smo nage modele, ženske i muške. A ja nikad nisam bila videla golog muškarca. Sećam se da je jedan model bio Ciganin – bio je omalen čovek, ali falus mu je visio do kolena. Nisam mogla da ga pogledam! Tako sam nacrtala sve osim falusa. Svaki put kad je došao da pogleda moj rad, profesor je govorio: „Ovo je nedovršen crtež.“

Jednom, kad sam imala jedanaest ili dvanaest godina, sedela sam na kauču, čitala knjigu koja mi se zaista dopadala i jela sam čokoladu – bio je to redak trenutak potpune sreće. Sedela sam tako, čitala i jela, potpuno opuštena, nogu ispruženih preko jastuka na kauču. Pravo niotkuda ušla je u sobu majka i toliko jako me ošamarila da mi je pošla krv iz nosa. Pitala sam: „Zašto?“ „Skupi noge kad sediš na kauču.“

Moja majka je imala veoma neobičan stav prema seksu. Bila je veoma zabrinuta da ću izgubiti nevinost pre braka. Kad bi me neki muški glas tražio preko telefona, kazala bi: „Šta hoćeš s mojom ćerkom?“ i zalupila bi slušalicu. Čak je otvarala svu moju poštu. Rekla mi je da je seks prljav i da je dobar jedino ako želiš da rodiš dete. Užasavala sam se seksa jer nisam htela da imam decu, što mi je delovalo kao užasna zamka. Oduvek sam želela jedino da budem slobodna. Kad sam upisala Likovnu akademiju, skoro svi u mojoj klasi već su bili izgubili nevinost. Ostali su išli na žurke i slično, ali majka je uvek zahtevala da se vratim kući do deset sati – čak i kad sam imala dvadeset i više godina – tako da ja nisam nikuda išla. Nikad nisam imala dečka i smatrala sam da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu. Sada, kad gledam fotografije, mislim da sam lepo izgledala, ali u ono vreme osećala sam se užasno ružnom.

Jednom sam se poljubila kad sam imala četrnaest godina, ali to ne računam. Bili smo na hrvatskom primorju, a taj dečak se zvao Bruno. Nismo se čak ni poljubili u usta – samo ovlašno, u obraz. Ali moja majka je to videla, uhvatila me za kosu i odvukla od njega. Moj pravi prvi poljubac desio se kasnije. Imala sam prijateljicu po imenu Beba koja je bila veoma lepa i svi mladići su uvek bili oko nje. Svi su je zvali da izađe, a ona najčešće nije mogla da se odazove svima, pa je kao zamenu slala mene. Jednom je imala sastanak s jednim mojim poznanikom koji je živeo u zgradi preko puta moje, ali nije mogla da ide, pa je mene poslala u bioskop gde su bili zakazali sastanak, da mu kažem da ona ne može da dođe. Tako sam otišla u bioskop, pronašla ga i kazala: „Žao mi je, ali ona ne može da dođe.“ A on je rekao: „Ali, imam dve karte za bioskop. Hoćeš li ti da pođeš?“ Tako smo gledali film, a zatim smo izašli na sneg i pili votku koju je on bio poneo. Na kraju smo ležali u snegu i on me je poljubio. To je bio moj prvi pravi poljubac. Taj mladić mi se dopadao, ali nisam spavala s njim. Zvao se Predrag Stojanović.

Nevinost nisam izgubila s nekim ko mi se dopadao, zato što nisam htela da rizikujem da se zaljubim u prvu osobu s kojom budem imala seksualni odnos. Htela sam da to učinim s nekim do koga mi nije stalo.

Znala sam da devojke obično prvi put spavaju s mladićima u koje su zaljubljene, i da ih oni posle toga uvek ostave, pa devojke pate. Nisam želela da se išta od toga dogodi meni, pa sam skovala plan: pronaći ću nekog mladića koji je seksualno veoma aktivan – i poznat je po tome – i naprosto ću ga upotrebiti za to da izgubim devičanstvo. Onda ću biti normalna, poput svakog drugog. Ali to će morati da se odigra u neku nedelju, i to u deset sati pre podne, da bih majci mogla da kažem da idem u bioskop na matine, jer me nije puštala da odlazim u bioskop uveče. Stoga sam otišla na Akademiju, osvrtala se naokolo i ugledala jednog mladića koji je stalno odlazio na žurke i mnogo pio. Savršeno. Znala sam da voli muziku, pa sam mu prišla i kazala: „Imam novu ploču Perija Koma. Da li bi želeo da je čuješ? Ne mogu da ti je pozajmim, ali možemo da slušamo zajedno.“ (Zapravo sam u to vreme slušala samo klasičnu muziku, a tu ploču sam pozajmila od prijateljice naročito za ovu svrhu. O rokenrolu nisam znala gotovo ništa.)

Mladić je rekao: „U redu. Kad?“ a ja sam kazala: „Može u nedelju?“ Rekao je: „Može. U koje vreme?“ Rekla sam: „U deset ujutru.“ Rekao je: „Jesi li luda?“ Onda sam ja kazala: „Dobro, u jedanaest.“

Da bih se pripremila, kupila sam albanski konjak. To je najgori, najjeftiniji alkohol koji možete da zamislite – naprave ga ujutru, a popiju ga uveče. Barem se to prepričavalo kao šala. U to vreme, Albanci su dolazili u Jugoslaviju da kupe beli hleb, jer je kod njih postojao samo crni, veoma loš hleb. Nije bio sličan zdravom crnom hlebu kakav se jede u Sjedinjenim Državama, već je bio taman zato što je bio napravljen od lošeg žita. Ukusom je podsećao na pesak. Oni su stavljali krišku belog hleba između dve kriške tog crnog, pa su to jeli kao da je sendvič sa sirom.

Dakle, možete da zamislite kakav je ukus imao albanski konjak, napravljen od tog rđavog hleba. Ja nisam ni pila, ali sam smatrala da treba da ga ponesem kao neku vrstu anestetika.

Stigla sam do njegove kuće oko jedanaest i pokucala na vrata. Niko nije odgovorio. Ponovo sam pokucala i on se konačno pojavio, ali napola uspavan, kao da je prethodne večeri bio na žurci, pa se kasno vratio. Rekao je: „O… stigla si. Dobro. Idem da se istuširam. Ti skuvaj kafu.“

Dok se tuširao, skuvala sam kafu i dosula joj veliku količinu albanskog konjaka. Onda smo pili kafu, stavila sam na gramofon ploču Perija Koma, seli smo na kauč, i doslovno sam skočila na njega. Jedva da smo se skinuli i imali smo seksualni odnos, a ja sam vrisnula. Tada je shvatio da sam devica, i toliko se naljutio da me je izbacio iz kuće. Trebalo mi je još godinu dana da tu stvar obavim na valjan način, a to sam učinila s Predragom Stojanovićem, koji je postao moja prva ljubav. Ali bila sam ponosna na sebe što sam s tim raskrstila.

Imala sam dvadeset četiri godine. Još sam živela u porodičnom domu s majkom, i dalje sam morala da se vraćam uveče pre deset. Još sam živela potpuno pod njenom kontrolom.

Sva prava zadržana. Nijedan deo ove knjige ne može se koristiti niti reprodukovati u bilo kom obliku bez pismene saglasnosti izdavača.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

18 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: