Oliver Frljić: Rehabilitacija ustaštva je hrvatska svakodnevica

Oliver Frljić je jedan od najuspešnijih i najproduktivnijih reditelja sa prostora Zapadnog Balkana. Njegove predstave spadaju u dugu tradiciju političkog pozorišta, u kome je interakcija sa publikom intenzivna, u kome su teme savremene, u kome se sve dešava sada i ovde. U njegovom "Zoranu Đinđiću", glumica je povraćala po srpskoj zastavi. Od procesa predstave "Aleksandra Zec" napravljen je dokumentarni film koji je osvojio nagradu u Kanu.

Frljićeve predstave često izazivaju negativne reakcije, i to uglavnom desničarskih i religioznih organizacija, i u više evropskih zemalja se dešavalo, kao i u Hrvatskoj i Bosni, da one budu prekinute.

U glavni program 52. izdanja festivala Bitefa uvrštene su dve njegove režije. "GoЯki: Alternativa za Nemačku", u produkciji berlinskog teatra "Maksim Gorki" biće izvedena u subotu 16. septembra na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, dok će sutradan 17. septembra, u Ateljeu 212 pred beogradskom publikom biti izvedena Frljićeva adaptacija Pirandelovog komada "Šest lica traže pisca."

Krajem avgusta, preko elektronske pošte, razgovarao sam sa hrvatskim rediteljem o ove dve predstave, o uticaju uspeha hrvatske reprezentacije na Svetskom prvenstvu na jačanje hrvatskog nacionalizma, o njegovim pogledima na Srbiju Aleksandra Vučića, njegovom umetničkom radu i planovima za budućnost.

Intervju je redigovan, ali nije skraćivan.

VICE: Najavljujući "Gorki – Alternativa za Nemačku?", selektor Bitefa Ivan Medenica je između ostalog rekao da se u predstavi "pokreće pitanje da li je jedno progresivno pozorište, ako pristane na izvesnu getoizaciju i igru u sistemu, stvarni otpor tom sistemu ili samo alibi za savest umetnika.“ Da li je moguće to pitanje "kroz učešće u sistemu on se legitimizuje“? Da li je to lažna dilema?

Oliver Frljić: "Gorki - Alternativa za Njemačku" postavlja različita pitanja, a jedno je i pitanje pozicije berlinskog teatra Maksim Gorki kao prostora vidljivosti i osnaživanja različitih manjinskih identiteta u njemačkom kazališnom i širem društvenom kontekstu. Vrlo često je Gorki zbog toga bio predmet napada koji su koristili rafiniranu rasističku argumentaciju. Argumentacijski arsenal u ovom kontekstu bio je i ostao, naravno, onaj normativno-građanske estetike. Umjesto otvorene kritike tog rasizma, u predstavi sam jednostavno preslikao njegovu argumentaciju. Sami glumci govore da znaju da su tu isključivo zbog boje svoje kože ili etničkog backgrounda, a ne zbog kvalitete. Glumci Nijemci pak govore kako služe isključivo kao dekoracija svojim kolegama ne-Nijemcima jer njihov etnički i socijalni background nije dovoljno zanimljiv da bi se na temelju njega radile predstave. Što se tiče pitanja da li se "učešćem u sistemu on legitimizuje" - naravno, ali se sistem tim istim učešćem može i dekonstruirati. U drugoj vašoj predstavi na Bitefu, "Šest lica traže pisca“ vi se, kako je najavljano, "razračunavate" sa hrvatskim nacionalizmom. Hoće li u skorašnje vreme doći do neke "finalne borbe" sa nacionalizmom ili će on i u dogledno vreme biti sastavni deo hrvatskog i drugih balkanskih društava?

U hrvatskom i ostalim balkanskim društvima planski je stvaran, sada skoro već trideset godina, jedan sistem vrijednosti u kojem je nacionalizam norma. Umjesto "finalne borbe", mislim da nam predstoji dostojanstvo u porazu koji se odavno dogodio. Ovo što vi nazivate "razračunavanjem s hrvatskim nacionalizmom" je zapravo pokušaj da se sačuva bar malo tog dostojanstva. Druga opcija je zabiti glavu u pijesak pustinje nacionalnog oportunizma i, po dobroj staroj navadi građanskog Agrama, čekati da prođe.

Na koji način je uspeh hrvatske reprezentacije na Svetskom prvenstvu delovao na pitanje nacionalizma u Hrvatskoj? Izgledalo je kao da je celo leto pretvoreno u nacionalistički pir koji je trajao od tog finala pa sve do proslave Oluje. Ili je ovo preteran opis?

Ne, opis je vrlo precizan. Svjetsko prvenstvo je samo učinilo vidljivijim i glasnijim ono što je žalosna hrvatska svakodnevica - tiha rehabilitacija ustaštva koja se maskira na različite načine i kroz različite prakse. Thompson u autobusu s hrvatskom reprezentacijom samo je šlag na tortu tog procesa. Proces sam je puno opasniji u institicionalnom kontekstu gdje se najvidljivije i najopasnije realizira kroz relativizaciju antifašističke borbe i antifašizma. Previše je toga da bih ovdje uspio sve pobrojati, ali evo samo par primjera: Hasanbegovićevo preimenovanje Trga Maršala Tita u Zagrebu, HOS-ova ploča s natpisom "Za dom spremni" u Jasenovcu, državno pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, spomenik IX. bojni HOS-a u Splitu nazvanoj po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu... Hrvatska nogometna reprezentacija je dio tog procesa i tu postoji logičan slijed od Šukerovog slikanja na Pavelićevom grobu u Madridu, preko Šimunićevog urlanja "Za dom spremni", do Thompsona u autobusu.

Sastavi deo vašeg rada je komentarisanje i postavljanje prema društvenim događajima i problemima. Koliko je kreativno i emotivno iscrpljujuće baviti se stvarima koje su u najmanju ruku neprijatne?

Sve ovo što radim se itekako odražava na moje zdravlje. Ali, s druge strane, nisam nikada ni imao iluziju da ću doživjeti neku duboku starost pijući smoothijenapravljene od voća i povrća iz bio-uzgoja.

Često se dešava da pokušaju da vam prekinu predstave. Da li postoje razlike u "razlozima" koji se daju za takve postupke kada se to desi u Sarajevu i kada se to desi u Češkoj?

Kroz ono što se događa mojim predstavama može se čitati i promjena političke klime kojom su potpuno normalizirani različiti oblici nasilja spram drugačijeg i manjinskog mišljenja. Daleko od toga da je tada bilo sjajno, ali kad sam radio predstavu "Buđenja proljeća" 2010, koja je oštro kritizirala hrvatsku Katoličku crkvu, nisu se događali nikakvi prosvjedi. Da se ta ZKM-ova predstava izvede sada, ne sumnjam da bi okupila nemali broj onih fragilnost čijih vjerskih osjećaja je prije 8 godina njome ostala neokrznuta. Ovi zadnji prekidi i pokušaji prekida nekih mojih predstava - uglavnom "Našeg nasilja i vašeg nasilje", te varšavske "Kletve" - su zapravo pomicanja granica u gušenju slobode govora koji simultano zagovaraju određene političke opcije s pozicija vlasti i njihovi različiti medijski i NGO sateliti. Scenarij je uvijek isti. Najprije se napravi medijski spin tako da se izvadi iz konteksta neka od scena, a onda stvari dalje već idu svojom inercijom - "događanje naroda", krunice, branitelji, kerumi, izjave pozicije i opozicije, medijska ofanziva. Ostatak intervjua možete da pročitate na ovom linku.