Žarko Laušević u novoj knjizi piše o danima provedenim u zatvoru

Nakon dva bestselera "Godina prođe, dan nikada" i "Druga knjiga", Laušević će predstaviti potresno i intimno štivo koje će svakog čitaoca podstaći na razmišljanje, ali i na suze. Laušević u većem delu knjige opisuje svoj boravak u Kazneno-popravnom zavodu Zabela kraj Požarevca.

Kultura

Izvor: B92

Ponedeljak, 10.12.2018.

18:55

Žarko Laušević u novoj knjizi piše o danima provedenim u zatvoru
Foto: Screenshot, Youtube

Memoarska proza pod nazivom "Sve prođe, pa i doživotna" biće predstavljena publici 18. decembra u Akademiji 28, u Beogradu.

Pisac Laušević se u novoj knjizi predstavlja kao autor dramatičnog štiva koje spada u vrhunske zapise dnevničke literature. On je 30 meseci u zatvoru Zabela, osuđenik broj 28375, koga pogrdno zovu Glumac i koji vodi svoje potresne beleške. Život na robiji je nikad predvidljiv i često neverovatan, ljudi su surovi i neuhvatljivi. Žarko je bolno iskren u preispitivanju svog udela u krivici zbog koje je lišen slobode, vapi za svojom ljubavlju, Anitom, za decom, za roditeljima. Dirljivo je njegovo opraštanje od oca, ubedljiv je kada otkazuje punomoć svom slavnom advokatu, briljantan u svojoj završnoj reči na sudu. Koliko god priznaje kad klone i kad ne vidi ima li sutrašnjeg dana, toliko je ciničan i duhovit kada za to ima povoda, pa filmski dočarava svoje junake, među kojima su i kolege koje ga obilaze, jedan od njih dobri i dragi Josif Tatić.

Knjiga "Sve prođe, pa i doživotna" je uzbudljiva dokumentaristička proza u literarnom tkanju koja se teško ostavlja do poslednje stranice.

Knjiga će biti u prodaji od 21. decembra u objektima Moj kiosk i svim bolje snadbevenim knjižarama.

Prenosimo vam predgovor knjige koji je napisala Vida Ognjenović:

Na stranicama nove knjige Žarka Lauševića: "Sve prođe, pa i doživotna" nalazimo bespoštedno strogo vođene i dosledno beležene razgovore sa samim sobom. Te Lauševićeve, do surovosti precizne vivisekcije sopstvene pozicije u dosuđenoj krivici, autentičnom misaonom oštrinom i smelim zahvatima u samo srce činjenica, čine ovu knjigu izuzetnom. Njena snaga je u tome što je bez bolećivosti, što ne zamagljuje, ne mami sažaljenje, ne pozira, već razotkriva i ne uzmiče pred suočavanjem. Zbog tog sasvim neobičnog autorskog stava, ova bi dnevnička knjiga, verujem, prošla i najstrožiji izbor za listu vrhunskih u svojoj književnoj vrsti...

Dok slika ikonu za rukovodioca zatvora, zatim portrete svojih roditelja, beleži u dnevnik da se na čudan način oseća kao da je neko drugo biće dok to radi, kao da nije ni ovde ni tamo. A onda ga neke pojave surovo vrate unutar omeđenog kruga... U dnevnik je upisao koliko mu je značio telegram Mire Stupice kojim mu čestita novu 1997. godinu... ali i žal što ga nisu pustili na sahranu dobrom i prisnom starom prijatelju, glumcu Pepiju Lakoviću, koga je od milošte zvao — "oco"... I još je mnogo toga poverio Dnevniku na jedinstven način, bez patetike, bez lamenta, bez vazda spremne dežurne suze u grlu i šaržiranog efekta. U celosti navodi neke neodoljivo zgodne događaje sa kolegama glumcima koji mu dolaze u posetu, divne očinske razgovore sa decom, pisma Aniti, rodbini i prijateljima, kao i ona koja šalje, uz molbe za obnovu suđenja i druge advokatske intervencije. Isto tako upisuje poneki autentični dijalog sa zatvorenicima, kao ovaj:

"Žare, ti si dobar, ne valja ti to".

"Ovde su svi dobri".

"Niko ovde nije dobar, ti jesi".

"Jok ja. Samo se pretvaram. Diplomirani glumac".

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

37 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: